StoryEditor
DNEVNIK JEDNOG ČITATELJA

MILJENKO JERGOVIĆ: MOJE KNJIGE DESETLJEĆA Petnaest najboljih prevedenih i petnaest najboljih domaćih naslova od 2010. do kraja 2019. godine

 
 Bruno Konjević / CROPIX

Prije deset je godina, prosinca 2009, bilo vrijeme svjetske ekonomske krize, koja je u Hrvatsku došla s malim zakašnjenjem, ali će potrajati duže nego igdje. Te su godine hrvatski nakladnici radikalno smanjili broj objavljenih knjiga - čiji se broj, a pogotovu vrsnoća, do danas neće vratiti na predkrizne razine - a nekoliko velikih iz prethodnog desetljeća, Profil, Algoritam, V.B.Z., čija je snaga uglavnom zasnovana na bastardnom, izdavačko-knjižarskom djelovanju, te na knjižarskom monopolu, već su započeli put u vlastitu marginalizaciju i u postupni nestanak.

Usred ekonomske krize ti, još uvijek veliki, izdavači trivijaliziraju svoje programe, u čemu ih prate preostale novinske tiskovine, iz kojih su već u prethodnom desetljeću nestali svi tjedni prilozi za kulturu, a nestaje i književne kritike. Istina, još uvijek postoje troje tjednih ili dvotjednih novina kobajagi za kulturu, ali dvoje se bave promoviranjem desnih i ekstremno desnih, profašističkih politika, dok treće - koje će šest-sedam godina kasnije biti ukinute pod desnom ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek - zastupaju ideje i strategije kasnopubertetske i adolescentske ljevice. Zajedničko im je da s kulturom i književnošću nemaju zapravo nikakve veze.

Tada sam, 17. prosinca 2009, u ovim novinama objavio vlastiti, naravno subjektivni, izbor najvažnijih dvadeset knjiga, objavljenih u Hrvatskoj u protekloj deceniji, deset domaćih i deset stranih.

Tačno deset godina kasnije, pred iskušenjima novoga izbora, hrvatsko se nakladništvo, ili onaj njegov segment sklon ozbiljnim knjigama i zbiljskoj književnosti, sveo na jednog izdavača srednje veličine, koji, međutim, u opustošenom, primitiviziranom i onepismenjenom domaćem nakladništvu djeluje kao gigant babilonskih razmjera, koji svake godine potpisuje najmanje tri četvrtine svih važnih knjiga objavljenih u Hrvatskoj. To je Fraktura. Osim nje stvarno postoji još desetak malih i mikro nakladnika, vrijednih, dobrih, dragocjenih, među kojima su izborom knjiga i kvalitetom izvedbe najvažniji OceanMore, Disput i Vuković&Runjić.

U zemlji živi i jedan književni kritičar, Božidar Alajbegović, te još nekoliko njih koji se uspijevaju do javnosti probiti kao profesionalni čitatelji. Novinska je kritika posvuda ugašena, televizijske novinarke i novinari u kulturi sveli su se na hostese i žustre predstavljače najnovijih modela švedskih usisivača, ona dva desna i ekstremno desna, profašistička novinska dvotjednika još uvijek se predstavljaju kao novine za kulturu…

Ali da sve ne bude tako beznadno i mračno, postoji jedan kulturno i književno relevantan njuz magazin, naziv mu me Express, koji jednom mjesečno, kao redoviti prilog, objavljuje Bestbook, izvanredno zanimljiv i informativan magazin za knjige i književnost. Zahvaljujući Expressu i Bestbooku, a onda i usmenoj predaji, kao i artikuliranim potvrdama iz regije, a katkad i iz Europe, primijećen biva i val, bolje rečeno valić, nove hrvatske književnosti, koja se kroz troje-četvero autora, i pet-šest njihovih knjiga, čini zanimljivijom i značajnijom od većine onog što joj je prethodilo u posljednjih tridesetak godina hrvatske samostalnosti.

Slijedi pregled najvažnijih knjiga proteklog desetljeća. Izbor je ograničen na književnost, beletristiku i pjesništvo, te na suvremenu povijest. To su područja u kojima sam, barem tako vjerujem, imao (skoro) cjelovit uvid. Teologiju, filozofiju, politologiju, književnu teoriju sam izostavio, premda na takav način sklanjam neke od meni najvažnijih knjiga u desetljeću. Ali u tim je oblastima moj uvid bio krajnje kampanjski. Izabrao sam po petnaest prevedenih i izvorno objavljenih knjiga. Njihov redoslijed nije slučajan, ali nije ni hijerarhiziran.

Olga Tokarczuk i Miljenko Jergović
 

15 najvažnijih stranih knjiga u desetljeću

 

 

Roberto Bolaño

Nacistička književnost u Americi

Vuković&Runjić 2015.

Bolaño je, vjerujem, najvažnije hrvatsko, ali i južnoslavensko, književno otkriće desetljeća, premda se njegovo ime pojavljuje i u onome prvom mom decenijskom izboru, ali tada je na hrvatski bila prevedena samo jedna njegova knjiga, i on je ovdje bio gotovo sasvim nepoznat - premda, na žalost, već pokojni - pisac. Zahvaljujući nakladi Vuković&Runjić u ovih smo deset godina dobili prijevode, uglavnom vrlo korektne, katkad i odlične, knjiga koje predstavljaju srž i glavninu Bolañova obimnog i rastresitog djela.

Izabirem li jednu knjigu, neka to bude “Nacistička književnost u Americi”, neobična antologija fiktivnih pisaca i njihovih književnih biografija, proza uzbudljiva, otkrivalačka i izazovna. Po Bolañovom modelu, na njegovu putu, a opet sebi i svojim preokupacijama blisko i svojstveno, tek bi se moglo pisati. Zasad, Roberto Bolaño utjecao je na srpsku suvremenu prozu, recimo kroz Igora Marojevića, a pogotovu Jovicu Aćina, ali kao što postoje historijski procesi dugog trajanja, tako postoje i književni utjecaji dugog trajanja. Bolaño bi mogao biti jedan od takvih. On nije jednosezonska, uelbečka senzacija, on je pisac budućih književnosti.

 

W.G.Sebald

Saturnovi prsteni

Vuković&Runjić 2010.

I Sebald se u nas već pojavio u prethodnom desetljeću. Za razliku od Bolaña, on nije pisac novih modela, formi, konstrukcija, niti se njegovim tekstovima možemo služiti kao palimpsestima, tako što bismo preko njih ispisivali vlastite romane. Ne samo da je Sebaldova forma samo njegova, te se drugi pisac njome ne može okoristiti, nego je i sadržaj njegovih knjiga neponovljiv, u velikoj mjeri neprepričljiv, skoro i neobjašnjiv. Kod Sebalda nema fikcije ni fakcije. Njegov tekst handkeovska je slika unutrašnjeg svijeta vanjskoga svijeta unutrašnjeg svijeta. Ali zašto onda to nije esej, nego je roman?

Samo zbog stilizacije teksta, zbog načina na koji se, poput teškoga crnog plišanog zastora, nabire Sebaldova proza pod njegovom mišlju i rukom. “Saturnovi prsteni” roman su čovjeka koji hoda kroz engleski krajolik, bilježi svijet oko sebe, pažnja mu se, precizno i neumitno kao sonet, seli s jedne na drugu stvar, slobodan je od vremena i vremenskih kauzaliteta, ali određen i ogorčen vlastitom emocijom i saznanjem o svijetu. U jednome se trenutku, pamtim li dobro, a pamtim, dotakne i nas, rata u bivšoj Jugoslaviji, a onda i etničkih čišćenja što su ih 1941. pod zaštitom Nijemaca proveli Hrvati.

Tako nekako piše, tu mi je knjiga, ali ne želim tražiti to mjesto. Sebaldovi romani se čitaju, vulgarno bi bilo vršljati po njima i tražiti aktualna mjesta ili nešto što će nasekirati domoljubne idiote po fejsbuku. Njegovi politički stavovi su dio njegove proze, pa čak i onda kada ne piše prozu, nego esejizira. Jedan od najvažnijih tekstova koje sam pročitao u proteklom desetljeću nije objavljen u knjizi, naslov mu je “Zračni rat i književnost”, a preveo ga je za novosadski časopis Polja i njegov tematski broj o Sebaldu, profesor Davor Beganović.

 

Karl Ove Knausgaard

Moja borba

OceanMore 2015-19.

Evo još jednoga pisca o kojem rado i spremno imaju mišljenje oni koji njegove knjige nisu čitali. Kao i Sebald, prema kojem stoji u najvećoj razlici i opreci, Knausgaard u “Mojoj borbi” piše o stvarnome svijetu. No, dok Sebald piše o onome što vidi, Knausgaard piše o onom što mu se događa. Sebaldu se, čini se, ne događa ništa, ili je sa stanovišta zebaldovske književnosti svaka događajnost suvišna, zastarjela, trivijalna, dok Knausgaard od siline događaja oko sebe ne vidi uglavnom ništa. Ako i vidi, drži se onog čega se već Hamsun držao: opisi su u romanu višak, jer tko bi čitao opise nakon što su već izumljeni fotografija i film.

Ali niti se Sebald bavi opisima, niti Knausgaard bilježi trivijalije svakodnevice. Ovo drugo doista misle samo oni koji ga nisu u stanju čitati. Istina je da on u “Mojoj borbi” upotrebljava svakodnevicu, ali ne tako što bi pisao o svemu što mu se događa. Njegov je cilj da stvori iluziju cjeline dana i života, iluziju svakodnevice i onoga sitnoga, iritantnog i pretežitog života, u koju će onda iluziju upisati bit svoje proze. A ta je bit, kao i u Sebaldovom slučaju, ispunjena esejiziranjem na različite teme.

Obojica lako prelaze iz jednog prostora u drugi i iz jednog vremena u drugo, pa se Knausgaard tako u jednom trenutku bavi i odnosom Petera Handkea prema Slobodanu Miloševiću, ali obojica pritom imaju savršenu samokontrolu. Sebald je pritom fascinantniji u svojoj umjetnosti, dok je Knausgaard, ipak, živ. On je glas svoje epohe i njezina naraštaja. Književni Maurizio Cattelan. Kao ni Sebald, tako ni Knausgaard ne može poslužiti drugim piscima kao tekstualni uzor.

 

László Krasznahorkai

Sotonski tango

OceanMore 2016.

Sasvim sigurno on nije za svakog čitatelja. Nije čak ni za svakog intelektualno dostojnog, strpljivog i emocionalno usaglašenog književnog znalca. Krasznahorkai išće sebi bliske i po mnogo čemu slične čitatelje. “Sotonski tango” je, istina, njegov najprohodniji i najkomunikativniji roman - uključujući knjige koje su prevedene na hrvatski i na srpski - ali to je tekst koji dopire samo do probranih.

On ne piše hermetično, piše vrlo jasno, ali ne samo da ničim ne olakšava pristup sebi, nego se trudi i da ga oteža pišući ponekad bez novoga reda, u beskrajno dugim rečenicama, konstruiranim tako da čitatelju ne dopuštaju da izađe načas van, da dahne dušom i da se onda eventualno vrati. Ali svakome koga pripusti u svoj svijet, “Sotonski tango”, kao i svaki drugi Krasznahorkaijev tekst, donosi čudesnu senzaciju. Krasznahorkai pisac je neobične ljudskosti u tekstu, depresivan, zatvoren kao madžarski jezik, širok kao svijet, svjetotvoran.

Gajto Gazdanov

Noćni putevi

Disput 2015.

Ovo je, recimo, najnepročitaniji roman prošlog desetljeća. Naravno, govorimo o velikim i važnim romanima, onim koje je svakako trebalo pročitati i koji bi utjecali na nas, na naš jezik i književnost, samo da smo ih pročitali. “Noćni putevi” roman su jednog taksista. Što je, odmah za početak, veoma loša stvar, jer taksisti su opće mjesto suvremene kulture, a od općih mjesta treba što dalje biti. Ali šta da se radi kada je Gazdanov doista bio taksist. Osetin, rodom iz Sankt Peterburga, kao adolescent borio se za građanskog rata u trupama generala Vrangela, pa je već sa sedamnaest završio u emigraciji, u Parizu.

Napisao je desetak romana i mnogo pripovijetki, skoro sve to prevedeno je na srpski, a na hrvatski je, osim “Noćnih puteva”, sve zahvaljujući Ireni Lukšić, preveden i njegov najpoznatiji roman “Večer kod Claire”. Umro je 1971, i do danas ostao možda i najveći naotkriveni svjetski pisac. Svakako najveći ruski. “Noćni putevi” roman je o ljudima. Neodoljiva i istovremeno nedodirljiva ljepota pripovijedanja. Gazdanov piše na način starinski, ali istodobno i izvanvremenski. Jedna od onih knjiga koje su baš za svakoga pismenog.

 

Lojze Kovačič

Pridošlice

Alfa 2017/18.

Remek-djelo emigracije, stranstvovanja, odbačenosti i pripadanja svijetu narodnih neprijatelja. “Pridošlice” su jedan od pet najvažnijih romana u povijesti južnoslavenskih književnosti. Kovačič je briljantan, a totalno apartan stilist. Njegov slovenski kao da nije jezik drugih Slovenaca, pisaca i čitatelja. On je i svoj jezik i svoja tema. “Pridošlice” su knjiga o nevoljama fašizma i nevoljama komunizma, o tome kako je to cijeloga života biti migrant. Dijete migrant.

 

Svetlana Aleksijevič

Černobilska molitva

Naklada Božičević 2016.

Ovo je druga najvažnija knjiga o teroru komunističke ideje. Prva je Solženjicinov “Arhipelag Gulag”, koji, uzgred govoreći, na hrvatski nikad nije preveden. Svetlana Aleksijevič intervjuira ljude koji su preživjeli, ili samo misle da su preživjeli, katastrofu atomske elektrane u Černobilu. Intervjue slaže u tekst koji u čitatelju zvuči i odjekuje kao poema. Višeglasna, neutješna i strašna, po sadržini apsolutno jedinstvena poema o radijaciji. Postojao je grad Pripjat. Nakon eksplozije u Černobilu je iseljen, zajedno sa selima u vrlo širokom pojasu na krajnjem sjeveru Ukrajine i jugu Bjelorusije. Tu neće biti ljudskog života u sljedećih…

Bog zna koliko stotina godina. Ljudi iz tih krajeva su humano preseljeni, tako da se više nikad ne mogu vratiti u svoj zavičaj. A to je samo jedan, u osnovi ponajmanje bitan, sloj priče. Svetlana Aleksijevič je novinsku formu uzdigla na razinu visoke književnosti, beletristike i poezije u kojima jezik biva deriviran do svoje biti, do biti svojih značenja i igre u kojoj ona sudjeluju. Nije ovo dokumentarna, ni novinska i novinarska književnost. Toga je bilo i prije Svetlane Aleksijevič. Ovo je novinski tekst trasformiran u poemu, koji, međutim, i dalje funkcionira kao novinski tekst. Knjiga važna i po tome što pokazuje kakav samo pakao, ognjen i živopisan, ideologija priredi čovjeku.

 

Javier Cercas

Anatomija jedne pobune

Fraktura 2014.

S dobrim razlogom ovu knjigu njezin autor naziva romanom, premda u njoj ništa nije izmišljeno, ništa nije ni fikcionalizirano, ali su likovi u njoj, premda stvarni ljudi, izvedeni do jasnoće, sudbinske utemeljenosti i tragike romanesknih junaka. Piščev rad nije u tome bio tvorački, nego je bio promatrački.

“Anatomija jedne pobune” istinita je priča, ovo je dokumentarni roman, o Španjolskoj koja je upravo izašla iz Francove diktature, iz četrdesetogodišnjeg klerofašizma, kada su državom vladali, ovim redom, diktator, falanga i Katolička crkva, i koja se nalazi na prekretnici između propasti i tavorenja u demokraturama i pseudodiktaturama, i u beskonačnoj tranziciji, koju će, kao i sve drugo, potpomoći u njezinom vječnom trajanju onaj slobodniji i sretniji svijet, i hrabrog koraka u stvarnu demokraciju, koja će, prije svega drugog, biti najmanji zajednički sadržalac cjelokupne zajednice i svih političkih stranaka, u rasponu od reformiranih falangista, predvođenih prvim premijerom nakon Francove smrti Adolfom Suárezom, do nereformiranih komunista, koji jedva da su izvirili iz višedesetljetne ilegale, koje predvodi generalni sekretar partije Santiago Carrillo, koji je u svojoj zemlji posljednji put bio slobodan čovjek još u vrijeme kada su svijet na interesne zone dijelili Hitler i Staljin, a Carrillo je odlazio kod Staljina po mišljenje.

I još se u svemu tome nađe jedan ludi oficir, koji upada u parlament, zarobljava zastupnike, tjera ih ispod klupa i provodi državni udar. U tom trenutku, čini se, Španjolska ima sve šanse da prođe gore nego što prolaze sve, pa i najbjednije, sudbinom najporaženije, postkomunističke zemlje današnjice. Cercasov roman je priča o tome zašto je sve bilo drukčije. Silno važna knjiga, koju bi, pored ostalih, trebao pročitati svaki hrvatski domoljub, ratni veteran, suverenist. Naravno, pod uvjetom da dobro želi sebi, svim svojima i Hrvatskoj.

 

Tadeusz Borowski

Kod nas u Auschwitzu

V.B.Z. 2015.

Poljska je velika europska zemlja, ali je poljska književnost mnogo veća od Poljske. To nije toliko očito preko velikih poljskih pisaca, od Mickiewicza do Czesława Miłosza, i od Sienkiewicza do Witolda Gombrowicza, koliko na primjerima ukletih, prokletih, neostvarenih i malih pisaca, iza kojih su ostajali samo fragmenti neostvarenih veličina, genijalne, od svijeta i vremena veće minijature, rođene usred osobne ili svepoljske katastrofe.

Takav je, recimo, slučaj Tadeusza Borowskog. Živio je samo dvadeset i devet godina prije nego što se 1951. ubio, a napisao je do danas estetski vjerojatno i najuvjerljivije književno djelo o Auschwitzu. Ova knjiga priča drukčija je od svega što ste čitali, ili ste odbijali čitati o logorima, Holokaustu, genocidu. Jednostavna, precizna, lijepa, svedena na život, pisana po vlastitom iskustvu, a ipak po najuzvišenijem pjesničkom nadahnuću, knjiga “Kod nas u Auschwizu” akt je čiste ljudskosti.

 

Lucia Berlin

Priručnik za spremačice

OceanMore 2017.

Evo nečega po čemu je američka književnost nalik poljskoj: svako malo se, ima tome već pedesetak godina, pojavi neki autsajder, koji je stvorio veliko književno djelo. Često već upokojen, obično pisac genijalnih kratkih priča. Takva je i Lucia Berlin. Možda i najveća. Otkako sam pročitao ovu knjigu, ne pomislim na abortus, a da mi na umu nije Lucia Berlin. Ali, da krivo ne shvatite, nije ona pisac samo takvih tema. Njena tema je ženska autsajderska Amerika, što se nimalo ne razlikuje od ženskog autsajderskog Zaprešića. Čini mi se da je hrvatska povijest američke kratke priče počela s otkrićem Raymonda Carvera. Lucia Berlin bolja je od Carvera.

Karl Kraus

Posljednji dani čovječanstva

Disput 2015.

Ovo je vjerojatno i životno djelo prevoditelja Seada Muhamedagića. Ali mi smo čitatelji, nemamo vremena za životna djela i suvišne izraze poštovanja, pa tako ni prema jednom prevoditeljskom životnom djelu. “Posljednji dani čovječanstva” žanrovski je monstrum, knjiga elementarna nepogoda, pisana protivno tradiciji, pisana u osvit avangarde, ali protivno avangardi. Spomenik uzaludnoj dramaturgiji i velikom novinarstvu, palimpsest svih novinskih izvještaja s početka jednoga ludog vijeka. Golemi, nemjerljivi dar hrvatskoj kulturi, koja tog dara nije u stanju biti svjesna. Dar čitatelju, koji je, bezbeli, svjestan. Do neba hvala Seadu Muhamedagiću!

 

Olga Tokarczuk

Knjige Jakubove

Fraktura 2018.

Od “Posljednjih dana čovječanstva”, knjige čudne, nemoguće i bastardne, do “Knjiga Jakubovih” slijedi logičan put. Ove su dvije knjige srodnice u nepristajanju, u autsajderstvu, u porazu i u genijalnim imaginacijama svojih autora. Jakub Frank bio je mesija, jedan od brojnih u povijesti, a kao i svi oni, bio je mesija Istoka, jednog neobičnog Istoka, koji se pružao od Litve, preko Lavova i Soluna, do Istanbula. I nije bio simpatičan, bilo te od njega strah.

Diktatori nisu simpatični. “Knjige Jakubove” velika je, u imaginaciji nepregledna knjiga Frankova puta, poljskog i židovskog puta, i puteva pograničnih i zagraničkih čitatelja ove knjige, koja nam biva bliska čak u dva izvrsna prijevoda, srpskom Milice Markić i hrvatskom Mladena Martića. Roman Olge Tokarczuk bez sumnje jedna je od petnaest najvažnijih knjiga u desetljeću ovoga pisca i čitatelja, a vjerojatno i ukupne njegove kulture. Dragocjen bi bio njezin utjecaj na hrvatsku književnost. Preduvjet je da hrvatskih pisci čitaju. Čitaju li?

 

Mathias Énard

Zona

Fraktura 2014.

Suvremenost je sav svijet kojeg smo svjesni, suočen sa svim svjetovima kojih su svjesni svi s kojima živimo. “Zona” je totalni roman o suvremenosti, Énard jedan od najvećih pisaca današnjice. Kao i Olga Tokarczuk, protagonist velike književnosti naše generacije. Je li književnost u krizi? Jest, već nekoliko tisuća godina, za sve nepismene i za one koji nisu u stanju ispričati ili s razumijevanjem saslušati priču. Uzgred, “Zona” je hrvatski i srpski roman, ali ga, na žalost, naši pisci nisu u stanju napisati.

Hugo Claus

Tuga Belgije

Fraktura 2012.

Veliki klasični roman o ratu, fašizmu i antifašizmu, o gradu i o gradskosti. Zašto mi nemamo takav? Prevođenje je poput ortopedskog pomagala za svaku kulturu.

 

Péter Nádas

Paralelne pripovijesti

Fraktura 2012.

Roman gromada. Među najvažnijima u našemu dobu. Malo ih je koji su u stanju pročitati ga. Nádas je pisac koji išće čitatelja ravnog sebi. Poema o vremenu, čovjekovom i društvenom.

 

15 najvažnijih domaćih knjiga u desetljeću

 

Danijel Dragojević

Negdje

Fraktura 2013.

U posljednjih pola stoljeća pjesništvo Danijela Dragojevića transformira se prema jednostavnosti, eseju, priči, završnoj rečenici. Što dalje od romantike, od lirske ceremonijalnosti, od jezičnog ekshibicionizma, od svega što antologizirana poezija jest, ne samo u Hrvatskoj, nego općenito. Dragojević stoji i piše nasuprot svemu drugom, pročišćavajući svoju pjesmu i svoj jezik do one posljednje, konačne i najvažnije rečenice. Ne znam čime sam kao čitatelj i kao govornik ovoga jezika zaslužio ovakvoga pisca. On ne proizlazi iz tradicija naše i naših kultura, nego iz tajne tradicije svijeta.

Semezdin Mehmedinović

Me’med, crvena bandana i pahuljica

Fraktura 2017.

Ovaj pjesnik za Dragojevićem slijedi po dubinskoj srodnosti. Dvoumio sam se, troumio i četveroumio koju od knjiga, što ih je objavio u svome najplodnijem desetljeću, da uvrstim u izbor petnaest najvažnijih domaćih knjiga. Na kraju sam uvrstio posljednju. To je problem ovakvih izbora: čitatelj je zaslijepljen knjigama koje je nedavno čitao, dok one prethodne u njemu nevidljivo djeluju, kao kardiotonik. Mehmedinovićeva knjiga nije privatna ispovijest i ispovijed, kako su je krivo čitali, to je trodijelna pjesnička fikcija na temu zbilje. Poput filma Krzysztofa Kieślowskog.

 

Ivo Goldstein

Jasenovac

Fraktura, 2018.

Ovo je najtužnija i najosamljenija hrvatska knjiga ne samo u proteklom desetljeću. I jedna od najvažnijih. Ona je, za početak, iznuđena društvenim i političkih prilikama u Hrvatskoj, trijumfom povijesnog negacionizma i političkim, državnim i crkvenim institucionaliziranjem legende o Jasenovcu, čiji je smisao da se ustvrdi, pa se više puta i ustvrdilo, sve uz visoko pokroviteljstvo Ministarstva kulture, te svećenika i biskupa Crkve u Hrvata, da logora smrti u Jasenovcu nije ni bilo - ili ga je, vele oni, bilo tek po uspostavi komunističke vlasti - a da je Ante Pavelić, kako se tvrdi u jednom dokumentarnom filmu, čiju je premijeru svojom nazočnošću uzveličao i tadašnji ministar kulture, a koji se u nekim hrvatskim školama emitira na satovima vjeronauka, bio zaštitnik Židova pred Nijemcima i komunistima.

Ivo Goldstein je u takvoj atmosferi napisao uzornu knjigu, koja je dosad najcjelovitija sinteza svih nalaza o jasenovačkom logoru. U njoj nema gorke ni suvišne riječi, nema sivih zona, zatajenih dokumenata, neistraženih mjesta. Precizna i lijepa u svojoj usamljenosti, ali i temeljito prešućena u javnosti, u novinama i javnim publikacijama, na Hrvatskoj radio televiziji.

 

Ivica Đikić

Beara

Ljevak 2016.

Općenito najvažnija knjiga o srebreničkom genocidu. U Sarajevu neželjena, prešućena, a mjestimično i upljuvana od onih koji Srebrenicu doživljavaju kao vlastito etno-religijsko leno, u Zagrebu nepotrebna, jer Srebrenica na način Đikićev tu malo koga zanima. Ali to je knjiga koja hrvatsku književnost i kulturu predstavlja u nekom širem, dostojnijem kontekstu, čini je europskom, svjetskom i čovječanskom. Ljubiša Beara bio je projektant i glavni organizator pokolja muškaraca nakon pada grada. Đikić rekonstruira događaj i pokušava proniknuti u Bearinu svijest, u njegovo jastvo i motive preobražaja iz jugoslavenskog mornaričkog oficira, zavičajem Dalmatinca, u jednog od mračnijih zločinaca koje balkanska povijest poznaje.

Način na koji pisac to čini krajnje je obziran, oslobođen patetike i ceremonijalnosti, onoga što bi povrijedilo mrtve, a ni živima ne bi bilo od koristi. Velika knjiga, gesta čovječanske savjesti. Svoj puni smisao zadobit će kada jednom bude objavljena u Srbiji i u Bosni i Hercegovini, u onom bosanskohercegovačkom entitetu u kojem je i Srebrenica. I još nešto važno: Đikić je formu za ovakvu vrstu knjige, dokumentarnog romana, našao čitajući Javiera Cercasa i njegovu “Anatomiju jedne pobne”.

 

Mirko Kovač

Vrijeme koje se udaljava

Fraktura 2013.

Posljednji, nedovršeni rukopis - možda roman, možda memoar - pisca koji se s početkom rata, demonstrativno, emigrirao iz Beograda u Hrvatsku, čija ga književnost zapravo nikad nije prihvatila. Najprije je dvadesetak godina ignoriran, pa je pred smrt čašćen godišnjom Nagradom Vladimir Nazor, koja se, pogotovu u oblasti književnosti, dodjeljuje nacionalnopolitički provjerenim, etnički neprijepornim umjetnicima, da bi zatim, nakon smrti, uzaludni bili svi pokušaji da se društvena zajednica, Ministarstvo kulture prije svega, zainteresira za nagradu nazvanu po njegovu imenu. Umjesto da prihvate njezino sufinanciranje od nje su proteklih pet godina ubirali porez, najprije u mandatu lijeve, a potom u mandatima desnih vlada.

“Vrijeme koje se udaljava” briljantna je, kovačevska autofikcija, ispunjena mistifikacijama, lažnim tragovima, zavođenjima. Knjiga koja je kao nezasluženi dar pala u jednu nezrelu i nezahvalnu kulturu. Želja Kovačeva da joj, baš takvoj, pripada s vremenom će djelovati sve manje ganutljivo, a sve više će biti doživljavana kao još jedna ekscentričnost genija jugoslavenskih književnosti. Kovač je u svojoj prozi i u životu vazda bio sklon niščima, svakojakoj sirotinji, uskraćenima.

 

Igor Mandić

Predsmrtni dnevnik

V.B.Z. 2017.

Mandić je pedesetak godina ravnao hrvatskim, te nešto kraće i jugoslavenskim književnim životom, a da na one koji su ga u Hrvatskoj naslijedovali nije ostavio baš nikakva traga ni utjecaja. Srećom, živ je, pa sve ovo može i sam vidjeti. Njegov “Predsmrtni dnevnik” snažna je, vrlo sugestivna i nadmoćna knjiga. Premda je Kovaču nesklon, s “Predsmrtnim dnevnikom” on, u odnosu na vrijeme koje se udaljava, stoji u suodnosu dvije moćne karijatide usred beskrajne slane pustinje hrvatske književnosti i jezika. Uzgred, premda jezično različit, Mandić kao i Kovač hrvatskim vlada kao materinjim i književnim jezikom, što u preostalih četiri milijuna Hrvata nije slučaj. Postoji još nekoliko izuzetaka, redom njihovim čitatelja.

 

Snježana Banović

Država i njezno kazalište

Profil 2012.

Male povijesti, mikro povijesti, povijesti komunalnih institucija, pošte, željeznice, narodnog pozorišta, u kojima se onda ogleda velika, društvena i politička povijest, manira su velikih kultura. I velikih historiografija, te živih povijesnih i povjesničarskih škola. U Hrvatskoj, međutim, takvo što - kao ni mnogo toga drugog - ne postoji, a ako se knjiga takve vrste usred pustinje i pojavi, možemo biti sigurni da nije djelo profesionalnog povjesničara.

U Hrvatskoj povjesničari su, redom, vojnici partije ili njezini renegati, izdajnici. Oni se prošlošću bave onako kako se hrvatski jezikoslovci bave jezikom, nastojeći je normirati, propisati i zadati, slijepo prateći preradovićevsku romantičnu viziju što je Hrvatska trebala biti, sasvim zanemarujući što Hrvatska doista jest bila, oni udarnički oru i preoravaju kolektivne snove o prošlosti, stvarajući nacionalnu povjesnicu kao još jednu među legendama, izrečenim u desetercu.

Snježana Banović je, međutim, krenula da doktorira, pa je za temu uzela Hrvatsko narodno kazalište, i to iz vremena o kojemu se među pravovjernicima najživlje sniva, kada je njime vladala Nezavisna Država Hrvatska i poglavnik naš, doktor Ante Pavelić, koji se istina grozio zalaziti u tu zgradu. Snježanina povijest je uzbudljiva i strašna, poput povijesti Treblinke, preformatirane u jednu provincijsku kulturnu i javnu instituciju, dobro i temeljito napisana, nemilosrdna i ljekovita.

Ovo je važna knjiga ne samo zbog svoje teme i načina na koji je predočena, ne samo zbog velike povijesti koja se ogleda u maloj, ni zbog prošlosti koja je u ovoj knjizi lice hrvatske sadašnjosti i budućnosti, nego i iz formalnih razloga. “Država i njezino kazalište” urnek je, model prema kojemu bi netko marljiv i pametan mogao ispisati povijest neke druge važne i ključne hrvatske institucije. Da imam vremena i strpljenja, da prema meni postoji minimum naklonosti onih koji čuvaju arhive i dokumentacije, da sam taj čovjek i takav pisac, napisao bih tako povijest ludnice u Vrapču. Ne šalim se, nije to nikakva metafora, povijest tog mjesta, te institucije, svjetski je okvir povijesti društva koje ludnicu okružuje.

 

Damir Karakaš

Proslava

OceanMore 2019.

Najbolja u nizu odličnih Karakaševih knjiga, koje, jednu za drugom, objavljuje u posljednjih nekoliko godina. U “Proslavi” se malo toga zbiva, pisana je u nekom bezvremenom, vrlo tradicionalnom duhu i maniri. Tako kako danas Karakaš piše pokušavali su, ili su pisali, dobri i zaboravljeni hrvatski modernisti, poput Vjekoslava Kaleba ili srpskog pisca u Hrvatskoj Vladana Desnice. Karakaš je čovjek margine, i u socijalnom, i u književnom smislu, ali je tu svoju marginu precizno stilizirao i definirao da je ona u ovom trenutku, i ne samo u ovom trenutku, samo središte žive hrvatske književnosti.

Malo tko je, u posljednjih stotinjak godina, svoj književni prostor i svijet u nas tako jasno odredio kao on. Po tome, i ne samo po tome, dostojan je da ga spominjemo u istoj rečenici s Mirkom Kovačem, a da “Proslavu” čitamo kao knjigu hrvatskog desetljeća. I još nešto: za razliku od lokalnih, mjesnih hrvatskih klasika, akademija i romanopisaca, uglavnom gnjavatora, koji, bez obzira na sav trud državnih institucija, ne prebacuju granicu kod Bregane i Lipovca, i na znače baš ništa nikome tko nije prinuđen cijeniti njihovu veličinu i izuzetnost, Damir Karakaš je nekako prirodno, bez ičijeg velikog truda, isključivo snagom vlastitog teksta, postao regionalno uvažavan, objavljivan, prevođen i čitan. Nimalo mu ne smeta to što je njegova tema lokalna, i što je njegov način i stil neprispodobljen i neprilagođen bijelome svijertu. Lokalni glas je glas autentične, prave književnosti.

 

Kristijan Novak

Ciganin, ali najljepši

OceanMore 2018.

Veliki, neočekivani roman hrvatske književnosti dočekan je dvojako. S jedne strane, lijevi je književni klatež i sitan ološ, uključujući i hostese i muškiće s Hrvatske televizije, u Novaku tražilo svoga amblematskog pisca i jednosezonskog klasika, kojim će ispuniti vlastitu prazninu. Uzalud im bilo. S druge su strane na Novaka krenuli nasrtati svehrvatski klerikalci, zavjetnici svetog Ante Pavelića i fanatici rasplodništva, za koje je abortus ubojstvo, a masturbacija s ejakulacijom genocid.

Što im je u Novaka zasmetalo? Isto ono što se hateveovskim hostesicama svidjelo. Jer ga ni jedni ni drugi nisu čitali. “Ciganin, ali najljepši” foknerijada je na međimursku temu, ljubavni, politički, društveni roman, te žanrovski, kriminalistički roman, nesavršen kao što nesavršen mora biti svaki krimić u zemlji prevlađujućeg kriminala. Ovo je, međutim, i knjiga koja tematski i stilski trancendira svoje vrijeme, jezik i prostor. Roman, naprosto. Klasični.

 

Slobodan Šnajder

Doba mjedi

TIM press 2015.

Na ovoga je svog čitatelja autor gnjevan, jer da ga je on, čitatelj, uskratio za nagradu koju je autor, pa još za ovoj roman, morao dobiti. Svoj gnjev on manifestira na različite načine, između ostaloga i tako što Jergovića ciljano prešućuje kad ga se u intervjuu pita o prijevodima hrvatskih pisaca u Njemačkoj. Ono što je prešućeno, to za Hrvate ne postoji, zna to Šnajder, a zna i noj s glavom u pijesku, zna i kokoš dok kljucka po dvorištu, nesvjesna svijeta koji joj ostaje za leđima. Hrvatski je, tako hrvatski, kad prešućivani prešućuje, čim ga nakon godina prešućenosti pripuste u leglo.

Čitatelja, međutim, sve to već neko vrijeme zabavlja. I taštine Šnajderove, i tragikomične situacije u kojima žrtva hrvatskih navada i strategija koristi te navade i strategije u uzaludnome svom boju protiv Jergovića. On će, pak, Jergović, s kojim čitatelj dijeli građanski status i želudac, ne samo odbiti da zauzvrat prešuti Šnajdera, nego će čitatelju još jednom spremno prisnažiti u isticanju “Doba mijedi” kao jedne od nesumnjivih petnaest hrvatskih knjiga desetljeća.

I još nešto, kada u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu bude premijera druge drame “Hrvatskog Fausta” - o čemu se, inače, u Hrvatskoj grobno šuti - Jergović će se, na grožnju Šnajderovu, pojaviti na premijeri. Ali ne zato da bi ga jedio, nego zato što voli Šnajderovu književnost. A nagrada što se tiče, možda je pedagoški poneku i propustiti. “Doba mjedi” porodični je roman na naše njemačke teme. Više od toga saznati iz Subotnje matineje i iz esejističkih knjiga Jergovićevih. Kojih, to provjeriti.

 

Zdravko Malić

Dnevnici

Disput 2018/19.

Kada stvarno velikog hrvatskog pisca onemogućite u pisanju, kada mu iščupate sudbinu, kao da čupate zub, on piše dnevnike. Intimni žanr i savršeno zrcalo društvene autorefleksije. Takav je slučaj s dva najbolja hrvatska dijarista u književnoj povijesti. Onaj drugi, tojest prvi, je, naravno, Miroslav Krleža. Njegov je rat bio Pavelićev, drugi svjetski. Malićev je rat naš, domovinski.

 

Josip Mlakić

Skica u ledu

Fraktura, 2018.

Josip Mlakić pisac je između Hrvatske i Bosne. “Skica u ledu” veliki je roman, koji ne žele i ne razumiju ni jedni, ni drugi. Prvima, Mlakić je neprihvatljiv jer je Bosanac, drugima jer je Hrvat. Savršena pozicija za pisca.

 

Ivan Lovrenović

Ulazeći u Varcar

Fraktura 2016.

Roman u stihovima? Proza ekonomizirana u stihove? Prozno-romaneskni tekst, čije su rečenice oslobođene sintaksičkih stega? Što god bilo, “Ulazeći u Varcar” još jedna je velika hrvatska knjiga u neobično plodnom desetljeću naše književnosti. Čovjekovo je sjećanje dekonstruirani, rastureni, razgrađeni narativ. U romanu “Ulazeći u Varcar” Lovrenović je pokušao sačuvati autentičnu formu sjećanja. I to mu je uspjelo na neočekivan, hipnotizirajući način. Umjetnost riječi.

 

Sinan Gudžević

Maksimir i Mirogoj/ Demon po imenu Sutra

Fraktura 2018.

Pripovijedanje fudbala, književnosti, zavičaja i života. To je Gudžević, i to je njegova kolumna, koju objavljuje u zagrebačkom tjedniku Novosti. Pisac je jednu novokomponiranu žurnalističku formu, namijenjenu komentatorima, analitičarima i zaslužnoj redakcijskoj čeljadi, pretvorio u pripovjednu formu i u klasičnu književnost. U Hrvatsku, koja u svojoj tradiciji nema velikih pripovjedača - najvećega je protjerala, pa danas žali za njegovim Nobelom - Sinan Gudžević, inače pjesnik, donosi svježinu velikoga pripovjedačkog istoka. Šteta što među akademskim gnjavatorima i zlućudnom lijevom književnom klateži nema o tome svijesti. Ne može je biti.

 

Monika Herceg

Početne koordinate

Goranovo proljeće 2018.

Je li neozbiljno prvu knjigu pjesama vrlo mlade autorice, koju ni hrvatski državni komesar za poeziju nije uvrstio u svoju posljednju antologiju, uvrstiti među petnaest najvažnijih hrvatskih knjiga desetljeća? Nije neozbiljno. Vrlo je, vrlo ozbiljno. Znaju koji čitaju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 01:23