Maša Kolanović napisala je zbirku pripovijedaka u kojoj razgovijetno kazuje kako nas kapitalizam gnječi o zid, iz njezinih rečenica čuje se pucketanje zdrobljenih krila kukaca, dezorijentirano se, smušeni koprcaju ti insekti, slabašno zuje, kad stvari dođu do usijanja ponekad se oglase kakofonično, ni oni se ne snalaze u društvu u kojem su do jučer uglavnom prevladavali ljudi. Svaka priča iz zbirke pokazuje kako nam novo doba lomi krila, umrtvljuje ticala, oslabljuje čula. Ako i preživimo, ako se fizički kafkijanski doista naposljetku ne preobrazimo, pitanje je - koliko će nam ljudskosti ostati.
Naivni konzumerizam
Autorica se i naslovom u neku ruku obraća čitatelju kao kukcu, “Poštovani kukci” aluzija je na “Poštovane kupce” koji se uhvaćeni u mrežu sustava s jedne strane bore za golu egzistenciju, a s druge su žrtve nepromišljena, naivna konzumerizma, kupuju usluge koje im ne trebaju, predmete koji im neće oplemeniti život, ali će ih dug dovesti do nesanice i polagana nepovratnog rastrojstva. “Poštovani kukci” izgubljeni u tom univerzumu trče i rade, zarađuju, odrađuju dok god krilima mogu mahati.
Ideju je, kaže autorica, dobila kad je njezin nećak, čuvši u jednom od šoping centara metalni glas koji govori “Poštovani kupci”, upitao je li to rečeno “Poštovani kukci”. Prepoznala je u tom trenutku dobro uhvaćenu, egzistencijalnu metaforu.
“Svakako taj motiv nosi prtljagu metaforike koju je prvenstveno izgradio Kafka u svom ‘Preobražaju’, a na njegovu tragu kasnije i Viktor Pelevin u ‘Životu insekata’. Za mene su kukci metafora krhkosti, drugosti i lomljivosti, jedna duboko egzistencijalna metafora. Čitajući Kafku s odmakom, njegov ‘Preobražaj’ čitam kao egzistencijalnu metaforu čovjeka u kapitalizmu, što se događa s ljudskošću u kapitalističkoj strukturi osjećaja. Gregor Samsa je trgovački putnik, čitamo o refleksiji stresa i iscrpljenosti koja prati njegov posao, a za svoju obitelj nakon što se preobrazi u kukca postaje potpuno suvišan. Gregorova ekonomska beskorisnost poništava smisao njegove egzistencije. On sam je pasivan i nema mogućnost artikulacije govora. Likovi oko njega nemaju nikakvog suosjećanja, okrutni su u svojoj pragmatičnosti, ali kičasto sanjare o boljem i ljepšem životu i imaju samo ‘dobre namjere’. Sve ono što se činilo kao fantastični dio kod Kafke postalo je blisko osjećaju naše realnosti. Imam osjećaj da nas kapitalizam preobražava u te krhke kukce koji mogu biti zgnječeni čim se za to ukaže prilika, kukce kao nekakvu drugost, a tu je i jezična bliskost s riječju kupac kao poveznica s dominantnim narativom današnjice. Od građana i ljudi smo spali na kupce i potrošače. Ta mi se poveznica nametnula to više što nam se u pismima iz banaka, glasova preko razglasa u šoping centrima i drugdje obraćaju s ‘poštovani’, a to ‘poštovani’ shvaćam kao duboku ironiju”, kaže Kolanović te dodaje: “Snažna je ta povezanost između kupaca i kukaca, te duboke ironije sistema, kad nas oslovljavaju s ‘poštovani’, a pritom nam žele oderati kožu, iscijediti zadnji novčić… Odjekuje to sablasnim značenjima jedne velike metafore, metafore kukaca u kojoj je nužno vratiti se Kafki. Već dulje, razmišljajući o njegovim tekstovima, primjećujem kako ono fantastično i nadrealno i ne djeluje tako očuđujuće iz perspektive naše svakodnevice. Ono što se činilo paranoidno i začudno, sad je pomalo normalizirano.”
Maša Kolanović, profesorica na Odsjeku za kroatistiku na zagrebačkom Filozofskom, pri Hrvatskoj zakladi za znanost vodi projekt koji istražuje međuodnose ekonomije i književnosti, kako književnost reflektira ekonomske procese, kako ekonomija upotrebljava književnost. Razgovarajući o upravo objavljenim vlastitim pripovijetkama spominje “kapitalističku strukturu osjećaja”. Kako nam to - kapitalizam strukturira osjećaje? “To je termin koji pripada britanskom teoretičaru kulture Raymondu Williamsu. Kapitalizam nije isključivo ekonomski sistem koji nas preko tržišne ekonomije, privatizacije treba dovesti, kako su nam obećavali dominantni tranzicijski narativi, do ideje blagostanja. Kapitalizam promatram kao vrijednosnu kategoriju, kao specifičnu moralnu i afektivnu ekonomiju koja modificira osjećaje i ljudskost. Promatram oko sebe kako kapitalizam preobražava ljude, doista svjedočim tome i to me duboko užasava. Možda će netko reći da je to samo jedno paranoidno čitanje, ali za paranoidna čitanja uvijek se uspostavi da su ona koja su na kraju ipak bila u pravu.”
Paranoidno čitanje
Zašto su paranoidna čitanja obično čitanja koja se pokažu kao dobra interpretacija?
“Ideju o paranoidnom čitanju kao jednoj mogućoj perspektivi pristupa tekstu razvila je teoretičarka Eve Kosofsky Sedgwick. Ona tvrdi da nam paranoidna čitanja razotkrivaju hegemonijske odnose među klasom, rasom i rodom i upućuju na onaj skriveni, naizgled nevažan aspekt tih odnosa u tekstu. Paranoja je u tom smislu anticipatorna. Na primjer, pokazalo se da je najveći paranoik jugoslavenske kinematografije, Ilija Čvorović iz Balkanskog špijuna, bio u pravu, kako je to u odličnoj analizi pokazao kolega Ivan Velisavljević u jednom svom tekstu. Iz takve perspektive čitanja, opazit ćemo mnoga djela kao aktualna za našu suvremenost. U tom smislu nam je i Kafka važan upravo za ovo naše sada.”
Jedan od lajtmotiva u pričama je mobitel. Stara tetka prije smrti od nećaka traži da je pokopaju - s mobitelom, pa da je potom u jednom danu, vrzmajući joj se oko groba, tri puta nazovu ne bi li bila sigurna da se neće obistiniti njezin strah da će je živu pokopati.
Umirovljenika koji gubi korak s vremenom prodavač telekomunikacijske kompanije namami kupiti smartphone na rate te pristati na pretplatu koja ga, tehnički neuka, brzo dovede do egzistencijalnog ruba; za kratka putovanja u Sloveniju uključi se roaming, računi su bitno veći od njegove mirovine, a on nakon što shvati s kakvim bešćutnim institucijama ima posla, da njegova osobno intonirana pisma reklamacije tamo nitko do kraja i ne pročita, a kamoli ozbiljno percipira, u očaju zaprijeti - dignuti revoluciju “u ime poštenog naroda protiv jedan posto onih koji taj narod izrabljuju”.
Produžetak tijela
Žena koja ulazi u IKEA dućan, želeći novom sofom izbrisati traume nedavne prošlosti, svoj mobitel koji zvoni, poziv za koji se plaši da ponovo donosi vijesti o bolesti u obitelji, trpljenju, patnji, ostavlja u ladici jednog od stolova dopadljiva švedskog dizajna, kao da će se, oslobodivši se mobitela, osloboditi i tereta vlastita života u hrvatskoj stvarnosti.
“Mobitel promatram kao dio te preobrazbe u potrošačkom društvu. Mobitel je postao produžetak našeg tijela, ako smo par sekundi bez njega svi smo u paničnom strahu, tražimo ga. Taj je predmet svojevrstan lakmus-papir koji nam puno govori o novom tipu društvenosti. Sablasno je koliko je postao dio nas samih, produžetak naših tijela. Da ne bi bilo zabune, nisam ja nikakav antimodernist, služim se mobitelom, pomaže mi u životu, čak ga i sama panično tražim ako nije u mojoj blizini, ali promatram i koliko nas otuđuje jedne od drugih. Buljimo u te ekrane, ne gledamo više lica oko sebe. Mobitelom komuniciramo s drugima, ali istovremeno tupi naš osjećaj za drugog u neposrednoj blizini. Ne slušamo i ne gledamo jedni druge, već piljimo u ekran i prsti nam non-stop klize po njemu. Postali smo robovi mobitela i to je realnost iz koje više nema povratka. Tko više uopće može zamisliti svijet bez mobitela. Zato ga tetka iz priče i nosi sa sobom u grob. Mobitel je kao neki naš pipac, neko ticalo koje govori o promijenjenoj ljudskosti u toj preobrazbi.”
Knjigu je, pripovijeda, pisala uskraćena za višak vremena, ali nošena velikom intrinzičnom motivacijom. “Pisanje književnosti uz sve druge obaveze, one profesionalne i one obiteljske, kako život s godinama postaje sve kompliciraniji, aktivnost je koja nastaje partizanski, rano ujutro ili noću, u nekim crnim rupama vremena. No smatram je svojom nužnošću. Pišem samo onda kad imam nešto reći. Samo takve knjige za mene imaju smisla. Ako nastaju iz iskonske potrebe da se nešto kaže. Baveći se tranzicijskim temama i u svojim prijašnjim knjigama, sad imam osjećaj da smo došli do točke usijanja gdje vidimo i žanjemo posljedice na različitim razinama, ne samo ekonomskog kolapsa, kolapsa industrije, nego te posljedice žanjemo na razini naših afekata i emocija i preobražene ljudskosti. Iz tog nerva nastala je ova knjiga…”
Govoreći o suvremenoj hrvatskoj književnosti, o njezinu društvenom, a ne isključivo umjetničkom značaju, gledajući je kroz ono što je u smislu sadržaja obilježava, ističe narativ “društvenog znanja” o tranziciji. “Bilježenje te strukture osjećaja koja za jedno 30 godina, kada se izgubi neposredni uvid u te promjene kojima sad svjedočimo, ostaje kao važan izvor uvida. Književnost bilježi promjene, afekte, podruštvljenjene osjećaje o tim stvarima, oblikuje određeni tip ‘društvenog znanja’ kako je to zapazila teoretičarka književnosti Rita Felski u svojoj knjizi ‘Namjene književnosti’. Mislim da je to izrazito zanimljiv moment - od odnosa prema ratu, odnosa prema socijalizmu do odnosa prema kapitalizmu. To je ono o čemu govorim i svojim studentima, čime se bavim u znanstvenim istraživanjima koja mi se na jedan drugačiji način vraćaju u pisanje fikcije. Književnost je i kao institucija ušla u to polje kapitalizma gdje su danas stvari turobnije po njezin društveni lik, izgleda kao da gubi na važnosti i relevantnosti. Iako nikada književnost nije ni imala tu eksplicitnu moć, ali je imala moć u nekom tihom kutu gledanja iskosa. U ranijoj je fazi tranzicije možda više bila miljenica spektakla, ali bolje za nju da to više nije. Književnost bilježi i oblikuje afekte i različite perspektive, nudi različite tipove znanja koje nam ne može ponuditi statistika. To će ostati zabilježeno i za neka druga vremena kad ćemo se vraćati tim tekstovima, kad govoriti o ovom razdoblju tranzicije više neće biti moguće samo na temelju znanstvenih dokumenata, statistike, nego će se trebati osloniti i na ono što je zabilježeno u književnosti i umjetnosti općenito. Konačno, to vrijedi za sagledavanje i tumačenje svake epohe. Brojni su kritičari kapitalizma u svojim analizama koristili književne tekstove za svoje uvide u posljedice ekonomskih promjena, počevši od Marxa sve do Pikettyja i Varoufakisa.”
U tom svijetu tranzicije gdje se mijenja ne samo vanjski društveni pejzaž nego se tektonski pomiču i unutarnje, intimne mape, čega se danas osobno ponajviše boji? “Da ste me to pitali prije godinu dana, mogla bih nabrojiti puno više strahova. Neki su se moji intimni strahovi dogodili, obistinili, pa se sad više ničega ne bojim ili se bojim puno manje. Preostaje borba. Shvatila sam da strah blokira čovjeka. Naravno da imam strahove. Bojim se za buduću generaciju, kako će se moja kći, primjerice, snaći u ovom sustavu, hoće li sve to što je izvitopereno shvatiti kao normalno. No vjerujem da osvještavanjem, pričanjem, stavljanjem naglaska na narative koji su marginalni u našem društvu trebamo inzistirati na tim vrijednostima i sami ih živjeti, da to pomaže u oslobađanju od strahova. Recimo, govoriti o solidarnosti, ljubavi i empatiji, nešto što ne čujemo u buci suvremenog društva u kojem su kompetitivnost, izvrsnost, poduzetnost i isplativost na prvome mjestu. Književnost, makar se čini kao potpuno tupo oružje, nužna je i važna, to mi daje smisao u onome što radim.”
Ustaško znakovlje
Dok nas dio sistema pretvara u kukce, a sustav vrijednosti opasno se prijeti promijeniti, na svakom je koraku vidljiva ikonografija koja je do jučer u javnom prostoru bila nezamisliva. Kao što su nekad mladi nosili majice Che Guevare, mnogi i ne znajući tko je bio taj Argentinac i što je radio od Kube do Konga i Bolivije, tako danas maturanti na norijadi nore noseći ustaško znakovlje, lišeni ikakvih bitnih informacija o tom zločinačkom sistemu.
“Ustaška obilježja su poput kakvog virusa raširenog svuda oko nas. Opažam ih na dječjem toboganu, na klupici u parku, na sjedalicama u ambulanti. To me užasava. Obrazovni sustav, političari i sav pošten narod treba doista beskompromisno i nedvosmisleno osuditi te simbole i njegovu ideologiju, educirati o pogubnosti režima koji stoji iza ustaških poruka, jasno dati do znanja da tu nema mjesta nikakvoj relativizaciji. Ljudi to ne shvaćaju ozbiljno i misle da ako njihovi istomišljenici ne podržavaju takve poruke, da je to opće pravilo. To je ta ‘banalnost zla’ vezana uz ustaške simbole koju sam nastojala oblikovati u knjizi. To su oni ‘fini’ građani koji skupljaju drekece za svojim pesekima, ali na druge i drugačije ljude gledaju ksenofobično. Protiv toga se treba beskompromisno boriti.”