Edith Eva Eger, mađarska je Židovka, jedna od onih koji su preživjeli Auschwitz i iz tog razarajućeg iskustva izvukli da ih je naposljetku - ojačalo. I danas, u 93. godini vrlo je vitalna intelektualno, emocionalno snažna, u njoj je mnogo životnog veselja. S 42 godine diplomirala je psihologiju, kasnije postala stručnjakinja koja vlastitom životnom pričom, akademskim znanjem i kliničkom praksom duboko traumatiziranima govori o snazi i životnoj nadi. Kolege dr. Eger uspoređuju s Viktorom Franklom koji je opisao psihologiju zatočeništva u koncentracijskom logoru. Eger govori o psihologiji slobode.
Nedavno je u nas objavljena njezina knjiga “Izbor” (Planetopija, prijevod Merima Nikočević Ibrahimpašić) u kojoj objašnjava da je čovjek slobodan sve dok je u svojoj glavi slobodan te da je najopasnije kad postanemo vlastiti tamničari, a to postajemo ako razmišljamo na način koji nas drži u strahu, ako se vraćamo na prošlost, na traumu, ako se bojimo verbalizirati je, suočiti se sa svim teškim emocijama koje ona nosi.
Edith Eger odrasla je u Mađarskoj. Za razliku od Židova u drugim istočnoeuropskim zemljama, mađarski Židovi nisu bili getoizirani, zato je njezina obitelj govorila mađarski, a ne jidiš. U vrijeme Egerina djetinjstva nije bilo segregacije Židova, pružale su im se mnoge prilike za obrazovanje, profesionalni napredak. Ipak, bilo je i puno predrasuda, suptilnih, ali i onih posve eksplicitnih. Antisemitizam, naravno, nisu patentirali nacisti. Odrastajući je internalizirala osjećaj inferiornosti, vjerovala je da je sigurnije ne govoriti otvoreno da je Židovka, da je asimilacija puno sigurniji izbor te da se bolje uklopiti negoli isticati.
Edith je bila najmlađa od tri sestre.
Klara je bila talentirana violinistica, Magda od djetinjstva ljepotica. Edith su pak svi u obitelji govorili da je ružnjikava. Rugale su se njezinom pogledu u križ, sestre, okrutne kako već djeca znaju biti, smišljale su pjesmice o njezinoj ružnoći. Slušala ih je, vjerovala da je ružna, čak je i majka kazala da je dobro da ima bistar um, jer ima “nikakav izgled”. Od pete godine plesala je balet, nešto kasnije počela je trenirati atletiku.
Sa šesnaest, u doba kad će gotovo preko noći završiti u Auschwitzu, 1944., trenirala je po pet sati dnevno, nadajući se da će postati članica mađarske reprezentacije za Olimpijadu. Sa sestrom Magdom i roditeljima (starija sestra Klara bila na konzervatoriju u Budimpešti i uspjela je izbjeći deportaciju) u svibnju je odvedena u Auschwitz.
Dok su ih deportirali, majka im je rekla da ne znaju gdje idu, da ne znaju što će se događati, ali da im nitko ne može uzeti ono što će imati u svojoj glavi, u svojim mislima. Pokazalo se da je to možda i najbitnije nasljeđe koje je kćerima ostavila ta žena. Nasljeđe koje će im spasiti život.
Po dolasku u logor, Mengele je odvojio roditelje od nje i sestre. “Mama ide na tuširanje”, rečeno im je. Više ih nikada nisu vidjele, ubijeni su u plinskoj komori. Kao balerina bila je prisiljena u logoru, u ponižavajućim i zastrašujućim okolnostima, plesati za dr. Josefa Mengelea.
Ljubitelj umjetnosti, taj notorni ubojica noćima bi šetao barakama u potrazi za nadarenim logorašicama, birao one koje će ga zabavljati, i u isti čas odlučivao koje će ubiti. Dok Eger teških nogu pleše, Mengele s drugim “časnikom” razgovara, odabire djevojke koje će poslati u smrt. “Promašim li korak, učinim li bilo što da ga ozlovoljim, ja bih mogla biti ta djevojka. Ja plešem. Ja plešem. Ja plešem u paklu. … Sklopim oči”, opisuje Eger.
U tom času vratile su joj se majčine riječi: “Samo zapamti, nitko ti ne može ukrasti ono što ti je u glavi”. I u mašti izmučene balerine trošan pod barake pretvara se u pozornicu Opere u Budimpešti, zamišlja da pleše za svoje obožavatelje u publici. Dok pleše, kasnije će reći, pamti da joj je na pamet palo da je Mengele koji joj je tog jutra ubio majku zapravo puno jadniji od nje. “Ja sam slobodna u glavi, a on to nikada neće biti. Zauvijek će morati živjeti s onim što je učinio. On je veći zatočenik od mene. Kako svoju koreografiju privodim kulminaciji, gracioznoj špagi, molim se, ali ne molim se za sebe. Molim se za njega. Molim se, za njegovo dobro, da me neće morati ubiti.”
Sami odabiremo što ćemo naučiti iz užasa, podcrtava u svojoj praksi psihologinje i životnoj filozofiji Edith Eger.
“Kad mi je mama rekla: ‘Drago mi je što imaš pamet kad već nisi obdarena izgledom’, te su riječi u mene usadile strah da sam bezvrijedna, nedovoljna. Ali u Auschwitzu u glasu svoje majke otkrivam drugo značenje. Ja imam mozak. Ja sam pametna. I to će utjecati na moju sposobnost za sačuvam nadu”, piše Eger u knjizi.
Izbor, ta riječ koja stoji i u naslovu knjige, izbor je baš uvijek moguć, čovjek ima izbora čak i u najgorim životnim situacijama. To je njezina suštinska poruka. Eger je osoba koja dobro zna o čemu govori. Svoj je život, na koncu, posvetila tome da kao klinička psihologinja i nekadašnja logorašica koja je preživjela Auschwitz ljude uči kako se osloboditi ograničenosti, straha, zatvora koje sami sebi nameću načinom razmišljanja, svojim vlastitim umom. Jer, svi su zatočenici vlastita uma, a njezina je misija pomoći
uvidjeti da kao što svi možemo biti tamničari samima sebi tako možemo sebi dati i slobodu života.
Do toga stava Edith Eger nije došla lako. Početkom 1950-ih seli se s mužem i kćeri u SAD. On želi u Izrael, ona shvaća da je to regija rata, u sebi ocjenjuje da nema snage graditi novi život i podizati djecu u zemlji u kojoj teško da će biti mira.
Traume prošlosti, scene koje je preživjela, gubici najbližih su je desetljećima snažno proganjali, što je Eger prošlost pokušavala dublje potiskivati, ta minula vremena postajala su sve glasnija u njoj. U zabludi je vjerovala da će preživjeti u sadašnjosti samo ako svoju prošlost zaključa, potisne. Nakon što je emigrirala u Ameriku, nije ni znala kako se na engleskom izgovara Auschwitz, nije joj to ni trebalo, jer je ionako i pred vlastitom djecom, kao i pred svima drugima, tajila da je bila ondje. “Nisam željela da me sažalijevaju. Nisam željela da itko sazna.”
Od novih prijatelja krije prošlost. I s mužem izbjegava razgovarati o tome. “Ne razgovaramo o tome. Poricanje nas štiti. Još nismo svjesni štete koju sami sebi nanosimo potiskivanjem prošlosti, hraneći zavjeru tišine. Uvjereni smo da što dublje zakopamo svoju prošlost, to ćemo biti sigurniji i sretniji.” Na njezina traumatična iskustva mogli su je posjetiti obični susreti, određeni miris, teški koraci, zvuk sirene, muškarci koji viču… sve to je u njoj ponekad izazivalo nemir, vraćalo joj slike proživljene u Auschwitzu.
Eger se u knjizi, govoreći o psihologiji slobode, snažno referira na “Čovjekovo traganje za smislom” Viktora Frankla. Konačno, baš je susret s tom knjigom potaknuo i njezino ozdravljenje. Ona sama u jednom je trenutku, nakon desetljeća u kojima se borila s traumama, odbila biti zatočenica.
“Velika je razlika između uloge žrtve i viktimizacije. Na nama je da odlučimo hoćemo li prihvatiti ulogu žrtve. Vrlo je vjerojatno da ćemo tijekom života na ovaj ili onaj način biti viktimizirani. Počinitelj može biti nasilnik iz susjedstva, podivljali šef, fizički nasilan partner, nevjerni ljubavnik, diskriminirajući zakon… ali za razliku od viktimizacije koja dolazi izvana, ulogu žrtve sami odlučujemo prihvatiti ili ne prihvatiti. Nitko drugi od nas ne može napraviti žrtvu osim nas samih”, govori Eger.
S razmišljanjima Frankla susrela se na studiju. Već je bila majka troje djece, žena iza koje je propali brak. Jedan ju je kolega student, upola mlađi od nje, upitao: “Bila si ondje, zar ne?” “Gdje?” odvratila je, osjećajući kako je hvata silna nelagoda, čak panika. “U Auschwitzu.” Zbunjena, zatečena, šokirana, nije se sjetila ni upitati otkuda mu ta pomisao. Do tada niti jednom riječju nije spomenula svoju prošlost zatočenice logora nikome u novom životu u Americi, čak niti svojoj djeci. Nije imala tetoviran broj na ruci. “Samo” unutarnje rane.
Djetinjstvo je izgubila u ratu, adolescenciju u logorima smrti, a mladost u tom porivu da se ne nikad ne osvrće na prošlost.
Kolega je izvadio džepno Franklova “Čovjekova traganja za smislom”. Dao joj je knjigu, nerado ju je ponijela, ispunjavala ju je užasom. Razmišljala je zašto bi otvorila stranice koje govore o holokaustu, zašto bi se ponovo vratila u pakao.
Ipak, te je noći počela čitati. Znatiželja je pobijedila strah.
“Čitam kako Frankl odlučno s drugim logorašima korača na posao za ledene noći. Hladnoća je okrutna, stražari su brutalni, zatvorenici posrću. … Frankl razmišlja o licu svoje supruge. Vidi njezine oči i srce mu je ispunjeno ljubavlju usred zime. On shvaća kako čovjek kojemu više ništa nije preostalo na ovom svijetu i dalje može blistati, makar na kratko… Plačem. To mi se moja mama obraća s ove stranice, iz užasne dubine tame u vlaku: ‘Samo zapamti, nitko ti ne može ukrasti ono što ti je u glavi’. Ne možemo odabrati raspršiti tamu, ali možemo odlučiti njegovati svjetlost.” To Franklovo razmišljanje da čovjeku možete uzeti sve osim njegove ljudske slobode da odabere vlastiti stav u kakvim god da se okolnostima nalazio, da čovjek uvijek može odabrati kako će reagirati kolikogod da situacija bila mučna, prvi put će je nakon izlaska iz logora, nakon devetnaest godina, navesti da pomisli da i ona ima mogućnost izbora. Ta će joj spoznaja posve promijeniti život, u konačnici će joj donijeti slobodu, razinu slobode koju joj nije moglo donijeti puko fizičko oslobođenje iz Auschwitza. Ljudski duh najjači je dio čovjeka, i u nezamislivim okolnostima zla oni snažni duhom izlaze jaki, čak i tamo gdje im je život na prvi pogled namijenio ulogu strašne žrtve.