EKSKLUZIVNO

LASZLO KRASZNAHORKAI, MAĐARSKI PISAC I SVJETSKA KNJIŽEVNA ZVIJEZDA UOČI NASTUPA U ZAGREBU 'Mađarska odavno nije zemlja, već umobolnica'

Zagreb, 261014.
Strossamyerov trg, hotel Palace.
Na fotografiji: Madjarski pisac Laszlo Krasznahorkai. Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Suvar / CROPIX

Mađarski pisac Laszlo Krasznahorkai.

 

László Krasznahorkai, autor nelakih postmodernističkih romana, čovjek čija jedna rečenica umije meandrirati desecima stranica, a koji je unatoč hermetičnosti svojeg pisma uspio doprijeti do mnogih, ovih će dana iznova, nakon više godina, boraviti u Hrvatskoj. U četvrtak u Zagrebu, na Festivalu europske kratke priče, govorit će o noveli “Uvijek za Homerom” što je nastajala 2016. za Krasznahorkaieva boravka u Dalmaciji.

Nadajmo se da će nešto iz knjige koja ovih dana izlazi prvo u nas (Multimedijalni institut), a tek najesen u mađarskom izvorniku, i osobno čitati publici. Mnogi još pamte kako je, gotovo hipnotički, zvučalo kad je prije pet-šest godina u zagrebačkom ZKM-u čitao svoje ulančane rečenice kojima se, kad se upustite u njih, ne nazire kraja, koje teku prirodno i ne traže točku.

Dobitnik je brojnih nagrada, 2015. pripao mu je i Man Booker International, ima i najveće mađarsko državno priznanje Kossuth, Nagradu Amerika, njemačku nagradu za najbolji roman, Slovensku Vilenicu.

Među bitnim mjestima njegove biografije stoji i pet scenarija po kojima je filmove snimao Béla Tarr. Prije gotovo 35 godina Krasznohorkai je objavio prvijenac “Sotonski tango”, odmah ga je pratio velik književni uspjeh. U nas je taj roman preveden tek prije tri godine (Lea Kovács, OceanMore). Krasznohorkaiev je opus na hrvatski prijevod čekao dugo, no zadnjih desetak godina objavljeni su “Posljednji vuk”, “Melankolija otpora”, “Rat i rat”, “Seibo je bila tamo dolje”, “Unutra je životinja” i “Svijet ide dalje”.

 

Uoči dolaska u Zagreb intervju za Jutarnji list dao je e-mailom.

“Svijet ide dalje”, uvijek je išao dalje. Makar se, kako kažete u knjizi, “baš svaka točka izvorne misli izokrenula u apsolutnu pogrešku”. Koliko je današnji svijet ispražnjen od smisla? Ili je taj smisao samo bitno pomaknut ka nekim drugačijim vrijednostima? Kuda, vaš je dojam, ide ovakav svijet?

- Izgubili smo trag. I sada je zbunjenost golema. I umjetnik i matematičar osjećaju isto, idu naprijed, ali znaju da to ne bi trebali činiti jer slijede krivi trag. Ni logika, ni moralni zakon, ni dosad upotrijebljeni smjerovi ne pomažu u spoznaji, već, štoviše, izričito unazađuju. Oni su nas odveli na krivi trag. Ne znamo gdje smo, što smo i čemu. Upali smo u ludilo, vrtimo se naveliko, morali bismo se pogledati izvana, no upravo je to ono što nas je našim sredstvima odvelo na krivi put.

Imate li, općenito, vjere i povjerenja u ljude? Mislite li da je naša sorta prvenstveno plemenita? Dirne li vas i danas jednako knez Miškin?

- Ne, nemam povjerenja u ljude i ne vjerujem ljudima. Miškin ovdje živi, nije romaneskni junak, već netko u postojanju. Žrtva. Samo što više i ne znamo zašto smo ga žrtvovali…

Dogodi se, pripovijedali ste više puta, da neke svoje likove, one koji žive u vašim knjigama, kasnije sretnete u realnom životu. Što u vama izazove susret s čovjekom koji vas podsjeća na lik kojeg ste stvorili?

- Da, to je doista tako. Doista prepoznam likove koji su se jednom preko mojih knjiga pozvali u postojanje. No zašto bi otad uopće nestali iz ovog postojanja? Naravno, maloprije spomenuti Miškin ili njegov blijedi dvojnik u mojim knjigama, Estike i Valuska i Korin i Barun sad su već među nama. To je očito. Fikcija je ritual kojim iz predjela smatranih transcendentnima stalno pristižu poruke, a njih nose ovakvi likovi. Pozovu se u život i ostanu.

Pitali ste sebe zašto pišete. Što ste zaključili - zašto pišete? Što vam pisanje znači?

- Danas se takvo što više ne pitam i mislim da sam to, ako jesam, rekao zato da se oslobodim iz stiska nekoga glupog pitanja.

“Uvijek za Homerom” pisali ste djelomice inspirirani Dalmacijom, kao i umjetničkim djelima vaših prijatelja, crtežima njemačkog slikara Maxa Neumanna i glazbom američkog bubnjara Elija Keszlera. Skupa ste radili na ovoj knjizi. Kako je izgledala tu suradnja?

- Prvo je nastao tekst. Potom sam ga u vlastitu prijevodu pročitao svom prijatelju Maxu Neumannu u njegovu ateljeu. Bio je veoma potresen. Izradio je slike za pojedina poglavlja. Potom sam zamolio Elija Keszlera iz New Yorka da za tekst i slike sklada glazbu koju će čitatelj moći slušati dok čita - da čuje isto ono što i ja: stalno, zastrašujuće bubnjanje, glasove koje osjetimo kao pulsiranje krvi u ušima dok bježimo.

Kako je došlo do toga da prvo izlazi hrvatski prijevod, a tek potom mađarski izvornik?

- To se dogodilo u više navrata, kao plod nevažne slučajnosti. I možda plod okolnosti da je cijeli projekt bio vezan za to da se “Chasing Homer” (Uvijek za Homerom) zbiva u Dalmaciji.

U nekadašnjim socijalističkim zemljama nakon tranzicije u liberalni kapitalizam i doba socijalne nesigurnosti osjetna je nostalgija za prošlošću. Nedostaje li vam išta iz tih vremena, unatoč tome što je to bilo doba političke neslobode? Dogodi li se da pomislite da su neke stvari onomad bile bolje?

- Ništa mi ne nedostaje iz prošlosti jer prošlosti nema. Ta trojna podjela vremena jedna je od velikih tvorevina čovječanstva, no to ne znači da postoji prošlost, sadašnjost i budućnost. A nimalo ne mislim da je u takozvanoj prošlosti nešto bilo bolje, ili da će biti bolje ili gore u takozvanoj budućnosti. To što smo izgubili nešto važno ne znači da smo ga “davno” imali.

Zašto se Mađarska, nacionalnim sastavom stanovništva vrlo homogena, toliko boji stranaca?

- Gledajte, Mađarska odavno nije zemlja, već umobolnica. Liječnici su otišli, pacijenti na slobodi, prepušteni svojoj sudbini tumaraju dvoranama, iza zatvorenih vrata.

György Korin u “Ratu i ratu” u jednom trenutku kaže da su Mađari - nestali. Kako vidite budućnost mađarske nacije?

- Onakvom kakva joj je prošlost.

Policija vam je u doba socijalističke Mađarske oduzela putovnicu. Kako je bilo živjeti znajući da van ne možete?

- Bilo je prirodno. Na njihovu mjestu ni ja si ne bih dao putovnicu. Ovakve asocijalne likove poput mene pogotovo nisu shvaćali. Inače, fućkalo mi se za to što ne mogu izići iz Mađarske. Svijet je bio ondje, a ja sam u njemu tumarao. Slobodu mi nisu mogli ograničiti jer sam je imao, i imam je iznutra, u sebi.

“Rat i rat” pisali ste dijelom i za putovanja Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom. Dijelom je pak knjiga, dobro je poznato, nastajala u stanu koji vam je tad ustupio Allen Ginsberg. Je li na bilo koji način Ginsberg, kakvim sugestijama, sudjelovao u nastajanju tog romana?

- Da, kad god bih radio u New Yorku, mogao sam stanovati kod njega. A doista mi je i pomogao u jednom veoma važnom pitanju, koje bez njega ne bih ovako riješio. Bila je riječ o tome da je sami glavni junak bio ekstrem, pa pozadina, New York, to više nije mogao biti. To jest, za opis mi je trebala neka neutralna pozadina. A New York je bio sve samo ne neutralan. Allen je najjasnije vidio taj problem i njegov je savjet tu poteškoću riješio.

Osobno ste vrlo zaslužni za nekonvencionalni filmski opus Béle Tarra. Surađivali ste više od tri desetljeća. Što ste ključno za tih projekata vi naučili od Tarra, a Tarr od vas? Koliko je zahtjevna bila ta suradnja? Jeste li se lako umjeli razumjeti vas dvojica?

- Od Tarra sam shvatio koliko sam loš u procjeni ljudi. U njegovu ciničnu svjetonazoru, u kojem je ulog stalno upozoravanje na ljudsko dostojanstvo, mnogo je humora, i to je utjecalo na mene. A što sam ja njemu dao? To bi trebalo pitati njega. Ja mogu odgovoriti samo to da sam dao sve što sam imao. Priče, stanja, filozofiju, glavne junake, sporedne likove u pozadini, imena likova, knjige s naslovima i svim navedenim, zaista sve što vidite u našim filmovima. Pokušao sam pomoći u tome da snimi filmove koji su potrebni. Bez kojih se ne može dalje živjeti onako kao prije. Odgovor na pitanje o našemu osobnom odnosu veoma je jednostavan: prijatelji smo, naravno da sam mu pomagao. A kad smo došli do kraja, rekao sam da je kraj. Béla je to shvatio i prestao. To je bilo ispravno.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo