Jesu li reportaže o ‘običnim ljudima‘, ma koliko medijski osvježene, ipak odavno potrošen materijal?

Došlo neko takvo vrijeme da kritičar dobije po zubima (u prenesenom smislu, dakako, a mojoj malenkosti se ionako nema što izbiti). Naime, u prošlom broju Jutarnjeg lista (14. srpnja ove godine) jedan je pisac zavapio (čak, ma dajte): "Josip Novakovich: Jesam li ja hrvatski pisac?", a nekako slutim da škakljivi odgovor pada u dio upravo meni, ni krivom ni dužnome za primanje i/ili (ne)prihvaćanje bilo koga koji baš, eto, želi da ga se smatra "hrvatskim piscem". A zašto, o tom potom; da najprije nešto razjasnimo: između bezbrojnih domaćih beletrista i književnih kritičara (koliko ovih potonjih ima malo), odvajkada postoji prešutni dogovor o nenapadanju. To će reći da su pisci (neslužbeno) pristali ne buniti se protiv dobre, a nekmoli loše kritike svojih djela (ako se respektivnom kritičar...