Oproštaj s velikanom

Javier Marías pisao je gusto, likove portretirao odlično. I u njegovoj se osobnoj biografiji čitala sudbina suvremene Španjolske

Javier Marias

 Mirco Toniolo/Zuma Press/Profimedia/Mirco Toniolo/Zuma Press/Profimedia
Umjetnički direktor Festivala svjetske književnosti, Seid Serdarević, rekao je da mu je jedna od ponajvećih želja u Zagreb na Festival dovesti Maríasa

U Madridu je, nakon što se mjesec dana hrvao s upalom pluća, umro Javier Marías; institucija suvremene španjolske književnosti. Nije tek fraza reći da je ta velika nacionalna književnost među čijim je autorima još globalno bitnih imena odlaskom Maríasa izgubila puno, ne samo smrću romanopisca, erudita i prevoditelja, već je ostala bez bitnog glasa u španjolskoj javnosti koji je dvadesetak godina imao čitanu i utjecajnu kolumnu u El Paisu. Marías, jedan od vječnih kandidata za Nobela, umro je u 71. godini. Bio je, baš kao i otac mu, filozof Julián Marías, član Španjolske kraljevske akademije RAE (Real Academia Española).

U nedavnom mi je razgovoru umjetnički direktor Festivala svjetske književnosti Seid Serdarević, kazao da mu je jedna od ponajvećih želja u Zagreb na Festival dovesti Maríasa. No, Marías je bio čovjek koji je krajnje pažljivo upravljao vlastitim vremenom, produktivan autor, rijetko je davao i intervjue, posvećen svom radu, rijetko je pohodio festivale.

Posljednji Maríasov roman dosad izašao u Hrvatskoj, V.B.Z. ovo je izdanje "Berte Isle" u prijevodu Branke Oštrec. Javier Marías pisao je gusto, likove portretirao odlično, baš kao i vrijeme u koje bi ih upisivao, bio je radost zahtjevnijoj čitateljskoj publici. Kako to često među španjolskim umjetnicima te generacije biva, i u njegovoj se osobnoj biografiji čitala sudbina suvremene Španjolske. Bio je sin filozofa Juliána Maríasa, čovjeka koji je za vrijeme Francova režima zadugo ušutkan, prokazan kao autor članka u lijevo orijentiranoj publikaciji. Dolores Franco Manera, majka Javiera Maríasa, bila je spisateljica.

Njegov brat Fernando Marías, poznati je povjesničar umjetnosti, drugi brat je glazbenik Álvaro Marías, a treći od četvero braće je filmski kritičar Miguel Marías.

Cijela je obitelj emigrirala u Sjedinjene Američke Države.

U mladosti mu je pak, govorio je, bio bitan boravak kod rođaka u Parizu, tamo je snimao - softporn i horor filmove, nakon toga dobio poticaj - pisati.

Javier Marías zazirao je od računala, tvrdoglavo je pisao na pisaćem stroju, pa su i oni koji su imali sreće od njega dobiti intervju, kako mi je svojedobno pričao španjolski kolega, to dobivali tipkano na papiru. Sve svoje romane, šesnaest njih, brojne pripovijetke, tisuće novinskih članaka, pisma, sve je to pisao na pisaćem stroju.

Na internet nije zalazio, živio je među knjigama, i rijetkim prijateljima. Njegovom krugu prijatelja pripadali su filmaš Agustín Díaz Yanes, romanopisac Arturo Pérez-Reverte te autor Luis Antonio de Villena. U Španjolskoj, a i puno šire, Javier Marías je imao poziciju svojevrsnog autora-zvijezde, mnogi su mu predbacivali, aludirajući i na njegove kolumne, da "politiku pretvara u memljivi egotrip". Njegove su knjige prevedene na pedesetak jezika, prodane u gotovo devet milijuna primjeraka.

Na hrvatski su, među ostalim, prevedeni i "U boju sutra na me misli", "Tvoje lice sutra", "Zaljubljivanja", "Tako počinje zlo" ...

Poznati su njegovi naslovi "Corazón tan blanco" (Srce tako bijelo), "Todas las almas" (Sve duše) te trilogije "Tu rostro mañana" (Tvoje lice sutra).

U nas upravo objavljen V.B.Z.-ov prijevod priče o Berti i Tomásu, "Berta Isla", ima i nastavak, naslovljen "Tomás Nevinson", to je Maríasov posljednji roman, koji je u Španjolskoj izašao koncem prošlog ožujka.

Karijeru je započeo početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća romanom "Los dominios del lobo", u to se doba počeo baviti i novinarstvom. Na njega je veliki utjecaj imao španjolski pisac Juan Benet, s kojim je Marías razmjenjivao pisma. Ta pisma, za sada, nisu objavljena. Izuzev jednoga, naslovljenog "Mladi Marías".

Tiskano je kao dio posebnog izdanja (povodom 25. godišnjice objave) Maríasova sedmog romana "Corazón tan blanco" iz 1992. godine. Taj je roman pobudio poseban interes pa se prodani primjerci broje u milijunima. Osim u vlastitoj zemlji, Marías je osobito veliki uspjeh imao u Njemačkoj. Taj nenadani trijumf djelomično može zahvaliti njemačkom književnom kritičaru Marcelu Reichu-Ranickiju koji je španjolskog pisca u svom televizijskom programu "Književni kvartet" predstavio kao jednog od najvažnijih svjetskih, živućih pisaca.

Baš kao lik Tomása Nevinsona iz njegovih dvaju posljednjih romana, i sam Marías bio je usko povezan s engleskim jezikom.

Ugledan prevoditelj, anglofil, u naslovima nekih od svojih romana volio je parafrazirati Shakespearea.

1980-ih predavao je Španjolsku književnost i Teoriju prevođenja na oxfordskom sveučilištu, radio je i na Wellesley Collageu. Prevodio je antologijska imena anglofone književnosti -Thomasa Hardyja, Laurencea Sternea, R. L. Stevensona, Josepha Conrada, W. B. Yeatsa, Thomasa Brownea, Johna Ashberya, W. H. Audena, Wallacea Stevensa te Williama Faulknera.

Za svoj rad prošle je godine primio nagradu Britanskog kraljevskog društva za književnost (Royal Society of Literature as an International Writer), čiji su laureati i Annie Ernaux, Olga Tokarczuk, David Grossman. Dodijeljene su mu i važne španjolske nagrade (Salambó, Premio de la Crítica, Premio Fastenrath de la Real Academia Española, Premio Ciudad de Barcelona), no kad ga je španjolsko Ministarstvo kulture odlučilo nagraditi s Premio Nacional de Narrativa, Marías je to s indignacijom odbio:

" Dosljedan sam onome što uvijek govorim, a to je da nikada ne bih primio nagradu neke državne institucije. I da je PSOE na vlasti, učinio bih isto. Odbijam svaku nagradu koja dolazi iz državne blagajne. U više sam navrata rekao da, u slučaju da mi se dodijeli, takvu nagradu ne bih mogao primiti", prenosi La Razón koncizno i odrješito Maríasovo objašnjenje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. rujan 2022 15:44