Američki romanopisac Stephen Chbosky (r. 1970) režirao je prema svom romanu “Charliejev svijet” (The Perks of Being a Wallflower) istoimeni film. (Čini mi se već drugi tamošnji pisac, u mom nizu, koji dijeli vrijeme između filma i knjige.) Njegov naslovni junak ima 16 godina, i piše pisma nepoznatom primatelju - o kojemu mu je netko rekao nešto lijepo.
Može li srednjoškolski prvašić biti zanimljiv starcu? Itekako. Naime, igrom slučaja bio sam malo stariji, završio u Zagrebu drugi gimnazije, pa otišao u SAD i tamo upoznao slavni high-school u dvije savezne države. U malom gradu, kakav je recimo Laurium-Calumet u Michiganu, takva je “visoka škola” motor čitavog mjesta i njegova građanstva.
U njoj se sabire lajf. Na košarkašu utakmicu dolazi grad, školski bend je zapravo jedini itd. Nije uzalud nastao srednjoškolski književni mit od J. D. Salingera, preko Johna Updikea do Chboskog. Uostalom, nije ni Bill, profesor književnosti, dao Charlieju zabadava čitati “Lovca u žitu”.
Objavljen 1951., Salingerov roman jedna je od rijetkih kultnih knjiga u svijetu, tako reći zapadnom. Nama strancima je bliska, vjerojatno zbog “lakog”, jednostavnog i razumljivog jezika. A pripovijeda ga, odnosno piše 16-godišnji Holden Caulfield, njegov protagonist, koji je zbog loših ocjena izbačen iz škole. “Zbunjen i deziluzioniran, traži istinu i suprotstavlja se lažnosti (phoniness) odraslih.” Na kraju, iscrpljen je i emocionalno nestabilan, pa piše, kako se čini, u nekom sanatoriju.
Isto se može ponoviti za Charlieja, premda on ne završava u sanatoriju, već u bolnici, nakon što su ga roditelji zatekli kako odsutno bulji u snijeg na TV-ekranu. I prije je, uostalom, posjećivao psihijatre i imao emocionalnih problema. Ako Holden 1951. samo susreće gay-profesora engleskog (Antolini) pa bježi, Charliejev najbolji prijatelj 1991. jest gay maturant (Patrick). I dječak mu dopušta da ga ljubi kada je u lošem stanju, jer ga je napustio Brad. To je, evo, zamjetna društvena promjena.
Skoro sedamdeset godina i cijeli niz izgubljenih ratova stoji između ta dva romana, u čijem je središtu obitelj. Holden, dakako, ima mlađu sestricu, mudru Phoebe (10), a Charlie pak stariju - maturanticu. Holdenov brat je preminuo od leukemije, Charliejev igra football na sveučilištu, Penn Stateu (što je i piščev rodni krajolik). Pitanje je, razumije se, što se u međuvremenu dogodilo s američkim snom.
Oba ova srodna književna junaka jesu “lovci u žitu”. Holden hvata “pravi” život kad pobjegne u New York, a Charlieju to više ne treba. Nalazi ga u svom gradu, Kod Debelog. Čudo i pošast skriva se sada u samoj djeci, ne treba im megalopolis. On je rasparceliziran, internet je učinio svoje. Pa ipak, ostalo je jednako nerazumijevanje odraslih, ista praznina kojom roditelji okružuju dijete.
Prisjećam se da je J. D. Salinger “ukrao” naslov svog romana od pjesnika Roberta Burnsa (1759 – 96), koji me svojedobno namučio s pjesmom o haggisu. Mala Phoebe, naime, napada brata da nikog ne voli. Našto joj Holden objašnjava da želi postati “lovac u žitu”. O njemu je čuo samo usput, u nekoj pjesmi. I zapamtio je stih: “ako tijelo sretne tijelo što dolazi kroz žito”. Sestrica ga ispravlja kako ispravne riječi glase drugačije: „Ako tijelo sretne neko tijelo koje dolazi kroz žito”. Jasno, Burnsova pjesma, “Dolazeći kroz raž”, postoji u više inačice, no to je svejedno. Svatko od nas počinje kao lovac u žitu, tražeći ljubav, pa tako i završava. A to su dva genijalca sažela u jednu metaforu.
Stephen Chbosky bio je “napredniji” od prethodnika, pa je njegov roman rekapitulacija američke popularne kulture i književnosti XX. stoljeća. U stilu: nema koga nema. Od filma, rocka do knjige. Pisac ne taji da mu je “Lovac” uzor, naprotiv, sustiže ga. Pored slavnih Burroughsa, Kerouaca i dr. spominje E. E. Cummingsa, pa i Ayn Rand (The Fountainhead). Kod njega se gleda, eto, i europski film s titlovima. No, ne mogu pobrojati sva djela koja Charlie čita i gleda, pa ni TV-serije (Mash). Da samo spomenem da on i glumi, makar kao zamjena, u školskoj kazališnoj predstavi (Rocky Horror Picture Show).
Danas je tinejdžer drugačiji nego što je Holden. Umrle su riječi pubertet, ili pubertetlija, barem u javnosti. Charlie prati sestru na pobačaj u bolnicu, i daje joj duševnu potporu; isprobava LSD, travu i druge droge, ali ne postaje ovisnik. Kad treba ševiti maturanticu Sam, u koju je zaljubljen, on to ne može. I nije smak svijeta. Čim proslavi šesnaesti rođendan, polaže vozački i posuđuje auto od oca, pa odlazi na grob tete Helen. Iznad svega plače nad svijetom i stvarnošću. I ne stidi se muških suza, ni osjećaja. On je zapravo dobar, da ne velim idealan u duši, baš kao i njegova obitelj. Mogao bi biti Holdenov unuk, i jednako je pametan, pronicljiv i osjetljiv. Promijenilo se vrijeme, nije dijete.
Pisac Chbosky učinio je pravu stvar kada je pronašao svoj glas u govoru protagonista. Ne kloneći se velikoga uzora, Salingera, napisao je samosvojno djelo na istu “temu”. O potrazi i traganju, koje svatko započinje u djetinjstvu, a malo tko završi u starosti. Roman “Charliejev svijet” može “pomoći” djeci i roditeljima. Jer, iz mračnog tunela sazrijevanja jedino zajedno mogu izaći.