Vjetar na trenutke povija grane maslina, vrijeme je ćudljivo, ovih dana takvo da i u Grčkoj, na Mediteranu, povremeno pada snijeg. Hodamo među kamenjem gdje su nekad obredno štovali antičke bogove, mjestu eleuzinskih misterija, kultu koji je trajao dvije tisuće godina, vjerojatno najpoznatijem od svih misterijskih kultova antike.
Krećemo se šutke, na tišinu smo se prije ulaska na arheološko nalazište u Eleuzini, obvezali. Baš kao i na to da ćemo pažljivo slijediti upute umjetnika performera, kako oni kažu: čuvati tajne antičke Eleuzine. Ovdje, osim toga, upozoravaju i da šutnja nije nedostatak informacija. Šutnja je, tvrde, dokaz. Pri tom aludiraju na antičke misterije.
Antička Eleuzina, nalazište koje je kontinuirano predmet arheoloških istraživanja, smještena je u središtu mjesta danas zvanog Elefsina, 21 kilometar udaljena od Atene. Taj umoran, derutan radnički grad, donedavno industrijska zona Grčke, ove je godine europska prijestolnica kulture (EPK). Nikada manji grad nije nosio tu titulu, Elefsina ima tek 30.000 stanovnika. Dosad, premda ima arheološko nalazište i povijest dulju od četiri tisuće godina, nije bila mjesto s turističkih razglednica. Elefsina je ranjena, suvremena Grčka, turisti su je zaobilazili. Rijetki koji dođu kratko bi se ovdje zadržali, u gradu gdje je rođen Eshil, starogrčki dramatičar, otac grčke tragedije, došli bi vidjeti mjesto gdje se održavao obred eleuzinskih misterija.
Neke od zapuštenih bivših tvornica Elefsine u sklopu projekata europske prijestlonice kulture pretvorili su u goleme izložbene prostore, u njih se nakon desetljeća što zjape prazne vraća život.
Prije nekoliko dana ovdje je otvorena izložba posvećena životu i radu Meline Mercouri, začetnice ideje europske prijestolnice kulture.
Mercouri, slavna glumica koja je za vrijeme diktature napustila Grčku, a nakon pada hunte se vratila i ušla u socijalistički pokret PASOK, bila je grčka ministrica kulture s najdužim stažem u tom resoru. 1980-ih Mercouri je predložila koncept europske prijestolnice kulture.
Do sada je više od 70 gradova diljem Europe bilo proglašeno europskom prijestolnicom kulture, mjestom na kojem se stvara dijalog, izmjenjuju ideje lokalnog stanovništva i umjetnika iz raznih dijelova Europe i svijeta.
Atena je,1985., bila prva europska prijestolnica kulture. Elefsina je, u ovih gotovo 40 godina, četvrti grčki grad koji je europska prijestolnica kulture.
Nekad industrijsko mjesto u koje su u više valova desetljećima stizale tisuće izbjeglica, jer su se ovdje lako zapošljavali, suvremena Elefsina je groblje ugašenih tvornica i ruzinavih brodova. U gradu su ostali njihovi betonski i željezni skeleti, vidljivi veliki ožiljci.
Nedaleko od gradske luke je što potopljeno, što usidreno 70 zahrđalih brodova, šaka u oko grada, prizor koji svojom brutalnošću zastrašuje, zagađuje, neke od umjetnika i inspirira.
Do prije 30 godina Elefsina je bila preplavljena tvornicama cementa, radila je rafinerija nafte i razne za stanovnike i okoliš teške industrije, što je, kazuju lokalni ljudi, ostavilo tragove na njihovu zdravlju. Ovdje, u širem području zapadnog dijela regije Atike, puno češće nego u drugim dijelovima Grčke obolijevaju od karcinoma. To objašnjavaju zagađenošću okoline.
U prostoru nekadašnje uljare, koja je bila bitno mjesto Elefsine sve do 1960-ih, poznati kolumbijski umjetnik Juan Sandoval postavit će izložbu u spomen radnicima, onima koji su dio industrijske prošlosti grada. Umjetnik izložbu priprema s radnicima, umirovljenima i onima koji su još uvijek aktivni. Za svakog od njih izrađuje keramički šljem, svi će nakon završetka izložbe biti poklonjeni radnicima koji su sudjelovali u projektu.
Od milijuna turista koji godišnje posjete Atenu, a ovdje je turizam industrija koja živi cijelu godinu, rijetko tko, i slavnim eleuzinskim misterijama unatoč, dođe u Elefsinu. Do sad se pored ovog mjesta uglavnom prolazilo, bez stajanja.
Organizatori se nadaju da će se blizina Atene sada pokazati kao prednost, jer ove godine u Elefsini pripremaju na stotine kulturnih programa. Većina ih je, ipak, u skladu s filozofijom europske prijestolnice kulture, u prvom redu namijenjena lokalnom stanovništvu.
Grupa Atenjana na otvorenje europske prijestolnice kulture je došla pješice, bilo je to polumaratonsko, 21 kilometar dugo pješačenje. Svaki od njih donio je papir na kojem je ispisana osobna želja. "Sve su to poruke. Konačno, i prvi je maratonac, koji je trčao duplo duži put, 42 kilometra - nosio poruku. I ta je grupa simbolično podsjećanje na trkača koji je nosio poruku. Svake godine 1,800.000 ljudi širom svijeta trče maraton. To se zadržalo i istrajava", govori umjetnički ravnatelj programa EPK Elefsina 2023, slavni grčki redatelj i glumac Michail Marmarinos.
U Elefsinu su, kaže Marmarinos, oduvijek stizali posjetitelji, a ne turisti.
"Pamtim kako me se dojmilo kad sam prvi put došao ovdje, na ovo mjesto koje povezuje ovostrani svijet i onostrano podzemlje", kazuje Marmarinos dok stojimo na ulazu arheološkog nalazišta antičke Eleuzine, a iza naših leđa lokalno se stanovništvo okuplja prije početka velike večeri svečanog otvaranja EPK.
Koliko to što čine znači i znači li išta ovdašnjim stanovnicima? Nije li program EPK tek ekstremeno dugi niz kompliciranih imaginarnih artističkih događanja koja slabo korespondiraju s depriviranim, sirotinjskim mjestom?
"U taj je program jako uključena i ovdašnja zajednica. Puno vremena provodim u Elefsini, ljudi znaju što radimo i pokazuju da im to što se ovdje događa puno znači. Pamtim čovjeka koji me zaustavio na ulici, rekao je da ga jako raduje kad vidi što radimo od Elefsine, da bi mi htiio nekako zahvaliti, ali da mi - nema što dati. U taj čas se sjetio da je upravo kupio kruh, potom mi je stavio tu štrucu u ruke. I otišao. Bio sam iskreno dirnut, sjeo sam i jeo taj kruh", govori Marmarinos.
Na pitanje što točno ovdje rade, što EPK sprema, Marmarinos odgovara: "To vam je ono što Joseph Beuys naziva ‘socijalnom skulpturom‘. Pojednostavljeno govoreći, na razne načine povezujemo i budimo ljude".
Program su nazvali "Misterija tranzicije", aludirajući na eleuzinske misterije i nadajući se tranziciji grada od zapuštene postindustrijske adrese nezaposlenih u mjesto ljudi kojima je vraćeno samopouzdanje.
Mogu li kultura i mnogima teško shvatljivi konceptualni projekti ako ne nahraniti, onda barem pokrenuti ljude? Može li se na mjestu antičkog grada u kojem žive umorni radnici današnjice dogoditi novi kulturni identitet? Razmišljam o tome dok gledamo jednu od posljednjih proba za performans koji je Marmarinos postavio na arheološkom nalazištu antičke Eleuzine s talijansko-švedskom redateljicom Gemmom Hansson Carbone i grupom grčkih performera, oživljavajući eleuzinske misterije.
To što rade nazivaju narativnom arheologijom.
Marmarinos je začetnik narativne arheologije. Čovjek koji je prvo studirao biologiju, a potom teatar, pripovijeda mi kako je, organski, došao do koncepta narativne arheologije koji danas razvija po svijetu.
"Posjećujući razna arheološka nalazišta često sam se pitao je li turistički posjet koji uključuje turističkog vodiča dovoljan, može li na tim mjestima biti nešto više, ne u smislu da se ljudima ponudi više informacija, već da im se da prilika da ondje dožive neko drugačije iskustvo. Jer, to je meni baš manjkalo. Obilazeći razna arheološka nalazišta osjećao sam da trebam više, da se želim nekako povezati s tim mjestom. Tragajući za načinom kako to napraviti krenuo sam s narativnom arheologijom.
Svako se nalazište ponaša kao teatar jer ono to i jest - teatar ljudskog iskustva. Svako arheološko nalazište ima svoju priču. Volim tišinu kamenja. To je aktivna tišina. Svako nalazište je akropola, pejzaž bez tona, Jer, to je narativ koji je utišan, samo je naizgled nijem. Zašto sam to povezao s performativnom umjetnošću?", pita snažno gestikulirajući.
"Zato što performativna umjetnost može posuditi glas i tijelo tim sjenama, tom narativu koji postoji na svakom arheološkom nalazištu.
Pitao sam se zašto posjećujemo ta nalazišta, što nas tamo vodi i privlači osim one prve razine, koja znači da smo znatiželjni i želimo vidjeti ostatke neke drevne civilizacije, da želimo nešto naučiti. Ali, postoje sigurno i motivi koji su dublji od toga. Koji su to? Ima i neke tragike u tome jer nikad nećemo uspjeti komunicirati s onima iz drugog vremena. Ali, umjetnost to može. Umjetnost ima načine da to postigne. Da nas otvori, da nešto probudi u nama.", nastavlja Marmarinos.
Performans koji izvode je zapravo vođeni posjet, tura kroz znamenitosti arheološkog nalazišta Eleuzine kojom prenose posebne momente u ritualima koji su se, mitologija kaže, ovdje događali.
Sa slušalicama na ušima, prateći glas vodiča koji nas sugestivno vodi kroz nalazište, koji povremeno začujem, hodamo Eleuzinom. Hodamo iza performera koji nad vodi do raznih točaka antičkih ostataka na kojima nailazimo na performere koji pričaju fragmente priče, upućuju nas da promatramo kamenje, da osjećamo prostor, suptilno, a u isti čas zražajno vode našu pažnju.
Slijedeći jednog od njih hodamo na ruinama nekadašnjeg hrama. Hram ne vidimo, ali pratimo upute i zamišljamo ga. Vođeni smo malim koracima, jednostavnim fizičkim radnjama, uputama poput "stanite", "slušajte", pjesmom ili tekstom koji povremeno izgovaraju performeri dočaravajući nam da je na ovom mjestu Had, bog podzemlja, oteo Perzefonu, kćer Zeusa i Demetre, božice ratarstva i plodnosti. Jednog je dana, dok je Perzefona brala cvijeće, Had probio tlo ispod rascvjela narcisa i odveo Perzefonu u svoje mračno carstvo.
Vjeruje se da su u podzemni svijet ušli iz Plutoniona, špilje u Eleuzini do koje smo se upravo popeli, čije nam je stijenje dopušteno opipati, osjetiti.
Demetra, Perzefonina majka, devet je dana očajna tražila kćer. Napustila je Olimp i došla u Eleuzinu.
Gledamo je, glumica sjedi na velikoj stijeni pokraj nekadašnjeg gradskog zdenca. Plače zbog gubitka kćeri. Ondje je susreću kćeri kralja Eleuzine i vode u njihovu palaču. Eleužani će Demetri sagraditi hram, a ona će isposlovati da Had prihvati pustiti Perzefonu. Ali, ponudi joj nar. To je mamac, nakon što ga Perzefona pojede zrno osuđena je na to da trećinu godine provodi u podzemlju, trećinu godine živjet će u tami, dvije trećine na svjetlu. Tako je, mit kaže, nastao ciklus godišnjih doba.
Demetra je ljudima u Eleuzini pokazala misterije i vratila se na Olimp.
Dok nakon performansa hodamo nalazištem, redateljica Gemma Hansson Carbone kazuje: "Ovo je jako moćno, jedinstveno mjesto. Radila sam na mnogim arheološkim nalazištima, ali Elefsina je baš posebna. Ne mogu vam to verbalno objasniti. I to je, na neki način, dio našeg projekta, na razne načine pokazati snagu ovog mjesta. Kad dođete na neko arheološko nalazište, osjećate da su tamo slojevi koji ne mogu biti izraženi riječima, koje možete iskusiti, ali ne i objasniti, jer to seže dalje od našeg racionalnog iskustva i verbalnih sposobnosti, nadilazi našu racionalnu razinu. Ovo je i danas misterij. Možda na neki drugačiji način, ali je i dalje - misterij"., uvjerena je.
"Kad sam prvi put došla, upoznala sam ženu koja je 40 godina bila vodeća osoba ovog arheološkog nalazišta, sad je u mirovini. Atenjanka, posebna osoba. Zove se Kalliope Papangeli.
Provela me po arheološkom nalazištu. Dok smo hodale, najednom se zaustavila, pogledala me i rekla: ‘Znaš, Gemma, nakon svih ovih godina konačno znam kad se ona vrati‘.
‘Na koga mislite? Tko je ‘ona‘?, pitala sam, a ona je odvratila:
‘Znam kad se Perzefona vrati‘.
Naravno da to nije nešto što biste očekivali čuti od znanstvenice!
Ostala sam zatečena. Upitala sam: ‘Kako to mislite, Kalliope?‘.
‘Kad vidim kako prvi cvijet cvjeta na nalazištu, znam da se vratila iz podzemlja u ovaj svijet. Znam da počinje proljeće.
Ovdje sam 40 godina i moram ti reći da u cijeloj Elefsini svake godine prvi cvijet u gradu procvjeta na arheološkom nalazištu. Potom kreće cvjetati po ostatku grada…‘", vidljivo ganuta prepričava Gemma Hansson Carbone.
Radila je s Marmarinosom programe i na arheološkim nalazištima u Italiji, u toskanskom nalazištu Baratti te u Tunisu, na ostacima drevne Kartage.
"Ovaj projekt u grčkoj Elefsini je drugačiji jer smo uspjeli stvoriti puno bolje veze s lokalnim stanovništvom, s ljudima koji danas žive ovdje.
Mi umjetnici radimo skupa s arheolozima i antropolozima, i sastajemo se s ljudima iz grada, lokalnim organizacijama, svećenicima… Neki od rituala vezanih uz eleuzinske misterije među ovdašnjim su se stanovnicima zadržali do danas. To su elementi rituala koje ovdje i sad imaju u Grčkoj pravoslavnoj crkvi, u njima se jasno prepoznaju ostaci i tragovi antičkih eleuzinskih obreda. Ljudi ovdje osjećaju duboku vezu s prošlošću.", uvjerena je Gemma Hansson Carbone.
