Osobe poput Mije Pervan, vrsne prevoditeljice i cijenjene profesorice, rijetke su i dragocjene pojave. O njezinim profesionalnim vrlinama svjedoči niz priznanja za nevjerojatan doprinos prevodilačkoj struci - i čak dvije nagrade za životno djelo. I sama govori: "Nisam ni ja vjerovala da je to moguće, ali evo, dogodilo se".
Prvu prestižnu nagradu, onu koja nosi ime velikog prevoditelja Josipa Tabaka, dobila je 2012. godine. "Nazvala me naša tajnica, draga Erika, zatekla sam se na splitskoj tržnici, kupovala sam voće. Zamalo mi je sve ispalo iz ruku. A za ovu drugu nagradu - zazvoni telefon i predstavi se ministrica kulture… Zaista to nisam očekivala. Neskromno bi bilo reći da te ne razveseli takva nagrada, priznanje stručnih ljudi za taj golem, iscrpljujući, odgovoran i slabo plaćen posao."
Veliki opus Mije Pervan sadrži više od četrdeset prevedenih knjiga, ali možda je najpoznatija po prvom prijevodu "Maloga princa", poetskom i filozofskom biseru skrivenom pod krinkom dječje priče. Taj Exupéryjev tekst najprevođeniji je nakon Biblije; preveden je na više od 450 jezika i dijalekata.
"Idu mi na živce pitanja o 'Malom princu'. Netko me na jednom predavanju predstavio: evo, ovo je mama Malog princa. Nemojte više, molim vas!" smije se. "Ivan Kušan ga je poslije puno, puno godina preveo kao 'Malog kraljevića', kad se Hrvatska osamostalila, htio ga je osuvremeniti. Više nije bio Mali princ, nego Mali kraljević, a taj mali kraljević više nije govorio 'Dobar dan', ne, govorio je 'Bok', frajerski se izražavao, što Malom princu zaista ne dolikuje. Domalo je zaživjela prodaja knjiga na kiosku, ali ja im nisam htjela dati svog 'Malog princa'. Kušan im je dao prijevod. Uglavnom, vidim na kiosku da je najedanput 'Mali kraljević' opet postao 'Mali princ'. Mislim si, nije vrag da je to moj prijevod. Otvorim tu knjigu - i vidim Kušan. Dakle, prešaltao se na Princa. Upravo o tome snimljena je prva emisija 'Pola ure kulture'. Uglavnom, to je bila konfrontacija Kušana i mene, naših mišljenja. Poslije su mi u knjižarama govorili: 'Joj, znate, vaš nam se prijevod više sviđa nego onaj, to nije onaj naš Mali princ. I to mi je bilo zaista drago."
Flaubertova "Gospođa Bovary", koju je također prevela, nije na nju ostavila bogzna kakav dojam kad ju je čitala kao mladenačku lektiru. "Nisam mogla shvatiti zašto je Flaubert tako hvaljen pisac, meni je to bilo grozno, ne samo zbog Madame Bovary, koja je bila nafutrana ljubavnim romanima, nego mi se sve skupa nije sviđalo. To je za mene bilo prerealistično, a došle su šezdesete godine, kad je cijela avangardna književnost dospjela u Hrvatsku, zlatno doba svih umjetnosti kod nas: književnosti, slikarstva, kiparstva, glazbe, a ja sam bila sva u tome i jedan Flaubert, gle čuda, nije mi ništa značio. Tek kad sam ga prevodila, shvatila sam koliko je to velik pisac, kako je strukturirao taj roman, kako je sve promišljeno, kako su svi opisi i sve metafore na pravome mjestu. Malo ga je pokvario onim završetkom, ali svejedno - sjajno. I kako je proniknuo u duh te žene. Nevjerojatno."
Dotad postojeći prijevod nije gledala. "Bilo je vrijeme za novi. Naš stari prijevod pročitala sam tek poslije jer ne volim zavirivati u tuđe prijevode ako radim istu stvar, eventualno tehničke opise ili nešto što je posve izvan mog svijeta. Shvatila sam da je gospodin to preveo s mržnjom prema ženskom rodu i otvorenom osudom. Da, nastojala sam ostati vjerna Flaubertu, koji ni u jednom trenutku ne osuđuje Emmu Bovary."
Mia Pervan rođena je daleko na jugu. "Rodila sam se u Dubrovniku, mama je ondje živjela i provela cijelu mladost. Odrasla sam u Splitu, u 17. godini došla sam na fakultet u Zagreb i tu sam već silne godine. Puno sam putovala po svijetu i identitetski se zaista osjećam kao građanka svijeta, ali isto tako moram reći - kad iz Zagreba odem u Split, bude mi kao da sam došla doma, tu je bilo moje djetinjstvo i moja mladost."
Majka je bila profesorica na ETF-u i Strojarskom fakultetu, otac poznati arhitekt koji je govorio standardni jezik s natruhama splitskoga govora. "U mojoj kući engleski je bio stalno prisutan, mama je bila profesorica engleskoga, dolazili su nam prijatelji iz Engleske."
Djetinjstvo joj je bilo ispunjeno učenjem: roditelji su intelektualci koji shvaćaju značaj širokog obrazovanja, pa francuski jezik počinje učiti vrlo rano. "U Splitu je bila legendarna Francuskinja, gospođa Denegri, koja je kao turistkinja došla s grupom iz Pariza. Vodič im je bio profesor francuskoga, Splićanin, profesor Denegri, i tu se među njima rodila simpatija. Dobili su dva dična sina. I ja sam kod nje učila francuski od svoje pete godine pa do kraja gimnazije i zaista joj dugujem svoju ljubav prema književnosti. Svaki sam se tjedan morala vratiti na sat s jednom pjesmom naučenom napamet - i tako sam se zaljubila u poeziju. Uistinu sam se veselila svakoj lekciji. Da, zanimljivo, Madelaine Denegri bila je vrlo obrazovana, tajnica Andréa Gidea, no napustila je Pariz, svoju obitelj u tom gradu, posao kod Andréa Gidea - da bi se udala za Splićanina."
Split se u međuvremenu stubokom promijenio, premda se "onaj najuži krug oko nas nije promijenio jer Bačvice su takve da se baš i više nema gdje graditi", ali "Marmontova je ulica prije bila asfaltirana, a sada ima velike bijele ploče; nastali su tu razni modni dućani. Dobila je na nečemu, ne znam čemu - valjda prestižu, ali one stare Marmontove, nje više nema. A kad sam prvi put vidjela preobraženu splitsku rivu, s onim velikim držačima za tende, pomislila sam - više nikad neću proći preko rive, ali na kraju sam popustila jer mi je preko nje bliže. Na sve se naučiš, kao magarac na batine."
Mjesto gdje Mia Pervan provodi svako ljeto su Postira na otoku Braču. "Moj je otac negdje 1955. zamislio da bi bilo lijepo imati kućicu, i to doslovno kućicu, nikakvu vilu. Onda je u jednoj lijepoj uvali sagradio tu kućicu i u je to doba i on radio s radnicima. Sve uokolo bili su vinogradi, pa onda ta borova šuma. To je sada neprepoznatljivo, naravno."
Mia se sjeća detalja koji puno govore o ondašnjem načinu života. "Zamisli ti to, naš prvi susjed prodao je pisaći stroj, i to mu je bio početni kapital za gradnju slične kućice u to doba. A danas stari kompjutor ne možeš prodati, nikome ne služi. Tako se to radilo, to su bila skromna, skromna, ali lijepa vremena. Ne samo zato što smo bili mladi."
Kao studentica u Zagrebu, prvo je stanovala u sobi na Črnomercu, a potkraj studija preselila se u današnju Hebrangovu. "Originalno sam se upisala na arhitekturu, kao - ja ću biti veliki arhitekt, što je Corbusier prema meni, ali odmah sam se ohladila. Na prvoj godini puno je matematike, statistike, a nacrtna geometrija meni je bila špansko selo. I pobjegla sam s arhitekture, htjela sam se upisati na povijest umjetnosti. Od toga su me odgovorili i zbog toga mi je uvijek žao."
Izvrsna je studentica rusistike i anglistike, na obje katedre može ostati raditi na fakultetu: i profesor Vidan i profesor Flaker nude joj asistentsko mjesto. "Naravno da bi to vjerojatno bilo dobro usmjerenje za mene, premda katkad sumnjam u to. Ne znam bih li se toliko bila posvetila akademskom radu; u to doba zaljubila sam se u čovjeka za kojega sam se udala i to mi je bilo najvažnije. Ali evo, to mi je pomoglo da ostvarim gimnazijsku želju da se bavim prevođenjem. Da sam se posvetila akademskoj karijeri, ne bih imala vremena za prevođenje."
Ipak, ondašnji akademski savjeti gotovo je sudbinski usmjeravaju. "Kad sam pisala diplomski rad, profesor Vidan je rekao: nemojte uzeti tu temu, uzmite jednog irskog pisca, koji je meni bio potpuna nepoznanica, kao i irska povijest i književnost. To je bio Seán O'Casey, dramski pisac iz radničke obitelji koji je zastupao socijalističke ideje. Dakle, upoznala sam se s irskom poviješću, koja me prenerazila. Kad sam čitala što je sve irski narod doživio od Engleza, kako su ih porobili, ponizili, jezik im oduzeli, strahote koje su im činili, to me užasno dirnulo. Želim reći da me od diplomskog rada do dana današnjega prate irski pisci. Evo, i sad prevodim djelo irske spisateljice, stalno mi se to nameće kao da mi je upisano u neku životnu liniju. Svi najveći engleski pisci 18., 19. i 20. stoljeća bili su Irci. Zato ih volim, imaju u sebi toplinu, kao da ih poznaješ oduvijek."
Na usavršavanje u London odlazi nakon diplome i primitka Rektorove nagrade. Isprva radi u studentskom hostelu na East Endu, "dakle, u istočnom dijelu, sad se pogospodio, ali u to je doba bio najsiromašniji dio Londona. Tu se govori cockney, odatle su oni iz 'Mućki', a tu je i White Chapel."
"Poslije sam našla drugi posao, au pair kod prave ekscentrične Engleskinje, Miss Anne Brocklebank. Govorila je Oxford English, bila je iz bogate brodovlasničke obitelji, a moj djed je bio pomorski kapetan - i ispalo je da je plovio na njihovim brodovima." Miss Brocklebank bila je zaljubljena u automobile - i vlasnica prve amfibije na Otoku, još potkraj šezdesetih, što je Mia otkrila sasvim slučajno.
"Imala je auto i jednog mi je dana rekla: 'Mia, bi li se ti išla voziti sa mnom?' A kako je bila sjajna vozačica, odgovorila sam - može. I vozimo se mi, vozimo, dođemo do obale Temze, spustimo se sve do rijeke. A ona će: 'And now we are going to go into the river'. A ja si mislim - kako ćemo u rijeku, ova je luda, utopit će nas. Ona, mrtva hladna, izađe, izvuče nešto od ispod auta - to je bio propeler - kroz neke otvore izbaci bokobrane i kaže mi: 'Sjedni'. Polako ulazimo u rijeku i uskoro na pola prozora vidim prljavu vodu Temze. Čuje se ćuf, ćuf, ćuf, rad motora dok smo usred rijeke. Ona me pita imam li koga u Richmondu, s druge strane Temze. A ja slučajno imam, jedine majčine prijatelje koje sam poznavala. Doplovimo mi do Richmonda, odemo k Wallisovima na čaj. I taj čaj bio je malo napet jer je Anne Brocklebank bila velika rojalistica, a oni veliki ljevičari."
Profesionalni put Mije Pervan određuju dva isprepletena toka: uz prevodilački poziv istaknuo se i onaj profesorski. U Varšavskoj je predavala gotovo cijeli radni vijek. "Moram neskromno reći da su određeni ljudi dugo čekali kako bi došli na moj tečaj. Bilo je zanimljivih polaznika, ali mene su najviše zanimali knjiški ljudi. Takvi su bili 'šug', kako bi se po dalmatinski reklo - oni su davali boju i obrazovaniji ton cijelom razgovoru."
Suautorica je triju udžbenika "English for You" (1977./78.) i autorica pridruženog priručnika za učenike. A pritom i autorica dviju metodički obrađenih zbirki kratkih priča angloameričkih pisaca, "Reading for Study and Pleasure" (1972.) i "Just Stories" (2004.), te knjižice o tipičnim pogreškama hrvatskih govornika u engleskom jeziku "Can You Speak English Well?" (2003., ŠK), objavljene i u Sloveniji.
"Pisala sam te udžbenike po vlastitom nahođenju. Ne mislim da su bili genijalni, ali bili su okej. Pisala sam ih noću, kad bih obavila sve kućne poslove i sve što je trebalo napraviti za obitelji. Godinama su ljudi upisivali visoki konverzacijski tečaj i tada mi je ponestalo materijala - ne možeš stalno izrezivati vijesti iz engleskih novina i komentirati ih, treba malo backgrounda, malo kulture. Upravo zato sam napisala te zbirke angloameričkih pripovijedaka."
Nakon Varšavske slijedi mirovina i poziv na tek osnovani Filozofski fakultet u Splitu. "Ondje sam radila još desetak godina", govori i pojašnjava svoje razloge prekida rada sa studentima. "Prestala sam nakon što je uveden bolonjski model. Sadržaj dvaju semestara trebalo je ugurati u jedan, a to nisam željela. Ne bi bilo doteklo vremena ni da poimence spomenem sve pisce 18. i 19. stoljeća u engleskoj književnosti."
Naš razgovor kruži i vraća se na prevođenje, na jezik, na važnost pisane riječi. "Život nije moguć bez prevođenja. Meni ne. To se zaista pretvori u strast. I u periodima kad nema prijevoda, ujutro mi fali - kad se probudim, skuham kavu i sjednem za računalo - da prevodim."
Mia smatra da se jezik osjetno promijenio. "U doba kad sam prevodila Thomasa Hardyja, 1966., bilo je nezamislivo upotrijebiti bilo koji šatrovački ili relaksiraniji izraz. Sada je svijest o jeziku uvelike porasla, premda se hrvatski prilično izvitoperio. Primjerice, ušlo je toliko anglizama… Uvijek je zanimljivo kakva je mlađa generacija, stvarno se osjeća velika razlika u njezinu pristupu i ponašanju, oni su puno slobodniji nego što smo bili mi ili nego što sam ja bila kad sam tek počinjala. Ima ih, to treba reći, onih koji jako, jako dobro prevode. Što se tiče pozicije zanata, prevoditelj je manje u sjeni nego prije,; sada se njegovo ime spominje. To je već gotovo postao običaj i to je lijepo iako ima onih koji ga ne spomenu."
Što kad se određeno djelo dovrši? "Apsolutna praznina kad prijevod ode. Pamtim riječi, sintagme i misli pojedinih likova, mnogo se toga nauči prevodeći. Zaboraviš na sve što te muči, na poplavu u kupaonici, na drage osobe kojih više nema. Prevođenje je prenošenje u drugi, nov i zanimljiv svijet."
Kad spominje drage osobe kojih više nema, Mia Pervan s nježnošću misli na svoju prijateljicu, iznimnu prevoditeljicu Trudu Stamać. "Truda je potkraj života trebala predati jedno Büchnerovo djelo, bila ga je dovršila, ali je prijevod ostao kod nje. I stalno se vraćala tom prijevodu. Jer prijevod zove: Dođi natrag! Pogledaj me! Možda postoji bolje rješenje!"
Borba s tekstom podrazumijeva i drukčije raspolaganje vremenom. "Prevodilački je posao dobar jer nisi u radnom odnosu, nemaš šefa nad sobom, nemaš druge ljude i nema trzavica. Jako je dobro kad si slobodan strijelac i ni o kome ne ovisiš. Kad bi svi tako mogli, bilo bi sjajno." Ipak, prije su nakladnici bili "malo milostiviji, danas se traži sve brzo, brzo i to na kratak rok".
U radu se ponekad provuče i pokoji sitni faux-pas. "Da, sjećam se - u Zagrebu se održavao posljednji Internacionalni festival studentskih kazališta i o tome je objavljena publikacija. U njoj su bili tekstovi svih dramoleta, a u jednoj je američki pisac spomenuo 'pony express'. Nisam znala da je to brzi vlak, pa sam to prevela 'ekspresni poni'. A onda sam čitala kako je jedan moj cijenjeni profesor preveo složenicu 'patent leather shoes', što znači lakirane cipele, kao 'cipele s patentom'. Ali to su bile godine kad nismo imali internet da utipkamo i dobijemo sliku, pa otkrijemo o čemu je riječ. Ako si i imao izvornog govornika, morao si ga naganjati po gradu i pitati što su 'patent leather shoes'. Utoliko su nam danas internet i Google golema pomoć."
Svojim najzahtjevnijim prijevodom Mia smatra zakučastu "Književnu teoriju" Terryja Eagletona, a druge knjige poznatog "Aleksandrijskog kvarteta" Lawrencea Durrella sjeća se kao prijevoda koji ju je mnogočemu naučio.
"Roman 'Balthazar' bio je moj prvi susret sa stilistom Durrellova kalibra, i tu sam shvatila što znači prevoditi velikog stilista. Rad na toj knjizi bio je toliko intenzivan da mi se ponekad činilo da mi autor diše za vratom. I bila sam toliko umorna kad sam prevela 'Balthazara' da sam odbila prevesti ponuđene sljedeće dvije knjige 'Kvarteta'. Durrell je u prvom redu pjesnik, zato treba jako paziti da ne iznevjeriš poetičnost njegove rečenice, da ne prijeđeš u sentimentalnost ili sladunjavost."
Autora nije osobno upoznala. "Održao je jedno predavanje na fakultetu, pričali su mi da je bio prilično arogantan. Ali Durrell je bio veliki pijanac, pio je k'o smuk. Na kraju se okrenuo budizmu, umro je u Francuskoj, negdje u Provansi, i pokopan je, čini mi se, na budističkom groblju. Bio je dobar pisac, ali i veliki čudak. No koji veliki čovjek nije osebujan? Nema takvih."
Malotko zna da je profesorica Pervan, igrom slučaja, pomogla izdašno opremiti anglističku knjižnicu Filozofskog fakulteta u Splitu. Pjesnika i diplomata Hugha MacPhersona upoznala je kod prijateljice, ali taj duhovit i drag čovjek morao se u jednom trenu vratiti u Škotsku. "Zadnji sam ga put vidjela zimi, a u proljeće su mi javili da je umro. Imao je samo četrdeset i nešto godina."
Prilikom posjeta prijateljici u Škotskoj, u Edinburghu svratila je pozdraviti Hughove roditelje. "Pokazali su mi cijelu kuću, Hughovu sobu i golemu, vrijednu biblioteku. U jednom sam ih trenutku upitala hoće li biblioteku dati kćeri ili Edinburškom sveučilištu, no oni su je kanili dati nekom američkom. Oko izbora sveučilišta Hughovi roditelji su se počeli malo natezati, jedan je htio da biblioteka ode na Yale, a drugi na Princeton, pa sam, ne bih li razbila nelagodu, rekla neka je, ako se ne mogu dogovoriti, daruju Sveučilištu u Splitu. Tada smo tek bili osnovali katedru za anglistiku, nismo imali knjiga i Hughova biblioteka bila bi nam došla kao naručena. Nekoliko godina poslije toga nazvala me je Hughova mama i javila da su biblioteku odlučili darovati Sveučilištu u Splitu. Ona se već raspitala: troškove ne treba platiti fakultet, obratite se najuspješnijoj tvrtki u Zagrebu, a to je Ina. A slučajno sam imala rukovodstvo Ine kao đake u grupi. Oni su nam pomogli, poklonili su nam 30.000 kuna, čime smo platili troškove prijevoza i izradu ormara da biblioteku smjestimo u anglističku sobu."
Miran prevodilački rad u doba pandemije isprva joj je super odgovarao. "Ali sada, danima i danima u stanu bez susreta s ljudima... primijetila sam da to psihološki djeluje i na mene. Nisam pošizila, ali postala sam nestrpljiva. Promijenilo se strahovito puno toga. Prije pandemije jako sam puno putovala, ni to više ne možemo. Stoj gdje jesi. Cijepi se i čuvaj se."
Idealno putovanje za milostivija vremena - mimo uobičajenih šetnji po Jarunu ili ponekad po Sljemenu - za našu prevoditeljicu svakako bi bio ponovni boravak u omiljenoj Škotskoj ili upoznavanje moćne Kine. Ipak, čini se da je najsnažnije priziva Italija.
"Od svih predjela na svijetu koje sam vidjela, svake me jeseni spopadne nostalgija za Toskanom. To je tako snažan osjećaj... Pitam se zašto baš za Toskanom. Voljela bih se vratiti u Firencu, svim njezinim velikim umjetnicima, i prošetati onim kaletama. Ostaneš li dva-tri dana, znaš da ćeš poslije doručka poći gledati Giotta ili Brunelleschija, što je divan osjećaj. I da ćeš popiti pravi cappuccino - to su oni sitni gušti koji puno znače i kojima se valja veseliti."