KNJIGE

Izlazi treći dio tetralogije krimića: Novi roman Nade Gašić počinje na dan potresa u Zagrebu

“Dan nakon potresa napisala sam prvu priču”, kaže Nada Gašić, “Pisala sam s namjerom da opišem to zagrebačko proljeće”
Nada Gašić
 Saša Šuster/HANZA MEDIA

“Devet života gospođe Adele” naslov je dugoočekivana, trećeg od četiri romana iz tetralogije Nade Gašić koji uskoro objavljuje Sandorf.

Radnja romana počinje 21. na 22. ožujka 2020., na dan koji svaki Zagrepčanin dobro pamti, dan potresa. Roman završava 20. lipnja, neposredno pred ljeto. U njemu je deset međusobno povezanih priča, dvije bajke i jedna fantazmagorija.

Radnja se događa u centru Zagreba, u Bauerovoj ulici i oko nje. Nada Gašić je za glavnu junakinju odabrala vitalnu osamdesetogodišnjakinju koja živi sama.

Samosvojna žena

“Moja Adela se kroz čitavo to zagrebačko proljeće na svoj, specifičan način, kako to već mogu jake osamdesetogodišnjakinje, bori za svoj način života. Ona je samosvojna žena, živi i radi što njoj padne na pamet, neki joj pomažu da opstane u takvom, svom, načinu života. Adela je zapravo osoba na koju se kroz tih deset priča vrlo lako navikavate, koju ćete prepoznati možda među svojim starijim rođacima, sugrađanima. Neki su me već ‘optužili’ da sam opisivala njihovu tetu”, kaže autorica.

Stan u kojem Nada Gašić živi sa sestrom bio je za potresa ozbiljno oštećen, morale su se privremeno iseliti. Vratile su se nakon šest tjedana. “Dan nakon potresa napisala sam prvu priču, brzo potom je i objavljena, a i prevedena na slovenski. Pisala sam s namjerom da opišem to zagrebačko proljeće, jer ono se na strašan način poigralo Zagrebom.”

Autorica ističe da nije riječ o kriminalističkom romanu. Dodaje i da ovaj roman “nema konstrukcijski zahtjevnu građevinu. Naime, uvijek o mojim romanima govorim kao o građevini. A ovaj put sam napravila krajnju dekonstrukciju onoga što radim.”

Govoreći o potresu i procesu stvaranja koji je u njoj potres ubrzao, izazvao, kaže: “Ponašala sam se kao stari jastuk koji je netko dobro protresao, u roku od nekoliko sati sam počela pisati. To je bio neki moj način kako sam se nosila sa cijelom situacijom. Nije lako izaći iz stana, seliti se u nekakav kancelarijski prostor. Ne žalim se, sve je to dobro prošlo, ali je bilo šokantno. Znate, nisam ja daleko od gospođe Adele, nemam malo godina, deset manje od nje, što nije malo, ali i ja spadam u onu generaciju koja se mora čuvati korone.”

Provjera podataka

Kao dijete je, spominje, doživjela poplavu. “Poplavi sam posvetila ‘Vodu paučinu’. Za potresa sam osjetila nešto straha, makar ne spadam baš u plašljive osobe, ali to su primarni strahovi, svatko tko kaže da se ne boji, laže.”

Razmišljajući o potresu, dodaje: “Moram zapamtiti ljude koji su mi se javili nakon potresa da me pitaju kako sam. Nadam se da im to nikada neću zaboraviti. Kolikogod da to zvuči tek kao isprazna fraza - to im doslovce neću zaboraviti do kraja života.”

Od potresa pa do početka ljeta pisala je svaki dan. “Moj urednik Kruno Lokotar to naziva ‘organskim pisanjem’. Niti jedan dan nisam stala. U deset tjedana sam napisala deset pripovjedaka, u jednom momentu osjetila sam da ih želim povezati u roman. Nije bilo stanke u praćenju lika, gledam tu moju gospođu Adelu cijelo vrijeme, jer to nije zamišljanje, već promatranje lika. Kao i u prethodnim romanima, sve sam podatke provjeravala, ulice, kuće, gdje se nešto dogodilo, obilazila ta mjesta. Provjeravala sam stalno što se događa u gradu. Uhvatila sam cijelo to zagrebačko proljeće.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. listopad 2020 17:11