"Odlazak Davida Albaharija je veliki gubitak za svjetsku književnost, a onda naravno i regionalnu i srpsku književnost. Albahari je puno značio i za jugoslavensku književnost. Ja sam se još kao tinejdžer susreo sa zbirkom koja je meni puno značila. Za vrijeme rata sam u očevoj biblioteci pronašao zbirku koju su Albahari, Vlado Bajac i Vojo Šindolić objavili krajem sedamdesetih godina. Tada sam počeo pratiti Albaharija, a zatim sam počeo čitati njegove priče i romane. On je i prevodio. Prvi je na naše jezike prevodio pjesame Roberta Gravesa, velikog britanskog pjesnika dvadesetog stoljeća. Spletom okolnosti, prije nekoliko godina smo u Sandorfu objavili "Gec i Majer", njegov važan i potresan roman o holokaustu na ovim prostorima. Samo sam ga jednom imao čast susresti uživo, no znam mnoge kolege, pisce i prevoditelje, koji su ga puno bolje poznavali i koji su za njega imali samo dobre riječi. I o njemu kao piscu, ali prije svega, o njemu kao čovjeku", rekao je povodom odlaska cijenjenog pisca urednik i prevoditelj Ivan Sršen, a svoja sjećanja na Albaharija podijelio je i novinar te urednik Željko Ivanjek:
"Zadnji put susreo sam pisca Davida Albaharija (r. 1948. u Peći) u "Vinodolu", 2009., kada mu je izašao roman "Snežni čovek", koji je opisao kao "knjigu o porazu".
Napravio sam intervju s njim za Jutarnji; razgovarali smo u Društvu književnika, na Trgu. A između ostaloga, rekao mi je da se namjerava vratiti iz Kanade, dakako u svoj Zemun. Živio je, tada, u "olimpijskom" Calgaryju, kamo je otišao 90-ih.
Tom prilikom, točnije 4. IX., poklonio mi je knjigu "Nema pesma – izabrane priče", koju su izdali Stubovi kulture, dakle izdavač u čijem je osnivanju sudjelovao. To je knjiga po kojoj veliki pisac David Albahari pripada ne samo onom bogatstvu koje predstavljaju židovski pisci srpskog jezika, na čelu s Danilom Kišom, već tada forsiranoj jugoslavenskoj književnosti, pa tako i hrvatskoj. Naime, ne znam koji bi se pisac iz 70-ih mogao nazvati najuzoritijim na teritoriju bivše domovine. To je bio Albahari za pionire pisane riječi.
Na naslovnici spomenute "Neme pesme" vidi se dječak, koji sjedi u maketi aeroplana s jednom podignutom rukom. To je fotografija iz porodičnog albuma, a snimljena u Vrnjačkoj Banji 1954. To je fotografija pisca koji je upravo kratkim pričama postao predvodnikom mladih pisaca, bez obzira u kome se odrazu "jata" ogledali.
Od početka, bio je Albahari prepoznat kao pisac kratkih priča – 1973. objavio je prvu zbirku "Porodično vreme", za njom zbirku, gotovo manifestnog naslova "Obične priče" (1978); slijedili su drugi naslovi, opet svojevrsni manifesti kao "Jednostavnost" (1988). Pokazat će se da su običnost, jednostavnost i autofikcija sastavnice njegova bogatog kratkopričaškog opusa. Pritom je, već 1978., objavio prvi roman "Sudija Dimitrijević".
Okrenut obiteljskoj, židovskoj i globalnoj tradiciji David Albahari je pisao čitko, jasno i jednostavno. Činilo se kako su jednostavne, prostoproširene rečenice kratkih priča u suprotnosti s "beskrajnim" rečenicama njegovih romana, koje su kritičari uspoređivali s Thomasom Bernhardom, koga je i sam spomenuo među prethodnicima. Kako god, našao se među rijetkim autorima koje je publika i kritika uvijek cijenila, bez obzira da li se služe dugim ili kratkim pripovjedačkim dahom. Za kratke priče dobio je Andrićevu nagradu (1982), za roman NIN-ovu nagradu (1996), najveća priznanja u svakom od žanrova kojima je posvetio cijeli svoj život. Usput, među njegovim romanima, posebnu su pozornost privlačili "Gec i Majer" (1998), šoferi koji su "lifrovali" nedužne žrtve do logora.
Već sami naslovi Albaharijevih priča, baš kao i knjiga, razotkrivaju njemu bliske teme. Spomenut ću samo nekoliko kratkih priča: "Jevanđelje po mom ocu"; "Jerusalim"; "Film na televiziji"; "Lolita, Lolita"; "Učenje ćirilice" i "Hitler u Čikagu". Njegova postmodernost opet se javila kao manifest: "Nisam mogao da se prisetim nijednog njenog opisa iz Nabokovljeve knjige, a Su Lajon, sa onim srcastim naočarima iz Kjubrikovog filma, nikada nije delovala kao pravo Lolitino otelovljenje. Možda sam, pomislio sam, sanjao samo njeno prisustvo." Možda je, upravo tu, pisac David Albahari opisao postmoderno stanje kao niz raznih prisutnosti. I to, raznih umjetnosti.
U jednoj "beleški o autoru" Albahari je spominjao kratke priče, pa romane, eseje ("Prepisivanje sveta", 2004; "Dijaspora i druge stvari", 2008), čak i knjigu za djecu ("Ema i jež koji nestaje"), ali brojne prijevode nije spomenuo. I ni riječi o tome što je sve učinio spašavajući Židove iz ratnog Sarajeva.
Dugo nisam vidio Davida. Čuo sam da se vratio iz Kanade. A onda sam ga opazio u dnevniku RTS-a, primao je neku nagradu. Ali, izgledao je drugačije. Znao sam da je bolestan, ali nadao sam se da će pobijediti tu bolest. Ta nada drži nas uz naše bliske i bližnje.
Tada sam se prisjetio jedne njegove usmene priče. Jedna njegova čitateljica dolazila je u Beogradu na promocije svih njegovih knjiga. Jednom se pojavila s kćerkom. Rekao mi je da će je pozvati na kavu, ukoliko se opet pojavi. No, ne znam da li se pojavila. Albahari je svom šarmu dodao kratku priču. I to je, za mene David.
Na prvom listu spomenute "Neme pesme" – nimalo slučajan naslov za izabrane priče, što potencira pažnju posvećenu svakom zarezu – zapisao je posvetu: "Priče za jedan ceo život". I za više od života, Davide. Hvala ti, i doviđenja".
Povodom Albaharijeve smrti o piscu je u objavi na Facebook profilu progovorio i urednik Kruno Lokotar.
"Zanimljivo je da se ne sjećam kada sam upoznao Davida, znam da to nije bilo 2013. kada sam ga fotkao s Rumenom.
Bio je jedan od pisaca koje sam čitao u nježnim godinama, 1980-ih, i dovoljno dobar da smijem za njega reći da je za mene bio formativan, a na tom popisu nema tako puno imena. Tada bih volio pisati kako je to činio Albahari, srećom nisam nikada pokušao.
Pamtim kada sam ga prvi put slušao, u zagrebačkoj Kinoteci, potkraj 80-ih, zadivio me je nekom odrješitom blagošću i preciznošću.
Poslije se hrabro nosio sa svojom dugom bolesti, sretali smo se u prolazu, pričali uvijek isključivo o životu.
Sada mi u ušima zvoni naslov njegova romana "Cink", onomatopejski, kao zvonce za hotel ili rundu za sve, samo tanje. "Cink" završava riječima, parafraziram premda negdje ovdje, u Daruvaru, imam to izdanje na ćirilici, riječima: "Anđeli uvijek dolaze prekasno."
Srećom nije bilo tako, Albahari se upleo u moj i mnoge živote u pravo vrijeme, u vrijeme da ih obilježi. Cink! Kraj runde, anđeli su stigli".