Aleksandar Prokopiev makedonski je autor, ovdašnjim čitateljima poznat po bajkama za odrasle “Čovječuljku; bajkama iz lijevog džepa” koje je prije nekoliko godina objavila Fraktura.
Ovih je dana kratko boravio na riječkom festivalu Vrisak. S njim smo razgovarali uoči piščeva povratka u Skoplje, gdje upravo počinje Pro-za Balkan, književni festival čiji je umjetnički direktor.
O svojim “bajkama” kaže: “Mene su u bajkama zanimali marginalci, poput lovca u Snjeguljici i sedam patuljaka, ili jedan od onih dječaka u Petru Panu. To su likovi koji u klasičnim bajkama stanu u tri rečenice, a kod mene oni postaju glavnim likovima.”
Pišući o marginalcima, “čovječuljcima”, Prokopiev ih dovodi u tek nedavno minulu prošlost i sadašnjost. “Oni su vezani za našu suvremenost, za tranziciju, ne samo socijalnu i političku, već i moralnu tranziciju. Zanimalo me kako se taj mali čovjek, obični marginalac, snalazi u ovim vremenima.”
Ljevaci na margini
U podnaslovu stoji “bajke iz lijevog džepa”. Zašto baš iz - lijevog? “Ljevaci, oni koji se više i spretnije služe lijevom rukom, također su stoljećima bili na margini. Danas je drugačije, ali pamtim iz djetinjstva da su djecu ljevake tjerali pisati desnom rukom. Ljevaci su, kao, bili čudni. Zato, eto, i taj lijevi džep, je lijevi džep je onaj u koji stavljamo malo skrovitije stvari negoli one u desnom. Desni koristim za staviti, recimo, ključ od automobila. U lijevom krijemo neke mnogo osobnije stvari.”
Što Prokopijev nosi u svojem lijevom džepu?
“Mislite što imam u lijevom džepu baš sada?”, odvraća pa i sam provjerava: “Tabletu koju moram uzeti, protiv dijabetesa. Nekoliko listića, nespretno presavijenih, na njima su zapisana imena i kontakti ljudi koje sam ovdje sreo.”
Posljednja “bajka” u njegovom “Čovječuljku” jest “Autobajka”, glavni lik je Prokopiev, čovjek koji voli beze i literaturu, biljkoljubac i knjigoljubac, beogradski student koji jednom mjesečno šalje paket s prljavim rubljem u Skoplje, svira s prijateljima na instrumentima posuđenima od bogate, a nemuzikalne djece, napravi eksces na fakultetu, potom eksces na državnom radiju, rock ga ohrabruje da čini po svome, ali zato mu na državnom radiju, tamo gdje u to doba ima radnu knjižicu, daju otkaz. Kažu zbog anarholiberalizma, “A to je, ustvari, bila gebelsovska podvala direktora radija, reprezentativnog proizvoda socijalističkog kiparstva, koji je jedva čekao da ga šutne na ulicu”, piše u “Čovječuljku” Prokopiev o sudbini svojeg lika Prokopieva.
U vremenima kad se, kako je u knjizi napisao “rock nepovratno pretvorio u sladunjavi pop, film u glupe hollywoodske spektakle, likovna umjetnost u instalacije, tako se književnost, među ‘širokim čitateljskim masama’, počela poistovjećivati s reklamiranim veleuspješnicama a la Coelho, Og Mardino ili Dan Brown”, vjeruje li on da su i u takvim vremenima bajke i dalje, i danas moguće?
“Hvala bogu bajke postoje. One su i dalje moguće. Ne bajke o princezama, hrabrim vitezovima i zmajevima, nego bajke u smislu nekog psihološkog argumenta nasuprot životu koji je postao do krajnosti pragmatičan. Taj oblik bajke o kojem sad govorim može biti dječji, naivan, gotovo smiješan, ali puno ljudi koji nešto u ovom svijetu i naprave, poput recimo Assangea, imaju u svojoj misiji neku bajku.
Beogradski student
Likovi današnjih bajki, svejedno jesu li oni neki eksperti za kompjutore i humanisti tipa Assange, jesu li neki umjetnici i slično, svi oni djeluju iz poticaja koji nije samo kreativan u smislu stvaranja i pisanja, već imaju i neku misiju, vođeni su posebnim duhom.”
Govoreći o autobiografskoj “Autobajci”, i davnoj epizodi otkaza na poslu, kaže:
“Tad su me politički obilježili kao anarholiberala, ali i u tome ima bajkovitog, jer neki likovi nisu jednostavni, kao što u bajci žabe postani prinčevi ovdje su se kolege i prijatelji pretvorili u doušnike.”
Prokopiev je beogradski student, na tamošnjem Filološkom 1970-ih studirao je komparativnu književnost, skupa u generaciji s Draganom Velikićem i Svetislavom Basarom. Osim što piše, prevodi s hrvatskog, srpskog, bosanskog, slovenskog i bugarskog; na makedonski je, među ostalima, preveo Kiša, Albaharija, Jergovića, Aleka Popova…U Makedoniji je, zadovoljno kaže, “renesansa čitanja pisaca iz regije. Bilo je nekih 15-20 godina zatišje, kad sam se iz petnih žila trudio da Makedoncima predstavim neke odlične pisce iz Hrvatske, Srbije, BiH…, a sad se svi oni puno čitaju. Vjerujem da je tu bitnu ulogu odigrao Traduki, ali i to da su mladi pisci iz regije danas puno intenzivnije povezani negoli nekad. Ti ljudi se sreću, čitaju, razgovaraju.
Aleksandar Prokopiev
Često se dogodi da neki od makedonskih mlađih kritičara i teoretičara citiraju Krležu, puno spominju i Kamova. Od suvremenih pisaca Makedonci čitaju razne, Dašu Drndić, Jergovića, Renata Baretića, Tomića, Gromaču, Ivanu Šojat... Možda stariji čitaju one koji govore o nekom životu u bivšoj državi, poput Marinkovića, Krleže, Kiša, Daše Drndić, Jergovića. Kod mladih se također budi interes za te glasove, ali i za razne druge teme o kojima pišu pisci iz regije.”
Je li mladim Makedoncima u kulturološkom smislu danas bliža Bugarska ili Hrvatska i zemlje nekadašnje Jugoslavije?
“Za mene je postojao taj esperanto jezik koji evo nas dvoje i sad koristimo u razgovoru. Danas, 30 godina kasnije, Makedonci, koji su topli ljudi i vole komunicirati, trudit će se da govore s vama vašim jezikom, ali s puno grešaka. U mojoj generaciji nitko nije znao bugarski, Makedoncima je politika bila nametnula osjećaj jezične nadmoći nad Bugarima, držalo se da je njihov jezik manje urban. Vremenom sam upoznao bugarske kolege, stekao prijatelje među njima, počeo ih prevoditi. Makar, s bugarskog prevodim teže negoli s ostalih jezika..”
Prijateljstvo s Divljanom
Osam je godina svirao s Vladom Divljanom u grupi od koje će postati Idoli.
“Kad sam ih upoznao, Vlada i Zdenko Kolar bili su u srednjoj školi, ja na studiju. Spojio sam ih s mojim susjedom koji je bio bubnjar. Nisu se odmah zvali Idoli. Prvi naziv je bio Merlin, pa Zvuk ulice, onda su postali Dečaci, pa tek onda Idoli. Ja sam bio idol prije Idola, osam godina smo nastupali po lokalnoj sceni.”
Prijateljstvo Prokopieva i Divljana trajalo je desetljećima. Zadnji put su se sreli neposredno prije Divljanove smrti, za njegova boravka u Skoplju.
“Vlada je bio vrlo smiren i otporan prema svemu onome strašnom što se događalo u tim vremenima poslije Idola. Ostao je iznutra uvijek isti, bio je takav tip čovjeka. Volio sam ga kao prijatelja i on mene, pa je meni priča o Idolima prvenstveno priča o tom našem prijateljstvu. Nedavno smo u Narodnom pozorištu u Skoplju Vladi radili hommage. Dok sam tamo sjedio za klavijaturama, sjetio sam se da je čak i kroz zvuk njegovih kompozicija ostalo upisano to naše druženje. Bilo je tu nečeg malo mračnijeg i dubljeg, a ne samo one igrarije po kojima su Idoli percipirani kasnije. To se kod Vlade vidjelo do kraja života”.