ECE TEMELKURAN

KRITIČARKA ERDOGANOVA REŽIMA ZA JUTARNJI 'Vjerovali ili ne, što god da se Turskoj dogodilo, dolazi k vama. To političko ludilo globalni je fenomen'

Turkish President Recep Tayyip Erdogan attends the news conference after his meeting with Poland's President Andrzej Duda at the Presidential Palace in Warsaw, Poland, October 17, 2017. REUTERS/Kacper Pempel - UP1EDAH0WNW3P
REUTERS

Recep Tayyip Erdoğan

 

Autorica “Kako ostati bez domovine - Sedam koraka od demokracije do diktature” u Zagrebu je gotovo pa doma. Na sreću, u spomenutoj knjizi Ece Temelkuran ne piše o Hrvatskoj, to joj je adresa za koju se odlučila nakon što je ostala bez prave joj domovine, nekoć napredne sekularne Turske, koja se, promatramo to već godinama, naposljetku pretvorila u Erdoğanovu diktaturu.

Ece Temelkuran, nekad najčitanija turska politička novinarka, na Zapadu i danas rado objavljivana kolumnistica i analitičarka koju zovu na panele diljem svijeta, dugogodišnja kritičarka Erdoğanova režima, dobila je otkaz davno prije pokušaja puča 2016. i velike čistke progresivnih, lijevo orijentiranih snaga. Temelkuran je obrazovanjem pravnica, odvjetnica, tek kasnije se okrenula novinarstvu; dijete je političke zatvorenice koja je supruga, njezina oca, upoznala u turskom kazamatu.

U svojoj novoj knjizi, prije koji dan prevedenoj i na hrvatski (Igor Buljan, Ljevak) upozorava ostatak demokratskog svijeta što nam je činiti i na što paziti da ne bismo - ostali bez domovine, tj. bez demokracije u vlastitoj zemlji.

Napisala je neku vrstu priručnika koji opisuje kako se, kojim često naizgled apsurdnim, ponekad ridikuloznim, uvrnutim mehanizmima rastače demokracija, a zemlja zatruje desničarskom populističkom retorikom koja brže nego što neiskusni mogu predvidjeti postane dominantan i širokoprihvaćen narativ, što se naposljetku vidi i u raspodjeli političke moći.

“Vjerovali ili ne, što god da se Turskoj dogodilo, to dolazi k vama. To političko ludilo globalni je fenomen”, negdje pri početku knjige upozorava Temelkuran, povlačeći paralele u genezi strmoglavljenja Turske, dolaska Trumpa, izglasavanja Brexita, jačanja desnice u Nizozemskoj… niz je lako nastaviti. Podrugljive šale, inteligentna ironija i smijeh na temu desničarskog populizma prirodni su i mogu biti gotovo pa zavodljivi, terapeutski, ali na kraju - najslađe se smije onaj tko se zadnji smije. Taj smijeh kao da najviše koristi samim populistima, vrati se kao bumerang onima koji su im se smijali.

Smijeh i poruga

Razgovarale smo u njezinu zagrebačkom stanu. Prisjećamo se posljednjeg susreta, u ljeto 2016., na istome mjestu, tjeskobe koja je pratila razgovor što smo ga vodile ubrzo nakon pokušaja puča toga ljeta u Turskoj. Svašta su Turci od tada prošli. Malošto dobrog. Noseći nam iz kuhinje šalice s kavom, komentira zamke smijanja populizmu: “Smijeh na početku operira kao sredstvo kojim umirujemo naše tjeskobe i strepnje pred desnim populizmom, dok gledamo kako se počinje širiti ludilo, apsurdnost i glupost. Smijeh i poruga postanu navika, gotovo pa postanemo ovisni o tome da se smijemo suludoj retorici populizma, apsurdnim ‘argumentima’, to nam postane neka vrsta ugodnog zaklona, ponekad toliko ugodnog da ljudi ne žele van iz njega, ne žele se suočiti s realnošću, preuzeti odgovornost, djelovati protiv opasnog političkog razvoja oko njih”, osvrće se oko sebe tražeći cigarete, a onda zapali pa nastavi. “Politika je postala sve više i više forma zabave. Vidimo ekstremne posljedice toga u SAD-u, Trump je bio zvijezda reality showa, a sada je predsjednik SAD-a. Takva politika, politika kao forma zabave, način je da se ljude transformira iz političkih subjekata u političke objekte. Trebamo biti oprezni s time čemu se, kada i kako smijemo, zašto se smijemo. Jer, smijeh može pridonositi pacifikaciji političkih subjekata, zapravo, podupire shvaćanje politike kao zabave. Takav se smijeh gotovo identično dogodio u SAD-u, u Velikoj Britaniji, kao i u drugim europskim zemljama koje se suočavaju s porastom desnice na isti način kako se to dogodio u Turskoj. Ili u Egiptu. Ta nova forma političkog humora često podrazumijeva i emocionalnu ovisnost, jer to je inteligentan humor, pa oni koji ga smišljaju postanu previše samozadovoljni, imaju dojam kao da nešto čine, to stvara iluziju da preuzimate neku vrstu političke odgovornosti. A zapravo je sva ta silna energija gotovo pa uzalud potrošena na to da bi se smišljale političke šale.”

Zagreb, 190919.
Baricica 9.
Turska knjizevnica i novinarka koja zivi u Zagrebu.
Na fotografiji: Ece Temelkuran.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX

Ece Temelkuran

 

Kao jedan od posljednjih primjera toga spominje susret Borisa Johnsona s irskim premijerom. “Johnson je napravio neke komične pokrete, kretnje i sljedeća dva dana svi su se šalili oko toga, montirali razne snimke, filmiće, smišljali najduhovitije šale, to je bilo gotovo pa natjecanje tko će u tome biti bolji, domišljatiji. Zamislite da je sva ta ogromna politička energija bila usmjerena na nešto produktivnije, nešto što bi ljudima pomoglo otvoriti oči i razumjeti kakve se opasne promjene oko njih događaju, da je demokracija, zapravo, u velikoj opasnosti!”

Fenomen rastućeg populizma višestruko je vezan uz provinciju, tu se Temelkuran prisjeća argentinske poslovice “mali grad - veliki pakao”.

“Jednak je to mehanizam i na unutarnjopolitičkom i na vanjskopolitičkom planu. Jer, institucije su najslabije na periferiji, a tamo gdje su institucije najslabije, vidite antipolitičko raspoloženje i antipolitički narativ. To uvijek postane prije vidljivo na periferiji negoli u centru. Tek kasnije kreće se prema centru, na domaćem i međunarodnom političkom planu. Turska je periferija Europe. I to je jedan od razloga da je Turska pala pod desni populizam. Onda se to širilo prema središtu Europe. Recimo, u Britaniji to prvo vidite u Dorsetu ili Doveru, na marginama zemlje, a onda dođe u London. No, kad stigne u London već je prekasno, zauzelo je puno prostora, kontaminiralo ga desničarskim idejama i akcijama, zauzelo je i neke pozicije. Ono što se dogodi na periferiji ne rezonira ili jako tiho i sporo rezonira s ljudima koji su u velikom urbanom centru ili bliže njemu. To govorim i u kontekstu domaće i međunarodne politike. Mi smo u Zagrebu, a ono što se dogodi u, recimo, Sukošanu, ne rezonira stvarno s ostatkom zemlje. Jedan od razloga toga obično je i nedostatak jakih lokalnih medija.”

Zajednički obrasci

Mehanizmi truljenja demokracije koje Temelkuran spominje u knjizi vidljivi su po raznim zemljama koje nemaju ni sličan stupanj političke zrelosti, niti ekonomske razvijenosti, niti imaju stanovništvo sličnih mentaliteta. Što onda čini da im je demokracija jednako porozna?

“Knjiga je dosad objavljena u Americi, Velikoj Britaniji, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Portugalu, Nizozemskoj, ovaj tjedan izlazi u Hrvatskoj, Španjolskoj, Ukrajini i Grčkoj. I gdje god da sam je predstavljala, pitali su me to isto pitanje - kako to da komparirate zemlje koje su posve drugačije.

Ja ne kompariram zemlje, naravno da su one različite. Ono što radim jest da pronalazim zajedničke obrasce, ne bavim se sociološkim, ni politološkim ili pak kulturološkim različitostima tih zemalja, nego činjenicom da sve one dijele neoliberalni model i vrijednosti koje neoliberalizam podrazumijeva. Desničarski je populizam monstruozno dijete neoliberalne politike. Dakle, posve je prirodno da u svim tim zemljama vidimo kako se taj model raspada na sličan način.

U neoliberalnom setu vrijednosti pobjednik dobiva sve, a gubitnici mogu umrijeti. Glavna odlika čovjeka je, govore neoliberali, kompeticija.

Ne solidarnost, nego kompeticija koja je neograničena i nemilosrdna. To je glavni razlog zašto je ovaj sustav proizveo Trumpa, Johnsona, Faragea, Erdoğana, Bolsonara koji vjeruje da je vlasnik Amazone ili bilo kojeg drugog desničarskog populista. Kad god sustav ne funkcionira, kad se urušava, mase traže heroje koji će ih spasiti, ‘jake’ ljude, koji će pojednostavniti svu tu konfuziju, ljude koje desnica spremno ponudi.”

Ima li neki dio svijeta koji je imun na glasnu desnu populističku infiltraciju koja s vremenom postane jedna od vodećih snaga u društvu?

“Što su društva rezistentnija na neoliberalnu ekonomiju i vrijednosti iza kojih ona stoji, imaju više šanse da prežive desničarski populizam. Zato je Skandinavija tu otpornija, jer ima bolji sustav socijalne sigurnosti, pravedniji, iako su i oni nagrizeni. Socijalna pravda ili što više socijalne pravde može biti jedina vrsta barijere koja će dovesti do toga da je zemlja ili društvo manje pod utjecajem desnog populizma.”

Vidi li progresivne snage i pokrete koji imaju potencijal ojačati i skrenuti politički put u drugom smjeru?

“Prosvjedi za klimu. Znam da je to, makar ispočetka, tretirano gotovo kao dječja borba, ali ta će djeca za par godina biti na studiju, bit će vrlo politizirana i uskoro će razumjeti da demonstracije ispred ureda EU ili Bijele kuće ne donose nikakve političke promjene. Razumjet će da je moć u rukama kapitala kojem će se uskoro morati suprotstaviti.

Zagreb, 190919.
Baricica 9.
Turska knjizevnica i novinarka koja zivi u Zagrebu.
Na fotografiji: Ece Temelkuran.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX

Ece Temelkuran

 

U sljedećih desetak godina jedna od glavnih tema bit će roboti, tehnološki napredak, androizacija ljudi i kamo će nas to odvesti.

Ti mladi ljudi morat će se zauzeti za etički i fizički opstanak čovječanstva. Mislim da su prosvjedi za klimu prvi znakovi te nadolazeće velike političke konfrontacije. Vidim puno potencijala u tome. U Europi se već vodi rat. Svi ti ljudi koji dolaze ovamo i diskusija o tome imaju li oni pravo doći ovamo. Organiziraju li se imigranti, iz toga se svašta može roditi. To je najveći potencijal za promjene”, zaključuje.

“Teško ih je vidjeti organizirane, to je masa koja nema ni ekonomsku, ni socijalnu, ni političku moć”, dometnem.

“Dakle - nemaju što izgubiti! Koliko ih dugo mogu držati u getima? Koliko ih dugo mogu varati?” govori Temelkuran.

“Ako se jednog dana transformiraju u socijalni ili politički pokret, u kojem bi to smjeru moglo krenuti”, pitam.

“Ne u jako dobrom, rekla bih. Bila sam nedavno u Bernu, u Švicarskoj. To je grad s razglednice, sve je do detalja uređeno. Pa i ljudi koji tamo žive izgledaju kao s kakve razglednice. To je razglednica iz Švicarske, sve je dotjerano i ‘savršeno’. Pitala sam više puta u Bernu gdje su izbjeglice, jer neke, silom logike, moraju biti i tamo, koliko god je švicarska politika prema primanju izbjeglica restriktivna, a vrlo je restriktivna.

Empatija masa

Rekli su mi da je izbjeglički kamp izvan grada, imaju i nešto poput policijskog sata, iza sedam navečer ne smiju van iz kampa. Ali, tim ljudima i za dana nije lako doći do grada. Očito, ne daju im da kvare njihov ‘grad razglednicu’. Čak i ako im netko od građana Berna želi pomoći, ako žele do tih ljudi, također im nije jednostavno, dugačak je proces do toga da uopće možete u kontakt s izbjeglicama, da dobijete sve dozvole. Pa, kako mogu držati ljude tako umjetno dislocirane? To je gotovo pa zatvor.

I nije to jedina europska zemlja koja tako drži izbjeglice.

Dakle, ili moraju smisliti način integracije tih ljudi, ili zaustaviti rat u Siriji, učiniti nešto u Africi da se ti ljudi mogu vratiti kući. Govorimo o kompleksnim stvarima, uzroci raspada stari su stoljećima i Europa tu ima svoju odgovornost.

Ti ljudi pokušavaju dokazati da su ljudi, da su ljudska bića koja trebaju više negoli je pitka voda, obrok tri puta dnevno i neko mjesto gdje bi prespavali.”

Razgovarale smo u četvrtak, dan prije Financial Times je izašao s onom, sada možda već antologijskom, žutom naslovnicom na kojoj preko cijele stranice poziva na - resetiranje kapitalizma. Ta utvrda sistema poziva na zaokret, na omekšanje, na kapitalizam u kojem profit nije jedini cilj, spomenem.

“U Davosu već godinama govore o tome, o kolapsu neoliberalnog sistema, svjesni su da se nešto mora učiniti. Govore da je to zbog masivne akumulacije bogatstva u rukama jako male manjine i o opasnostima ustanka onih s dna.

Ako ovaj sistem želimo održati, morat ćemo dio kolača podijeliti. Čak i oni na samome vrhu svjesni su što se događa i koliko je to opasno po sistem.”

Temelkuran u knjizi, da spomenem, pripovijeda o otupjeloj empatiji masa, o “alternativnim činjenicama” koje u izluđenom svijetu gotovo pa stoje uz bok znanstvenim faktima, o puku koji traži poštovanje i “poštovanju” koje onda postaje politička roba u rukama populista, o vojskama trolova, digitalnim pit bulovima, svijetu višestrukih stvarnosti u kojem više nema jasno vidljive istine i etičkog zakona. Ostalo je, Kantovim jezikom rečeno, “zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni”, koji će, nadajmo se, ponukati na društveni angažman. Da se prestanemo smijati na Facebooku i krenemo u neku svrhovitiju, funkcionalniju, organiziraniju akciju. Pozdravljamo se na vratima. “Nadam se da ćemo idući put intervju raditi ponovo kod vas, ali u Istanbulu, ne u Zagrebu!” kažem.

“Bilo bi to… jako, jako dobro”, odvrati. Pitanje je koliko ijedna od nas vjeruje u takav razvoj događaja.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo