Moj prijatelj Igor

Malo je reći da je uživao u ulozi mužjaka, što smo mi mlade feministice prezirale...

Snježana Banović
 

 Marko Todorov/Cropix
Sjećanje na Mandića: Bio je jedini neutješni otac koga znam koji je nakon tragična gubitka svoje jedinice želio o njoj pričati

Šibenčani me neće, jer da sam Splićanin; Splićani me neće, jer da sam Zagrepčanin; Zagrepčani me neće, jer da sam Dalmatinac; Dalmatinci me neće, jer da sam Istranin; Istrijani me neće, jer da sam Šibenčanin! Ovu, odavno klasičnu stilsku vježbu o sebi ponavljao je Igor Mandić u više varijanata, a devedesetih (koje je nazvao krajem hrvatske povijesti), kad su ga napadali iz svake nacionalističke mišje rupe, bila je popularna ista skaska, ali s promijenjenim etiketama: pokrajinske boje podrijetla i odrastanja zamijenjene su strukovnim i ideološko-političkima: komunist-malograđanin-ljevičar-filozof-književnik-kritičar-novinar-političar-marksist-desničar-komunist. Prvi stih te brojalice o sudbini intelektualca u Hrvatskoj glasio je: Komunisti me nisu htjeli, jer da sam malograđanin, a zadnji: Desničari me nisu htjeli, jer da sam komunist. Ostale je, gore navedene etikete lako razmjestiti po toj skali. Pa kao što je znao primati etikete udarce i od njih uobličavati ovakve lude, a stvarne kombinacije, bio ih je više nego spreman primati: Spreman sam s osobom koja mi je zadala udarac postati i prijatelj i poći na pijanku… rekao je u jednome davnom intervjuu, uvrštenom u autobiografske salvakonte "Oklop od papira" (2014.) u kojem je razotkrio štošta iz svojega privatnog i intimnog života od djetinjstva i školovanja preko studiranja, ljubavi, braka i roditeljstva. Treći je to dio njegove intelektualne autobiografije kojoj su prethodili "Sebi pod kožu" (2006.), "U zadnji čas" (2009.) na čijoj je naslovnici predivna fotografija Igora i njegove supruge Slavice s kojom je svojevremeno objavio "Bračnu kuharicu", po njegovim riječima pokušaj da se život udvoje učini još plemenitijim.

Bio je jedini neutješni otac koga znam koji je nakon tragična gubitka svoje jedinice prije osamnaest godina, svoje Ade (nazvane po njegovoj majci Adi Široli, rođenoj Puljanki) želio o njoj pričati, o njezinoj knjizi "Pisma iz Heidelberga" i doktoratu o književnosti u egzilu, prenoseći nam život svoje kćeri u nadahnutim fragmentima dubokih sjećanja: Mene nitko ne može dotući, osim sjekirom, ali me Ada dotukla. To je činjenica izvan moje kontrole. Ostao sam bez svih iluzija (Nacional, 2006.). Kad je te godine napokon dobio novinarsku nagradu "Otokar Keršovani" za životno djelo, progovorio je o gubitku koji se ne može preboljeti i na tribini Hrvatskog društva pisaca. Svi u dvorani plakali su.

Upoznala sam ga sredinom osamdesetih na festivalu Gavelline večeri, u Frankopanskoj, pamteći ga iz nedavna sukoba sa Slavenkom Drakulić u kojem sam, jasno, bila na njezinoj strani – prozvala ga je jednim od najvećih mudologa u Jugoslaviji, malo je reći da je uživao u toj ulozi mužjaka što smo mi mlade feministice prezirale. I evo ga u teatru! Nakon svake predstave vodi okrugli stol, a dvorana restorana Ugostiteljske škole s kojom kazalište Gavella dijeli dvorište premalena je da primi publiku gladnu njegovih nadahnutih opisa onoga što smo gledali te večeri na pozornici. Grmio je, onako lijep i brižno dotjeran u svijetle sakoe, fine košulje i otkačene kravate (svake večeri druge!), s tim svojim toplim glasom obojenim najdubljim splitskim bojama, topeći u čaši vode većinu viđenoga i kujući u zvijezde tek malobrojne dosege onih koji su se usudili sjesti za taj stol, bivajući svakom njegovom rečenicom sve manji, ukopaniji i ukopaniji u stolicama. Nisam tada razumjela mnogo toga, ali sam znala da prolazim brzu lekciju o temi: Kritika i kako je izreći, a kako preživjeti. Poslije, kad smo se već bolje poznavali, tu i tamo i družili, uglavnom nakon premijera, gostovanja beogradskih kazališta u Kerempuhu i Gavelli, promocija knjiga (u jednoj Maninoj, zajedno i sudjelovali – moja trema, nikad prije doživljena!), spominjala sam mu taj burni okrugli stol, rekao mi je da ga se slabo sjeća, ali da mi vjeruje da je bilo tako, vjerojatno i žešće. I još: Teatar odavno ne pratim kao kritičar, svi kazalištarci koje sam opatrnuo i rijetki koje sam pohvalio, svi su umrli ili se propili.

Ispalo je da se od početka u pisanju vodim njegovom jasno izrečenom misijom: U kritičarskom poslu, čovjek mora imati srce, hrabrosti i znanja. Sve je to imao, na tone. Čak i kad se ne bismo slagali po nekim ozbiljnim ili trivijalnim temama, pri svakom bi me susretu oduševila njegova vulkanska snaga, njegova simpatična prepotencija, stav o svemu, uz trenutačnu silu argumenata koji bi uslijedili. Jer, doista nije postojala tema ni temica o kojoj ne bi imao navesti barem tri argumenta pro, a još više kontra. Svima je bilo zajedničko, kao i u svemu što je dohvatio pod svoje pero, stav o minimumu kompromisa i maksimumu kontroverzija koje je znao iznositi u javnost kao malo tko. Savjeti bili su kulturološki, nikad suho apodiktički. Jedan mi se naročito usjekao: Nemoj dati Hrvatima da u HNK, središtu ove prodane, izgubljene kulture, ne izvedu Šnajderova "Hrvatskog Fausta", ako se treba i žrtvovati, znat ćeš ti to odraditi, jednom kad otpadnu kenjkala i politikanti svih fela.

I posljednji susret: prije nekoliko godina, u njegovu susjedstvu, Ilica, kvartovski bircuz, razmjenjujemo knjige, pišemo posvete prepune ludih epiteta, jednako tako i neke dobre recepte, pa za kraj raspredamo o gadljivim tužbama koju podižu naše razne taštine protiv novinarskih tekstova u kojima se navodno vrijeđaju njihove veličine. "Pazi se," veli, "mene neće, ja sam izmačao odavno, ali tvoje oštro izražavanje ide i iz tvojih vlaških gena: ne možeš misliti i pisati u rukavicama. Prigovori, tužaljke i tužbe na takav stil uvijek su rezultat malograđanske osjetljivosti."

Potom mi na rastanku dobaci: Pazi, svi smo mi oročeni, nemoj se ne javiti do iduće knjige. Tek sam se u tramvaju sjetila da smo između dviju posljednjih runda zaboravili precizno dogovoriti tu grčku večeru – gastronomija i vino bile su među omiljenim mu temama, lijepa razbibriga kod koje je uvijek citirao onu latinsku Ne živim da jedem, već jedem da živim. Ali fino, dodao bi. Ostajem za tu nepripremljenu večeru dužna i dalje, iako ne bi bila ni blizu dovoljna da platim ni minutu lekcije u školi zvanoj Igor M.

Igor Mandić, žestoki hedonist po uvjerenju, umišljen po vlastitu programu, div koji se nazivao Malenkošću, a koji je od djetinjstva provedena u očevoj knjižari čitao dvije do tri knjige tjedno, pisao do kraja na pisaćem stroju, bez interneta, strastveno prateći sva zbivanja u svijetu oko nas.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. rujan 2022 03:03