Čega se takne, Jurica Pavičić (r. 1965) bude nagrađen. Novinarstvo i filmska kritika s jedne strane, a književnost s druge. Protekle zime, s romanom “Crvena voda” pobrao je neke preostale, važne nagrade u jednoj maloj i “nevažnoj” književnosti.
A koliko sam cijeni književnost pokazao je napomenom u “Bilješki i zahvali autora” u novoj esejističkoj zbirci “Knjiga o jugu” (Profil). Naime, pobrojao je tekstove koje je najprije objavio u Jutarnjem listu - što je, približno polovina knjige - te u drugim izdanjima, odnosno četiri neobjavljena teksta. I tome dodao objašnjenje.
“U tekstove sam unio nove činjenice, novi politički kontekst, svježe dojmove, kao i informacije o onom što se zbilo od vremena prvog objavljivanja teksta do danas. Neke sam tekstove dogradio unijevši u njih dašak koji mi se - u vrijeme kada su izlazili - činio neprimjerenim mediju novina”, zapisao je Jurica Pavičić. Zato i jest veliki kolumnist: bavi se razlikama s puno obzira prema čitateljima, kako novinskim, tako knjižnim. Jer, među njima razlike, ipak postoje. Zato i jest čast pisati u novinama u kojima takav autor objavljuje kolumne, uvažavajući drugosti.
Naraštaj mladih pisaca koji se “ugradio” u novine 2000-ih definirao je i publicistiku i esejistiku, podižući ljestvicu do visina Blanke Vlašić. Pritom mislim i na Miljenka Jergovića i Antu Tomića. To je, ujedno, novo mediteransko desetljeće u književnosti, zato što su “primorski” pisci među njima obnovili sjećanje na velike 60-te dvadesetog stoljeća, u kome su Belan, Kaleb, Marinković, Novak i ostali načeli inzularnost i betonizaciju.
Pavičić je, usputice zabilježio da su Marinković i Novak zagovorali dalmatinsku “antimodernu”, da ne velim tradiciju, odnosno da su tamošnji “ideolozi i kulturne vedete”, općenito i listom bili “pasatisti, pesimisti, skeptični prema novom i neskloni mijeni”. Čini mi se, po nekim detaljima, da im je Pavičić dosta blizak.
Za razliku od prethodnika Matoša i Ujevića, koji su “feljtonski” antipodi, Pavičić je oštro odijelio tekstove objavljene u novinama od ovih u “Knjizi o jugu”. Možda je uživao i taj privilegij da je imao sredstva za život neovisno od objavljivanja tekstova, ali opet zahvaljujući njima, za razliku od oboljelog Matoša, koji je u Vinogradskoj bolnici dočekao “Pečalbu” (1913.).
Da je Matoš mogao: da li bi i kako preradio novinske “kaprise i feljtone“ za knjigu? Pokojni Veselko Tenžera i njegov kum Igor Mandić, isto su tako prenosili tekstove iz novina u knjige. I opet, Tenžera ih, jednostavno, nije mogao dirati i da je htio, zbog preuranjene smrti. Kako god bilo, ostaje tek ono što je na papiru, koji je Pavičić itekako razlikovao; ostaje “dobro pisanje” koje su imenovani autori domašili, na ovaj ili onaj način.
Čini mi se da su Pavičićevi tekstovi bliži Ujeviću no Matošu, Tenžeri no Mandiću, koga je inače spominjao u “Knjizi o jugu”. Njegov sam naslov prilagodio sebi i preimenovao u “Knjigu o Jobu”. O Dalmaciji, odnosno o mediteranskoj Hrvatskoj koja na refule poboljeva od betonizacije, cimerfrajizma, industrijalizacije, apartmanizacije itd., živeći nadalje nekim čudesnim životom, u kome svi financijalni janjičari, socijalistički i protokapitalistički, ne mogu obvladati njenom prirodom, morem, nebom i stijenama.
Pišući o fazama “nedovršivog” razvoja Dalmacije, Pavičić je spleo historiju koju bi morao poznavati svaki đak i bedak, ukoliko mu je stalo razumjeti aktualno i prošlo vrijeme. Pavičić je, istovremeno, jedinstveni sljedbenik horacijevskog gesla “ugodno i korisno”, koga bi, možda trebalo interpretirati: “neugodno i korisno”. Odnosno “slado-gorko” i korisno. Primjerice, gdje bih doznao više o buri nego u Pavičićevu eseju “Bura - čista žena”. Ili čemu bih prisličio njegovu književnu poetiku nego fotografijama napuštenih zdanja Dalmacije Nele Laptoš, koje krase ovu knjigu ružnoćom stvarnosti.
Pisac je krenuo od osnovnih “motora” Dalmacije: od magistrale, svog i mnogih prvog auta Renaulta 4, od tvornica: Cetinke, Jugoplastike, Jugovinila, Dalmatinke, od trajekata Jadrolinije, s kojima smo plovili i mi žabari. Jednostavno se, ovdje pokazalo najboljim i najljepšim. A koliko autor ljubi Split, Vrbanj na Hvaru i “cilu” Dalmaciju najviše govori tekst „Drugi Zagreb“, pisan s toliko sklonosti ali opet tako ravnodušan prema zavičajnim, kao i drugi, „metaforni“ o Kreti.
Slobodan u asocijacijama a razumljiv, brodeći od Kukoča i Rađe do rođenog oca inženjera i majke učiteljice, od splitske zgrade u kojoj je odrastao do otoka - škoja Ellis pred New Yorkom, Pavičić je s ovim palimpsestom složio esejistički vrhunac dalmatinske književnosti. Iz medijskog kaosa izvukao je ključne slojeve Dalmacije, kao što je Komižanin Tonko Stanojević Mire pronašao “Zaboravjene face Komiže” na mjesnom deponiju smeća.