Ivica Ivanišević

Meni, kao ateistu, raj i pakao su realnosti koliko i Patkograd iz Paje Patka. A raj je po svojoj definiciji užasni, totalitarni svijet‘

Ivica  Ivanišević

 Damir Skomrlj/Cropix
Poznati splitski pisac i novinar u Rijeci je na sajmu knjiga i festivalu autora Vrisak predstavio novi roman ‘Kao pakao‘, kojeg je izdao V.B.Z.

Poznati splitski pisac i novinar Ivica Ivanišević u Rijeci je na sajmu knjiga i festivalu autora Vrisak predstavio svoj novi roman "Kao pakao", objavljen u izdanju V.B.Z.-a. Roman prati priču 45-godišnjaka koji, zbog prevelike ljubavi prema masnoj hrani, alkoholu, ženama i cigaretama, doživi srčani udar i biva raspoređen u raj, mjesto koje je, suprotno njegovim očekivanjima, hedonistička verzija noćne more. U Ivaniševićevom je raju izvanbračni seks zabranjen, jelovnik je strogo dijetalni i zdrav, duhana nema, kao ni alkohola, piju se voda i sokovi, a s druge strane, svima su ispunjene sve materijalne želje, osim onih koje uključuju tjelesne užitke. U takvom se režimu represija ne vrši tjelesnim nasiljem, nego osmijehom i blagošću i Ivaniševićevom je antijunaku odmah jasno da mu ovdje nije mjesto. U pokušaju da pronađe način za bijeg, spoznaje da nije sam u takvom razmišljanju.

- Kada radim na knjizi, imam neku naopaku logiku. Ne vidim je kao književni tekst, nego kao film kojeg onda prebacujem u pisanu formu. Čini mi se da je trening filma dobar da ne bih ugnjavio čitatelje. Ako to ne možeš razbiti u prvih pet-šest dojmljivih filmskih scena, onda je bolje da digneš ruke od toga teksta. Tako mi je kalibrirana glava - rekao je Ivanišević u razgovoru s moderatoricom Dunjom Matić o filmičnom potencijalu svojeg romana i mogućnostima za prebacivanje iz jednog medija u drugi.

Glavni protagonist Ivaniševićevog romana je deziluzionirani novinar koji se budi u prostoru koji ne poznaje i shvaća da je stigao u raj u kojem ljudi rade iste poslove kao i na zemlji, samo za njih ne dobivaju plaću, budući da tamo imaju sve što im treba, osim zadovoljstva. Tamo se jedu zobene pahuljice, pije kava od cikorije, a sve fine stvari se švercaju. Zastrašujuće puno računa vodi se o zdravom životu, iako, budući da se radi o zagrobnom, nema nekog smisla čuvati zdravlje.

- Vjerojatno su kriva duga nedjeljna jutra, kada vrtiš televiziju i naletiš na misu odavde, misu odande... Naime, meni, kao ateistu, raj i pakao su realnosti koliko i Patkograd iz ‘Paje Patka‘ ili svi ti virtualni svjetovi iz crtića i koječega drugog. Međutim, kada si okružen napadnom religioznošću, počneš razmišljati o stvarima koje ti inače nisu važne. Shvatiš, zapravo, da je ideja raja grozna ideja. Da je raj, po svojoj definiciji, užasni totalitarni svijet. To je svijet u kojem bi svi koji tamo završe trebali biti sretni. Ja ne vjerujem ni u pojedinačnu sreću, mislim da je ona utvara. A kolektivna sreća, to je neviđeno nasilje. Sama ideja raja je duboki paradoks, tako da raj može biti samo pakao. Ja sam inače jedno vedro i optimistično čeljade, ali me ideja rada užasno plaši. Naravno, ne plaši me realno, jer sam ateist. No mogućnost da bih, da je sve to istina i da raj stvarno postoji, mogao završiti na takvom mjestu mi je zastrašujuća - priča autor odakle dolazi ideja raja kakv je konstruirao u svojem romanu.

Roman se, priznaje Ivanišević, može čitati i kao ljubavno pismo ovozemaljskim zadovoljstvima.

- To je izraz moje autorske zrelosti, premda to sa samim autorstvom nema veze. Dođeš u neke godine kada ti prvo predlažu, a onda zabranjuju koješta. I onda shvatiš da su sve te lijepe stvari o kojima govorim u knjizi stvari koje ja sam sebi moram dozirati na kapaljku, jer su one opasne u nekoj dobi i nakon tolikih prekršaja koje napraviš. Ja sam sklon tome da moji junaci jedu. U krimiću ‘Sutra je novi ručak‘, recimo, više je prehrane nego kriminala iako se radi o policijskoj istrazi. Pokušavam priuštiti svojim junacima ono što samom sebi ne mogu. Više ne mogu pušiti i onda se u mojim knjigama sve dimi. Ma koliko izgledao deprimirajuće, svijet mojih knjiga čini mi se boljim od stvarnoga svijeta u kojemu živim - rekao je Ivanišević.

Autor kaže da živimo u tiraniji sreće koja nije novijeg datuma, navodeći primjer iz Ustava DDR-a, bivše Istočne Njemačke, gdje je stajalo da se sve sfere života "imaju urediti prema zakonima ljepote".

- Zamisli degenerika koji uređuje sve sfere života, dakle i pitanje odvoda, kanalizacije i koječega, po zakonima ljepote. Dakle, ta naša potreba da sve bude nasmiješeno, uredno, počišćeno, pometeno uvijek je postojala. Sada je postala nepodnošljiva - rekao je.

Ivanišević kaže da je komfor u samoj ideji korupcije.

- Mi smo ovdje zaboravili što sve znači korupcija. Ona nije samo maznuti milijardu nečega iz Ine. Korupcija je kada ti netko nešto napravi za tiuću ili dvije eura. Taj novac neće promijeniti nekome život, ali će ga učiniti komfornijim. On će za to kupiti neki kućanski aparat ili komad namještaja, i tu počinje korupcija. Korupcija i komfor iz istog su kataloga - rekao je na predstavljanju knjige.

U razgovoru s moderatoricom Ivanišević je zaključio da je sreća neprevodiva u književnost jer smatra da ona ne postoji u pravom životu. Sreća je, kaže Ivanišević, samo jedan oblik čežnje.

- Apsolutno ne vjerujem u sreću. Sreća je utvara, a kada bi i bila moguća teorijski, prepuklo bi mi srce od tolike sreće. Sreća je naprosto konstrukt. Mislim da bi ljudi puno lakše živjeli kada bi osvijestili da je sreća nemoguća i da to naprosto nije loše. Postoji i optimistična strana ovoga što govorim, a to je da, ako nema sreće, nema ni nesreće. Ona se dogodi, ali to nije trajno stanje. I jedno i drugo su samo teorijski konstrukti - rekao je autor.

Razgovarajući o prirodnosti stvaranja protagonista romana koji su antijunaci, gubitnici, Ivanišević kaže da misli da smo svi takvi u većini, samo je mnogima to teško priznati samima sebi. Kada bi se bavio psihoanalizom ili bio nekakav guru, to bi, kaže, preporučio svima - da sami sebi prvo priznaju da su luzeri.

- Ali, to se može nazvati i drugačije. Alfred Hitchcock ili netko od francuskih kritičara rekao je da su svi njegovi filmovi priče o običnim ljudima u neobičnim situacijama. Naime, gubitništvo je nešto strašno obično. I, da, naravno, polazim od sebe, od koga ću drugog poći - dodaje.

Ivaniševićev je glavni lik novinar koji nema nikakvih iluzija o važnosti svoje profesije.

- Nisam siguran da ću dočekati penziju u tiskanim novinama. Novinarstvo neće nestati. Neće nestati ni ozbiljne novine, iako su one u Hrvatskoj već nestale. Mi nismo velika kultura, nismo Francuzi, Nijemci, ili Talijani, oni će uvijek naći nekoliko stotina tisuća pametnih ljudi koji će moći sebi priuštiti taj luksuz da kupuju ozbiljne novine. Novinarstvo je skupo, posebno dobro novinarstvo. U isto vrijeme, ono je danas užasno jeftino. Novinarstvo je toliko dugo na nizbrdici da ne vidim načina kako bi se uopće moglo vratiti, pogotovo u malim kulturama i siromašnim zemljama poput naše. Zato mladim kolegama koji dođu u redakciju, kada vidim da su bistri, talentirani ljudi, preporučim da se što prije maknu od toga - rekao je autor.

Razgovarajući o percepciji krimića kao žanrovske, a time valjda i manje vrijedne literature, kao da se postmoderna nije niti dogodila, Ivanišević kaže da smo mi u Hrvatskoj po tom pitanju "zemlja s bipolarnim poremećajem".

- Ne postoji valjda niti jedna zemlja u svijetu u kojoj u akademiji znanosti i umjetnosti imaš dva karijerna pisca krimića. To da su kanonizirani pisci koji prije svega pišu krimiće trebalo bi, valjda, značiti da je ‘trivijalna‘ književnost pripuštena u ‘visoku‘ kulturu, premda nije. I to nije pripuštena na svakodnevnoj razini, među ljudima iz književnog svijeta. Više puta mi se dogodilo da sam, u razgovoru s prijateljima koji pišu, ili urednicima, išao preporučiti neke svoje omiljene autore. Moja preporuka ih zainteresira dok ne kažem o čemu pišu. ‘Pišu krimiće? Ah, dobro...‘ Ne znam u čemu je problem. To me ne opterećuje, ali me nervira. Mislim da strast prema krimićima ogoljuje razloge zbog kojih čitamo knjige. Ideš čitati krimić da vidiš tko je ubio žrtvu. Ali, i sama strast za književnošću uvijek se svodi na to da ogoljuješ enigmu kojom je knjiga započeta. To se nužno ne mora materijalizirati u leševima. Ali autor svakog te od prve do zadnje stranice vodi na put na kojem ga pokušavaš razumjeti, odgonetnuti. Isto te načelo vodi u krimiću. Također, ako želiš razumjeti neko društvo, poslati sondu u neki povijesni trenutak, za to nema bolje literature od krimića - rekao je Ivanišević.

Što se tiče načina na koji se pišu krimići, Ivanišević kaže da postoje dvije škole.

- Jedna je škola da moraš imati sve unaprijed isplanirano. Oni koji, pak, kritiziraju tu školu kažu: ‘ako znaš ti, to će saznati i čitatelj, i to u realnom vremenu, prije nego što mu to otkriješ‘. Ali, mislim da se krimić, kao ni dramski tekst, ne može pisati bez čvrstoga plana. Od njega ćeš povremeno odustajati, micati se lijevo-desno, ali moraš imati nekakvu skicu zapleta i raspleta. Krimić traži disciplinu. Čak i kada se baviš nekim krimićima s greškom, koji nisu čista žanrovska literatura, nego, kao u mojem slučaju, nekakvi poluhumorni krimići, uvijek se moraš držati žanrovskog protokola. Ja bih volio čitati krimić čiji se autor tražio i gubio putem i na kraju ispolirao stvar. Ali mislim da je to nemoguće - zaključuje Ivica Ivanišević.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. rujan 2022 09:42