U Baskiji živi oko 3,5 milijuna stanovnika, i to u dvije države: u Španjolskoj i Francuskoj. Oni su tema epskog romana Fernanda Aramburua, koji je nedavno gostovao u Zagrebu. Povod posjeta bio je upravo prijevod predmetnutog romana.
Neki od Baskijaca borili su se za samostalnost ne samo političkim nego i terorističkim sredstvima. A kako je to djelovalo na obične Baskijce, na njihove obitelji i pojedince, osnovna je tema “Patrije” (prevela Željka Somun, sa španjolskog, a ne s baskijskog).
Terorizam ETA-e, koja se oružano borila za oslobođenje Baskije (Euskal Herria), okosnica je ovoga romana, u kojem je autor stvorio i “montirao” dvije obiteljske kronike, obilježene jednim te istim događajem. Roman, naime, prati familiju žrtve ETA-ina atentata, kao i obitelj jednoga od trojice sudionika toga zločina, u pokrajini Guipuzcoa.
Roman je jedan veliki Odisejev ožiljak, kako bi to nazvao Erich Auerbach. Počinje od trena kad majka Bittori ispraća kćer Nereu i njezina muža Quiquea na put u London. Odmah je jasno da je u njezinu životu jedino važna fotografija muža Txata, kojeg je ubila ETA. Ispostavit će se da je njezina Nerea najslobodnija osoba u obje obiteljske kronike, pa od početka živi u otvorenom braku, bez djece.
“Patria” počinje u trenu kad je ETA objavila prekid oružane borbe, pa sve žrtve i ubojice ulaze u “bubanj” svevažeće politike pomirenja. Ali, takva objava ne pomaže otvorenim ranama žrtava: jedini smisao u životu udovice Bittori jest doznati tko je ubojica Txata.
Njezin sin Xabier, liječnik, zapravo predani kirurg, ali nakon dežurstva samokontrolirani pijanac, posvetio je život majčinim patnjama. Očito, njegovu sjajnu vezu s jednom bolničarkom upropastio je atentat na njegova oca. Pritom, njegova majka ukazuje na činjenicu da “nisko pozicionirana” sestra ne bi bila odgovarajući par kirurgu.
Atentat na Txata nagovijestilo je već prvo pismo koje je primio: “ETA, oružana baskijska revolucionarna organizacija, obraća vam se da joj uručite dvadeset i pet milijuna peseta u vidu potpore za održavanje oružanog ustroja nužnog za baskijski revolucionarni proces prema neovisnosti i socijalizmu.” Kao autoprijevoznik morao je to učiniti.
Nasuprot udovici Bittori stoji njezina najbolja prijateljica Miren. Prijateljstvo je puklo onda kad su se po zidovima u selu pojavile parole protiv njezina muža Txata. Takve su bile najave mogućeg atentata. Čini se da su pučani tada dizali ruke od napadnutoga i njegove obitelji; znalo se da iza toga stoji ETA, njezini lokalni pristaše. A Miren je znala da njezin sin Joxe Mari pripada toj organizaciji, iako nije znala gdje je i čime se bavi; vrijedila su pravila konspiracije i ilegale, poznata iz ratnih filmova i serija.
Drugo dvoje Mirenine djece, kći i sin, bili su protiv tajnih poslova rođenog brata. A ona je zbog toga patila. Krvoslovlje je jedini smisao njezina života i kip sv. Ignacija Loyole u seoskoj crkvi. Pored stupa bi namjestila invalidska kolica svoje kćeri Arantxe – bila je pogođena moždanim udarom na Palmi – i molila se za sina, koji je prvo bio u nepoznatom, a zatim zatvorski osuđenik.
Njezin drugi, mlađi sin Gorka teško se mirio s time da na seoskoj ulici treba pokazivati privrženost idealima brata, koji je važio za heroja. Pronašao je utočište u književnosti, dobio kao srednjoškolac nagradu za pjesmu na baskijskom, da bi se potom preselio u Bilbao i odmaknuo se od obiteljske obilježenosti. Radio je na radiju i vjenčao se sa svojim starijim partnerom. Majka Miren i otac Joxian, radnik u ljevaonici, pojavili su se na gay vjenčanju.
To nije bilo čudno za “crnu ovcu” familije, za Arantxu, majku dvoje djece, koja je poslije atentata na Txata došla njegovu sinu Xabieru i rekla mu: “Ubojica je moj brat.” Taj Txato kupovao je sladolede Joxe Mariji i Arantxi, baš kao rođenoj djeci. Bio je najbolji a bogatiji prijatelj njihova tate Joxiana.
Kad se udovica Bittori stala vraćati iz San Sebastiana u selo, svi su od nje okretali glavu, a Miren i njezina familija prozvali je Luđakinja. Iznimka je opet Arantxa, koja je komunicirala sa svijetom pomoću jedine pokretljive ruke i Ipoda. Nalazile su se gotovo svakog jutra, na određenom mjestu u selu, zahvaljujući Ekvadorki Celeste, koja je bila njegovateljica invalidne žene.
Aramburu je sačinio opsežan roman dinamičnom, paralelnom montažom poglavlja: čas je u obitelji žrtve, čas “ubojice”. Ono što se podudara u obje obitelji to je da malo tko međusobno razgovara. Samoća je prokletstvo političke i jednako politikantske borbe. A prekid sporazumijevanja ukazuje na prekid svagdašnjice. I sama poglavlja o treningu ETA-e zvuče parolaški, kao i cijeli taj set davorija o slobodnim Baskima.
Štiteći se izmjeničnim ritmom trilera, Aramburu zagovara otvoreno djelo. Skače s trećeg lica u prvo, bez pardona. Ili, kao što bilježi prevoditeljica Željka Somun: “Ovdje i drugdje u tekstu, česti autorovi postupci: nizanje više glagola odvojenih kosom crtom, ostavljanje rečenice nedovršenom ili završavanje rečenice veznikom, dijelovi rečenica istaknuti kurzivom.” Bilo kako bilo, Aramburu je napisao veliki roman u kojem su ubojice, a ne tek žrtve, osobe vrijedne osjećaja. U kojem smrt nedužnog ne može opravdati nikakva zajednička bitka, ni za kakav cilj, niti molba za oprost, jedva iskamčena, može ubojicu osloboditi krivnje.