Može li život dviju starica, djevojčica u doba Španjolskog građanskog rata, dviju neukih žena koje su velik dio svojeg života, formativne godine, a potom i dobar dio zrelosti, posve utišane, gotovo nevidljive, provele za četrdesetogodišnje Francove diktature i jaka katoličkog nacionalizma, kući kuhajući ručkove, podižući djecu, čekajući muževe da se vrate s posla, mogu li takvi životi biti zanimljiv predložak za grafički roman? Može li ta tema držati dovoljno dugo i dobro, pitala se, iako se posla prihvatila na nagovor urednika, Ana Penyas, stripašica iz Madrida, kad je krenula istražiti i nacrtati, ispripovijedati priču svojih baka, Maruje i Herminije. Njezin grafički roman “Mi žene smo uvijek dobro” naposljetku je dobio Nacionalnu španjolsku nagradu za strip koja do tad nikad nije otišla u ruke neke ženske autorice, u Španjolskoj je dosad imao pet izdanja, a u međuvremenu je preveden na mnoge jezike. Kod nas ga je ovih dana objavio VBZ, u prijevodu Nikole Pezića.
Poruka iz naslova, “Mi žene smo uvijek dobro”, tipična je rečenica generacije, u romanu je, negdje pri kraju, izgovara od života umorna Maruja kad je unuka pita kako je. Maruja pripada generaciji žena koja nije imala luksuz zagledati se u sebe, u vlastite osjećaje, a kamoli da su o tome još običavale i razgovarati s drugima. Nitko ih nije ohrabrivao na introspekciju. “To pitanje koje sam joj postavila za njih nije bilo pitanje, one su na njega imale uvijek isti, spreman odgovor, u kojem i jest i nije bilo sadržaja. Jer, dobro su jer su odgojene da moraju uvijek biti dobro, da za sebe nemaju što puno tražiti, nemaju što puno očekivati”, kaže u intervjuu za Jutarnji list Ana Penyas.
Njezine bake o kojima pripovijeda, dvije udovice u 80-im godinama, Maruja i Herminia, ušutkana su generacija, one su nečije supruge, majke, bake, ali rijetko su kada doživljavane izvan tih, obiteljskih uloga, gotovo kao da nisu bile autonomne akterice vlastitih života. Priča je to o naoko nemoćnim, a zapravo trpeljivim, izdržljivim ženama, u čiji je unutarnji život teško prodrijeti.
Penyas pripovijeda pokazujući ostarjela tijela s kojih visi koža, starački odavno obješene dojke iznad kojih o vratu čitav život stoji represivni križić, krupne kadrove usana, obrubljenih dubokim borama, na koje starica i danas nanosi crveni ruž, duboke podočnjake iznad kojih i dalje oblikuje trepavice prije nego što, nesigurno se oslanjajući o hodalicu, odlazi na susret s prijateljicama, susjedama. Tamo je među svojima, ostarjelim ženama koje naširoko raspredaju o usporenoj i često samotnoj svakodnevici.
“Nitko nije sretan na ovom svijetu, ha? Čini mi se da sam čitav život provela šijući obrube na zavjesama”, kaže baka Maruja prijateljici. Maruja je gorka, prema ljudima nepovjerljiva, uvjerena da ljudski rod postaje sve gori i gori.
Penyas za sebe kaže da je oduvijek bila unuka koja je zapitkivala o životu baka. Zanimale su je obične i neobične priče, sve što su joj eventualno htjele ponuditi, s njom podijeliti.
Kad je počela prikupljati podatke, ni sama nije znala da će iz toga na koncu nastati grafički roman. “Pogotovo nisam mogla pretpostaviti da će biti nagrađen, prevođen na druge jezike. Da će ta tema o nevidljivim ženama toliko rezonirati u društvu”. Time je i iznenađenje dviju baka, obiju neukih, praktički nepismenih žena, bilo veliko.
Kada je strip objavljen, Maruja, rođena 1933., već je ozbiljno bila načeta Parkinsonovom bolešću. “Zagledala bi se u neki detalj na stranici, fokusirala samo na njega, pa rekla: ‘O, jako sam debela na tom crtežu’. Ili: ‘Zar ovako izgleda moja kuća?’ Ali, zapravo nije razumjela širu sliku.” Herminia je tražila da ju nauče potpisati se, jer su je ljudi iz njezina rodnog sela, tamo gdje se vraća u posjete svakog ljeta, tražili da im se potpiše na primjerke knjige nakon što je objavljena.
“Molila je rođaka da joj kupi pisanku namijenjenu djeci koja tek kreću u školu ne bi li u njoj vježbala slova, ne bi li dobro uvježbala vlastiti potpis. Bilo je to baš dirljivo. Moja obitelj misli da je izlazak knjige na neki način produljio život bake, dao joj neku vrstu samopotvrde, unutarnjeg zadovoljstva. Rođena je 1930., živi u Valenciji i zapravo je prilično vitalna.”
Počelo je tako što je autoričina baka Maruja, tijekom života često puna gorčine i nezadovoljna, ali prema njoj uvijek nježna, oboljela, Parkinson je mijenjao i njezinu osobnost, svaki dan odnosio dio nje. Sve je više bilo onoga što više nije mogla raditi, sve više bilo trenutaka u kojima nije bila Maruja koju je pamtila. “Htjela sam govoriti o njezinoj gorčini, a da bi ljudi razumjeli tu gorčinu, morate im ispričati priču njezina života. Zašto je baka takva kava jest. Sakupiti fragmente te osobne povijesti.”
Penyas je te godine provodila vrijeme u dugim razgovorima s jednom bakom, a potom bi putovala razgovarati i s drugom, s Herminijom.
Diktafonom je bilježila njihove priče, razmišljanja, od svake uzela gomile obiteljskih fotografija koje je skenirala, a poslije, djelomice uz pomoć tehnologije, a djelomično vlastitom rukom i crtežom, prenijela na papir. Tako se priča sastoji od fotografski zabilježenih trenutaka koji se mjestimično pretvaraju u neku vrstu kolaža, Penyas integrira poetiku stripa s elementima iz drugih umjetničkih medija. Autorica je prikupila gomilu fotografija koje pripovijedaju o kulisama njihovih života, o susjedstvima u kojima su živjele, kućama, teksturi njihove odjeće i sve to transformirala u strip.
Bake Ane Penyas, nenavikle kontemplirati vlastitu prošlost, a kamoli je verbalizirati, retroaktivno sumirati, unuci koja je tragala za materijalom za strip nisu bile lake sugovornice. Na njezinim crtežima o životu baka više pripovijedaju predmeti po njihovim kućama, ono s čim su one živjele, čemu su pridavale pažnju, što im je bilo u ruci i pri ruci i čime su se za života okružile.
“Nisu one, čak ni izravno upitane, puno pričale o svojim životima. Priče o njihovim životima uglavnom se svode na priče o brizi za druge, one su bile posvećene roditeljima, djeci, muževima, unucima, uvijek su se davale nekom drugom. To je generacija koja je puno manje bila fokusirana na sebe nego što smo mi danas.”
Zato Penyas crta lonce, igle za šivanje, perilice rublja, klupka vune, poneki jeftin kičasti suvenir s nekog od rijetkih putovanja u susjednu regiju; to su vizualne puzzle njihovih života. “Sve te Marujine osobne priče vrlo su gorke. Često bi ponavljala da je život, zapravo, jako dosadan. Najbolje što joj se dogodilo u životu je to što je, kaže, imala vozačku dozvolu. Iz današnje perspektive, to je smiješno, ali njoj je pružilo slobodu kretanja. Međutim, malo je ona imala slobode. Jer, ako je vozačka dozvola ono najbolje u tvojem životu, to znači da u njemu baš i nema puno slobode. Baka Herminia kao praznik u životu pamti dan kad je dobila perilicu rublja. Kako i ne bi kad znate čega ju je ta perilica oslobodila! Mi smo drugačija generacija žena. Iako, puno je veća razlika između života moje bake i moje majke nego što je bila između života moje prabake i moje bake.”
Ta baka, koja je drugačije tretirala sinove, a drugačije kćeri, odgojena u mačističkom društvu pounutrila je osjećaj da žene vrijede manje i prema unuci je bila jako nježna. “Nikad me nije osuđivala koliko god njoj nešto možda bilo posve novo, a možda i jako čudno. No, ta podrška, koju je meni htjela dati i koju mi je davala, njoj je bila bitnija negoli naše međusobne razlike koje su se počele pokazivati kako sam ja odrastala, sazrijevala, formirala se. Ona je bila duboko katolička žena. U doba frankizma, Crkva je bila jaka, nametala je moral i pravila posebno ženama, a moja baka je taj katolicizam progutala bez ikakve kritike i bez puno propitkivanja. Tako je često išla i na štetu same sebe”, govori autorica.
Maruja se kao nepismena 19-godišnja djevojka udala za 17 godina starijeg liječnika. ‘jer svi su joj govorili da se treba udati za tog doktora, da je to prilika života’”, priča unuka. I, je li to bila prilika za nju? “Mislim da nije. Dio njezine gorčine proizlazio iz toga što nikada nije voljela mojeg djeda. Lako je to razumjeti. Pripadali su drugačijim svjetovima. Djeda nisam upoznala, ali pripovijedali su mi da je bio intelektualac, zadubljen u knjige. Baka je imala drugačiji život i ti se životi nisu previše dodirivali, tekli su jedan pokraj drugoga. Nisu puno razgovarali. A, razvod je za Francova režima bio zabranjen. Da nije, mislim da bi se ona bila razvela, no razvod je ponovo odobren tek početkom osamdesetih. Žene su sva ta deseljeća više-manje bile u kući, nisu smjele raditi izvan kuće, jedino ako su za to dobile zeleno svjetlo oca ili muža.”, govori Penyas.
Strip suptilno pripovijeda o životu za vrijeme Franca, kada Maruja, kao djevojka koja još nije ni stasala, konobari za šankom i pritom trpi nasrtljive komentare lokalnih posjetitelja krčme, s Francovom slikom u pozadini. Njezino je, među ostalim, i da tu uokvirenu fotografiju svako malo obriše, da je održava i da bude bez prašine. Ipak, Maruja nije imala mišljenje o Francu, “djed je bio taj koji se razumio u politiku”. Njezin će sin i društvo oko njega 1970-ih postati politički aktivni i komunistički nastrojeni.
To je doba kada djeci tih žena u ruke dolazi “Funkcija orgazma” Wilhelma Reicha. Seks je pak ženama Marujine generacije bio tabu. Unuci kaže: “Mnogi se muškarci u to doba nisu znali suzdržavati, odgoditi orgazam, pa je rijetko koja žena uživala u tom brzom seksu, a žene među sobom nisu baš pričale o seksu”.
Razgovarali smo s Penyas preko Skypea, upravo u vrijeme kada se u španjolskim knjižarama pojavio, tek otisnut, njezin novi grafički roman. Diže se časak od računala, odmiče od kamere, a onda se vraća i pokazuje korice “Todo Bajo el Sol” (“Sve pod suncem”), u kojem govori o utjecaju turizma na zemlju, o gentrifikaciji, betoniranju obale. Naslov je ironičan: “Todo Bajo el Sol” zapravo je slogan korišten u turističkoj kampanji 1980-ih.
“Turizam je promijenio pejzaž juga Španjolske. Ja sam odrasla u Valenciji, blizu Barcelone, Majorce, gledala sam to rastući. Turizam je desetljećima mijenjao vizure oko nas, cijela je obala promijenila izgled, ali i način života, i mislim da nam nema povratka. Turizam je na prvi pogled donio napredak, a zapravo je devastirao zemlju.
Taj novac na kraju ne ide u džepove lokalnih ljudi, nego nekolicine bogatih. U Barceloni su stanarine tako visoke da se grad ispraznio od lokalaca. Španjolci su postali nacija konobara i sobarica”, govori Ana Penyas.