Pukovnik Beethoven (prosinac 2012., Sandorf, Zagreb), treća zbirka noveleta Damira Karakaša (r. 1966.), izniman je događaj za hrvatsku književnost.
U našoj se suvremenoj umjetničkoj prozi, među autorima formiranima u 90-im godinama prošlog stoljeća i poslije, ni jedan nije javio trilogijom trajne vrijednosti, romanima ili zbirkama pripovijesti, osim evo Damira Karakaša. U našoj suvremenoj umjetničkoj prozi rijetko je tko plastičnije prodro u psihu svojih likova od Karakaša u ovim ličkim dijegezama. Karakaš baštini modernističku tehniku pripovijedanja i njegov je “narativ” ne samo složen nego i posložen. Karakašev stil nije uvijek najprecizniji, no uvijek teži biti u funkciji umjetničkog djela. Mimezis pak njegovih dijaloga, ličke čakavice, sadrži i znanstveno upotrebljivu etnopsihijatrijsku građu.
Još od Matoša
Naša suvremena umjetnička proza, najvećim dijelom to su nastojanja propalih novinara koji su postali književnici ili propalih književnika koji su postali novinari. Slično je, zapravo, još od vremena Matoševa, samo što je u međuvremenu ponestalo jurista i popova, pa eto gotovo cio napor pada na pleća FAK-ovaca i sličnih družina, kakve se na koncu pokažu jalove.
I sam Karakaš propali je novinar. Bijaše spljetski došljak, tvrdoglav seljak iz okolice Brinja, pravi branitelj, dinamovac i karikaturist, idealist i honorarni dopisnik zagrebačkog Večernjeg lista, k tome Crne kronike - ukratko bizarna, marginalna figura u osurovjelom mediteranskom gradu...
U ovoj zbirci od pet noveleta najslabija je, pa i u okviru cijele trilogije od 16 noveleta (6 u zbirci iz 2001. “Kino Lika” plus 5 u zbirci iz 2007. “Eskimi”), ona uvjetno rečeno autobiografska, “Križevi”. Kad je posrijedi odnos prema likovima, na djelu je izvandijegetični, sveznajući pripovjedač koji prenapadno monotono pripovijeda iz perspektive glavnog lika. Neimenovani mladić u pariškom podzemlju i nadzemlju zarađuje svirajući harmoniku na leđima, odnaprijed ukriženim rukama. Odluta za adresom u okolici, podaše mu je ulična sviračica sa zečjom usnom. Ustanovi da je tamo nema, izmislila je adresu, pa prespava za 10 eura u privatnom pansionu, okružen mnoštvom križeva. Karakterističan suspense, pripovjedni postupak kojim gradi napetost u svim svojim ličkim noveletama, ovdje gubi zamah . U stvari, ova priča i ne spada lički u ciklus, pa je i ne bih objavio uz ostale!
I stil postaje ne baš visok, a tekst lišen sočnih dijaloga. U vlak ulazi starica koja čita “neku knjigu”, odmah potom “neki pas ronio je uzavrelim klasjem”, pa su naletjeli na “neke slične srednjovjekovne gradiće”, a “nakon nekog vremena se odlučio vratiti”, mada ipak “smucao se neko vrijeme po praznim ulicama” (čemu prilog “po”?), a zatim potražio “neko jeftino konačište, neku sobu za prespavati” da bi ga ujutro gazda otpravio nezanimljivom rečenicom. Ovdje se inače za cijelu trilogiju tipičan Karakašev pripovjedni postupak, jedan od dva glavna, iznevjereno očekivanje, rasprši u uzaludno čekanje opterećeno ništagovorećim stilom.
Drugi Karakašev glavni pripovjedni postupak, s pomoću kojeg napinje luk svoje kratke priče, jest neiznevjereno očekivanje. Naime, početna napetost i pomno odabrani indikatori radnje upućuju na konačnu katastrofu. Njezin dolazak nadmašuje međutim čitateljski obzor očekivanja.
Tišina i krici
U ratnoj noveleti “Kuća”, najpamtljivijoj u ovoj zbirci vjerojatno, sveznajući pripovjedač vješto se uvlači u svijest glavnog lika, vojnika Marijana, prosječnog mladića, dragovoljca u specijalnoj postrojbi negdje u Lici, koju predvodi ostarjeli pukovnik Beethoven, profesionalni vojnik i patološki ubojica. U patroli su, a drugi glavni lik uz pripovjedača jest Joe, američki pak “gastarbajter”, prostodušno okrutan. Od početka stil je ambiciozniji, tu se cesta odmah u prvom odlomku “bjelasa poput trbuha mrtve zmije”. Marijan u pretresu zatekne starca kojeg ne prijavi, a kad već prođoše i odahnuše, iz te kuće stanu dopirati krici. Marijanu se čini da ta kuća nikad nije postojala. Pukovnik šalje prvu izvidnicu, uđu, tišina, krici, pošalje drugu, s njima krene i Joe, uđu, tišina, krici. Prilaze svi s ručnim bacačima. Priča završava Marijanovim osjećajem da su mu to posljednji trenuci, a zadnje što vidi jest oznojena pukovnikova glava... Ne može se znati što je bilo dalje. Moglo bi se reći da je ovo i priča s dvostrukim, neiznevjereno-iznevjerenim očekivanjem. Jedina takva u cijelom ciklusu.
Najmaštovitija priča u zbirci jesu “Cipele”. Sveznajući pripovjedač prati djevojku Marinu, po ocu Ličanku, pristiglu u njegovo opustjelo rodno selo, nezadovoljnu pariškim životom, nevjernim muškarcem, da se ovdje pribere. Starac, jedini još u selu, pomaže joj. Šalje mladića da joj iskrči oko kuće. Tip kao Paravinja. Indikator (šifrirana prolepsa) jesu lebdeći cvjetovi stabla koje cvjeta svako nekoliko godina, kao u njezinom djetinjstvu. Lažna prolepsa jesu vijesti s radija o umorstvima djevojaka. Marina se sve više plaši mladića. Mršav je, i kiša padne, sve jače kašlje. Sami su u pustari. Noću opazi motor. Nije otišao. Krklja nešto u šupi. Odvezla mladića na koncu hitna pomoć. Sutradan navečer odluči ga posjetiti u bolnici. Umro je. Ugušio ga cvijet zabovši se u dušnik.
Najbizarnija je i najjezivija, od dvije preostale novelete u zbirci, “Psi laju kroz zidove”, u kojoj je glavni indikator uholaža. Najmračnija je pak ona čiji su dijegetički prostor i vrijeme radnje dovoljno razvedeni i za roman, noveleta “Ja sam”, no da ne otkrivamo svaku fabulu i siže...
Što ujedinjuje 16 Karakaševih novela u cjelinu? Psihologija likova i njihova zajednička, neizbježna sudbina.
Tlačeni superegom
To su odreda dakle gorštaci, načinjeni na priliku onih s autorovih rodnih pašnjaka, u rasponu od mutavog patuljka za mitraljezom u noveli “Osvajanje sela iza kojega nema ničeg” (“Eskimi”) do cinično-duhovitog inženjera Filipa u biblijski mračnoj noveleti “Ja sam”, koji ovako gleda na bližnje: “Najprije je ušla njegova žena, iza nje ta druga žena: imale su iste nosove”. No svi oni jednakim su tlačeni superegom: škrti su, praktični, patrijarhalni i grubi. Oni misle jednostavno i ne mogu podnijeti vlastito psihičko pomjeranje.
Ženska svijest
Karakaš upravo virtuozno jednostavno i precizno prikazuje odnose u tim ličkim obiteljima, otkrivajući nam ih iz njihove perspektive. Oni žive u rodnom kraju ili ih je nevolja razasula po svijetu. Osobito uspjelo pripovijeda kroz likove kad mjesto radnje učini posve komornim. Među te posve komorne idu tri novelete s iznevjerenim očekivanjem, “Mi nismo odavde”, topla, socijalna pripovijest, i ujedno parabola o ljubavi ( “Eskimi”), zatim “Reći ću ti kad stignemo” (“Eskimi”) i “Kurva” (“Kino Lika”).
Karakaš se ne libi upotrijebiti ženskog fokalizatora kao nositelja iskaznog modusa. Ženska svijest osvjetljava priče “Marina” (“Pukovnik Beethoven”), “Olga” (“Kino Lika”) i “Reći ću ti kad stignemo” (“Eskimi”). Veoma uspjelo a suzdržano. Dvije od novela isključivo su čiste “mimeze govora”, sočni čakavski dijalozi, “Kurva” i “Oluja” (“Kino Lika”), i odaju piščev uglavnom još nerealiziran dramski talent. Dijaloga nije lišena, štoviše, ni jedna njegova lička noveleta.