Angažiran i snažan, Zapadu dobro znan glas u obrani europske Ukrajine, tamošnja kritika kaže vodeći suvremeni ukrajinski pisac, međunarodno nagrađivani Jurij Andruhovič, ovih je dana u Zagrebu, u organizaciji Hrvatskog društva pisaca, skupa s Allom Tatarenko, poznatom prevoditeljicom i ravnateljicom Katedre za slavistiku Sveučilišta u Lavovu, bio gost tribine Ukrajinsko-hrvatski dijalozi. Hrvatskim čitateljima poznat je po romanu "Dvanaest prstena" (Fraktura, 2011.) te publicistici "Moja Europa: dva eseja o takozvanoj Srednjoj Europi" koji je objavio skupa s poljskim autorom Andrzejem Stasiukom.
Svojevremeno je, primajući Nagradu za europsko razumijevanje Sajma knjiga u Leipzigu, koja mu je tad pripala za roman "Dvanaest prstena", gorko je i emotivno ustao protiv tadašnje ocjene povjerenika EU da Ukrajina još jako dugo neće biti članica EU. U doba okršaja i prosvjeda na Majdanu, bit će tome sad dvije godine, otvorenim se pismom obratio Europljanima, poručivši da Ukrajinci "brane europske vrijednosti slobodnog i pravednog društva doslovno do krvi".
• Kako vam se danas čini - je li Europa izdala Ukrajinu, u ključnim trenucima tek mlako stala uz tamošnje proeuropske snage?
- Izdala je suviše jaka riječ. Europa nastavlja svoju politiku prema Ukrajini, vrlo oprezno, s puno distanci i rezervi. No, puno više primjedbi imam na ukrajinske političare negoli Europu. U Ukrajini su ponovo aktualizirane svađe i diskusije unutar proeuropskih političkih krugova. Paradoks je da je najbolje, u političkom smislu, bilo u trenutku kad je Putin u Ukrajinu poslao svoje trupe, jer onda je Ukrajina bila solidarna i konsolidirana, a sad su se političari vratili svojim sitnim interesima i starim razmiricama. Europa kao Europa, od Ukrajine očekuje da ispuni neke uvjete koje joj je postavila. Traži, prvo, antikorupcijske zakone, zakone vezane za ljudska prava, zaštitu privatnih podataka...
• Jesu li proeuropski sentimenti danas u Kijevu jači ili slabiji u odnosu na jesen 2013., početak Majdana?
- Većina Ukrajinaca ne želi biti dio tzv. projekta ruskog svijeta. To znači da su Ukrajinci, bez obzira na to kojim jezikom govore, jer ima puno Ukrajinaca kojima je ruski materinji jezik, izabrali svoju budućnost, žele biti dio civiliziranog svijeta. Makar ni to nije zamrznuto u smislu nekakvog statusa quo, jer znatan dio Ukrajinaca se nije oprostio od sovjetske prošlosti i oni se i dalje kolebaju. Dok je Putin vodio otvoreni rat i naoružavao Donbas, proeuropsko i antiputinsko raspoloženje bilo je puno jače, sada, dok traje ovo tzv. primirje, dio Ukrajinaca ponovo se vratio na svoje neodređene pozicije i nisu sigurni kuda bi.
• Zaboravite li na trenutak svoj ukrajinski identitet, stanete li u ruske čizme, može li Putin biti - dobar? Za Ruse kojima, doduše na krivi način, vraća samopouzdanje i sliku nekoć velike svjetske sile.
- Nakon anektiranja Krima i ruske intervencije u Siriji Putinova popularnost u Rusiji doseže i do 90 posto. Rusko društvo neće drugačijeg predsjednika, odgovara im ovakav vođa koji svuda šalje vojsku, ratovima rješava konflikte... Onog trenutka kada dođe do otrežnjenja, a stanje pijanstva će minuti kad leševi ubijenih krenu pristizati u Rusiju – to će vjerojatno biti drugačije. Putin Rusiju vodi u katastrofu, ali u ovom trenutku on, takav kakav jest, najviše odgovara očekivanjima koja Rusi u ovim vremenima imaju, očekivanjima povratka bivšeg carstva i velesile koja grmi, oblači, i diktira svoje uvjete svijetu.
• Rusima treba veliki vođa, Ukrajinci su pak vječno skeptični prema vlastitim liderima?
- Ukrajinsko i rusko društvo se bitno razlikuju po iskazivanju domoljublja. U obje zemlje val domoljublja je sve veći, naše se zemlje nalaze u tzv. hibridnom ratu, i na jednoj i na drugoj strani rodoljublja je u enormnim količinama, ali to je rodoljublje različite vrste. Rodoljublje u Rusiji ima razne manifestacije, ali jako često je vezano uz Putina i njegov lik, tako je Putin na magnetima koje zakačite za frižider, na majicama, na šalovima, Putin je posvuda, kao simbol... Unosno je danas u Rusiji prodavati takve stvari. Kod Ukrajinaca rodoljublje se ne iskazuje na takav način, nemoguće je i zamisliti ukrajinskog predsjednika ili premijera na šalovima ili magnetima za frižider. Mi rabimo jezik simbola, posvuda možete naći plavu i žutu boju ili trozubac i druge ukrajinske elemente.
I dok su Ukrajinci prema vlasti vrlo kritični, uvijek ima primjedbe i vladajuće nikad ne stavljaju na razinu idola, naši ruski susjedi poistovjećuju vlast s likom jednog čovjeka. Kod njih se ne radi o grupi, o kolektivu ljudi, već to mora biti jedan čovjek koji utjelovljuje vlast. Ukrajinci stalno razmišljaju kako vlast mijenjati, vječno su nezadovoljni, evo i sad je jedna od najaktualnijih tema kako promijeniti predsjednika i premijera. Rusi, s druge strane, vole uvijek imati nekog Putina, nekog jakog, silnog i 'svemogućeg'. To je linija razgraničenja između naših kultura i zbog toga se svojevremeno održao i Majdan. Majdan je bio protest protiv namjere da Ukrajinci silom dobiju takav isti model 'jedinog i svemogućeg'.
• U doba narančaste revolucije, ranije pogotovo, mnogi nacionalno probuđeni Ukrajinci materinji jezik nisu znali. Jesu li stariji naučili ukrajinski, uče li mladi danas ruski? Kakav je omjer ta dva jezika u bilingvalnoj zemlji?
- Ona najstarija generacija ukrajinski, materinji jezik, nije naučila. Ali, ukupno gledajući, danas veći dio Ukrajinaca podjednako dobro poznaje oba jezika. Veći dio ukrajinske djece ide u ukrajinske škole gdje ruski ne uče, ali ga svejedno znaju, jer ga čuju posvuda.
• Koliko je suvremena ruska kulturna produkcija prisutna u Ukrajini?
- Rađeno je istraživanje i pokazalo se da je, nakon Majdana, na radiju znatno više ukrajinske glazbe negoli prije. Danas imamo i zakon koji kaže da se na televiziji više ne smiju emitirati filmovi u kojima se slave i glorificiraju predstavnici ruske vojske, policije... Nije tome tako davno, za doba Janukoviča, nacionalna televizija bila je naručila 800 sovjetskih filmova. Makar, ako govorimo o masovnoj kulturi, a ne onoj visoke kvalitete, ruski proizvodi su u Ukrajini prisutni u istoj mjeri kao i 1991.
• Odavno ste prevođeni na ruski. Kakva vam je pozicija u Rusiji danas, mogu li se vaše knjige naći na policama knjižnica, ili su uklonjene obzirom na vaše političke stavove?
- U Rusiji sam slabo poznat, davno su me prevodili, novija djela nisu, pa tamo gotovo da i ne postojim. Kad bi se pojavila neka moja knjiga u knjižari, to ne bi izazvalo neku veliku reakciju, jer su državna ograničenja i cenzura u Rusiji uvijek imala nekakav gotovo slučajan karakter, sporadičan. Netko može uprti prst i reći 'to treba spaliti', 'to je zabranjeno', a desetine drugih knjiga koje imaju radikalni karakter mogu mirno ostati na policama. Primjerice, književni kritičar i urednik Jurij Volodarski donio mi je iz Rusije prije par tjedana tamo objavljenu zbirku priča ukrajinskih pisaca. Ta zbirka je ideja Ljudmile Ulicke. Nakon anektiranja Krima i početka rata u Donbasu, Ulicka je predložila da se napravi antologija suvremene ukrajinske proze o ratu. No, knjiga dugo nije mogla biti tiskana. Volodarski kaže da je razlog to što je unutra moja priča u kojoj spominjem Stepana Banderu (kontroverzni vođa ukrajinskog nacionalnog pokreta iz Drugog svjetskog rata, op. K.D.)
• Je li vas razočarao relativno mali broj ruskih intelektualaca, pogotovo kolega po peru, koji su otvoreno stali protiv ruske intervencije u Ukrajini?
- Nije me to ni iznenadilo ni razočaralo, jer nisam ni očekivao, s obzirom na ruski mentalitet, da će doći do masovnije osude, da će više njih glasno govoriti protiv vlasti. Drago mi je reći da ima mojih kolega i prijatelja koji su stali u opoziciju, Ljudmila Ulicka, Lev Rubinstein, Viktor Jerofejev; želim spomenuti i esejista čije tekstove volim čitati na internet stranici grani.ru, to je Milstein, koji se može smatrati briljantnim psihoanalitičarom Putina. Razumijem da je ovih imena suviše malo da bismo mogli govoriti o nekoj intelektualnoj opoziciji u Rusiji, ali ti ljudi postoje. Ima ljudi koji su sačuvali svoj ponos, to su Sorokin, Akunjin, oni se nisu bacili u vrtlog tog tzv. rodoljublja.
• Lani ste jedan semestar predavali na berlinskom Humboldtu, u projektu u kojem pisci iz istočne Europe predlažu teme i drže predavanja tamošnjim studentima. Govorili ste im o prostoru i mjestu u književnostima Srednje Europe, radili komparacije na primjerima iz ukrajinske, poljske, češke i mađarske književnosti. Kao dobrom poznavatelju njemačkog jezika, kulture i društva, jesu li vam taj boravak i interakcije na Humboldtu donijeli nova saznanja o njemačkom mentalitetu i pogledu na svijet?
- Berlin je loše mjesto za proučavanje njemačkog mentaliteta, jer to je najmanje njemački grad u Njemačkoj, tek jedna petina mojih studenata bili su Nijemci kojima su oba roditelja Nijemci, velika većina ima barem dijelom migrantske korijene. U to vrijeme njihova percepcija Ukrajine bila je vezala uz tad aktualni rat. Njemačko društvo nije razumjelo ukrajinsku situaciju. Tamo je duboko usađena teza ravnoteže. Ako postoji konflikt svaka strana ima svoje pravo, dakle niti jedna strana nije totalno u pravu ili u krivu, mora postojati ravnoteža. Tražili su ravnotežu i kontrargumente. U Njemačkoj postoji velika empatija prema Rusiji, to je vezano za nacionalsocijalističku prošlost Njemačke.
• Je li na tragu toga i teza da je Hruščov, podrijetlom Ukrajinac, Krim dao Ukrajincima, a sad ga je Putin vratio Rusima?
- To je jedan od povijesnih mitova da je Hrušov Krim dao Ukrajini na dar. Bilo je to zapravo pragmatično rješenje jer je Krim ekonomskim i svim svojim drugim vezama bio vezan za Ukrajinu i nije bio učinkovit dok je bio u sastavu Rusije. To se vidi i sada, jer svim svojim žilama, svim svojim venama, on je vezan za Ukrajinu.
• Pribojavate li se da će, ovog puta, ostati zabetoniran u ruskim rukama?
- Ovisi kako će se razvijati Rusija. Ako se raspadne ovo suvremeno rusko carstvo, ono će se raspasti na taj način da će i Krim otpasti od ruske države.
• Koliko je realno da bi se, pri takvom scenariju, vratio Ukrajini?
- Nisam spreman odgovoriti na to pitanje jer veliki je, možda i većinski, dio tamošnjeg stanovništava antiukrajinski raspoložen.