INTERVJU

Miroslav Kirin: ‘Moja čitanka otvara vrata u kinesko pjesništvo‘

Miroslav Kirin, pjesnik i prevoditelj

 Ronald Goršić/Cropix
Hrvatska publika ima rijetku priliku pročitati što pjesnici iz Kine pišu o svakodnevici, politici, prirodi, čaju, (ne)sreći, ljubavnim odnosima...

Ovih je dana u nas objavljena knjiga koja nudi izbor iz suvremenog kineskog pjesništva. Hrvatskim čitateljima posve rijetka prilika vidjeti o čemu i kako progovara poezija Kine suvremenog doba, pročitati što pišu o svakodnevici, onoj intimnoj i onoj društvenoj, i političkoj, o prirodi, čaju, (ne)sreći, ljubavnim odnosima, ima tu i jedna posveta Josephu Beuysu

Miroslav Kirin, pjesnik i prevoditelj, s engleskog je preveo pjesme dvadeset i dvoje pjesnikinja i pjesnika, radio je u dogovoru s prevoditeljima tih autora, a nekoliko je pjesama preveo s kineskog izvornika.

"Nezavršeno putovanje - čitanku iz suvremene kineske poezije" objavio je Hrvatski P.E.N. Kirinov izbor temelji se na dugogodišnjem čitanju suvremene kineske poezije, na već brojnim objavljenim antologijama i pregledima suvremene kineske poezije, onima uknjiženima, ali i rukopisnima, časopisnima te internetskima.

image
Ronald Goršić/Cropix

U knjizi je narativne poezije, eksperimentalne poezije i drugih oblika.

Prvi je put u Kinu Kirin otputovao 2009., na Međunarodni festival poezije na jezeru Qinghai u istoimenoj pokrajini na Tibetanskoj visoravni. Na spomenutom je festivalu sudjelovao u okviru suradnje, razmjene između hrvatskog (HDP) i kineskog društva pisaca.

"Time je počelo moje čitanje suvremene kineske poezije, a neki od pjesnika s festivala su posve zasluženo našli mjesto u ovoj knjizi. Sudjelovanje na tom festivalu pokazalo se ključnim za moje daljnje bavljenje suvremenom kineskom poezijom. Na festivalu su sudjelovali pjesnici i prevoditelji, kao i sinolozi sa svih strana svijeta, upoznao sam mnoge od njih i stekao važna poznanstva, između ostalih, s američkim sinologom Jonathanom Stallingom i pjesnicima Wangom Jiaxinom i Xi Chuanom te, kasnije, s pjesnikinjom i urednicom Ming Di. Suradnja s njima nastavila se i poslije festivala, jedno vrijeme vrlo intenzivna, te sam tako sudjelovao na međunarodnom skupu o globalnom utjecaju kineske književnosti u Pekingu 2011., pa na pjesničko-prevoditeljskoj radionici 2012. i naposljetku na jednomjesečnoj rezidenciji 2014."

image

Miroslav Kirin, pjesnik i prevoditelj

Ronald Goršić/Cropix

U to je doba Miroslav Kirin počeo učiti i kineski jezik, prvo na Sinologiji na Filozofskom fakultetu, nešto kasnije na Konfucijevu institutu. "No, to sam učenje nakon dvije i pol godine bio primoran prekinuti jer se pokazalo prezahtjevnim, nikako ga nisam mogao uskladiti sa svojim svakodnevnim obvezama i planovima. Učenje kineskog jezika znači veliku posvećenost, pomalo i isključivost, a to se kosilo s mojim književnim ambicijama, koje se nikako nisu mogle svesti na intenzivno praćenje i prevođenje suvremene kineske poezije. Ipak, cijelo vrijeme kupovao sam engleske prijevode knjiga kineskih pjesnika, antologije mojih znanaca sinologa, dobivao knjige od samih pjesnika, mnogo čitao, priređivao izbore iz djela suvremenih kineskih pjesnika za časopise i radio, tako da se prije šest-sedam godina i rodila ideja da se to sve nekako sabere u svojevrsnu čitanku, nipošto antologiju, jer smatram da moje prevođenje iz ‘druge ruke‘ ne može dovoljno jamčiti potpuno poznavanje kineske pjesničke scene. To što sam ponudio je rezultat ‘zapadnog pogleda‘, dakle, svojevrsnog filtera - zahvaljujući mnogobrojnim sjajnim prevoditeljima - te beskrajno bogate kineske pjesničke scene. Nadam se da će moja čitanka nekome poslužiti da nastavi to putovanje."

Kakva je suvremena kineska poezija, ona koja nastaje nakon progona i represije Kulturne revolucije 1976., koje su joj specifičnosti? Koje biste suvremene kineske pjesnike posebno istaknuli i zašto?

"Opisati suvremenu kinesku poeziju doista je težak i nezahvalan zadatak. Ima onih koji naoko osporavaju identitet suvremene kineske poezije, poput sinologa Wolfganga Kubina, pa tvrde da ona zapravo - ne postoji! I to zato što se previše naslanja na zapadnu tradiciju i pritom zanemaruje svoju. No je li to doista tako? Kubinova tvrdnja je provokacija, no ipak potiče afirmativne prakse tumačenje kineske poezije. Ta poezija izrasta iz traumatična nasljeđa, kao suputnica burnih društveno-političkih previranja vlastite zemlje u dvadesetom stoljeću. Od sveopće društvene liberalizacije, osobito one jezične politike, koja je kinesku poeziju početkom dvadesetog stoljeća jednom za svagda lišila vezanosti za visoki kod klasične poezije i kanonom propisanih tema te oslobodila odnos prema jeziku, kineska je poezija proživljavala i preživljavala različite političke platforme, no uvijek je nalazila modus svoga govora i svoj raison d‘être, osim za mračnog razdoblja Kulturne revolucije (1966.-1976.). Brojni su pjesnici tada bili proganjani i deportirani u daleke pokrajine na preodgoj te obavljali najrazličitije ponižavajuće poslove, da bi u razdoblju, uvjetno rečeno, blage demokratizacije kineskog društva poslije smrti Mao Zedonga bili rehabilitirani i vraćeni u društvo. Ukratko, kinesku poeziju koja se pisala nakon Kulturne revolucije obilježio je povratak metafori i neosimbolističkom nasljeđu - čime se nadovezala na poeziju pisanu početkom dvadesetog stoljeća, a koja se napajala, što francuskim, što anglosaksonskim pjesničkim utjecajima. Naime, pjesnici su se dovijali kako da progovore o izazovnoj zbilji, a sa sviješću da taj govor nužno mora biti kodiran, metaforiziran, kako bi se izbjegle eventualne cenzorske škare. To je rezultiralo uglavnom hermetičnom poezijom, koja se temeljila više na slici nego na naraciji. No i takva je poezija našla svoj put do publike, što se vidjelo i tijekom demonstracija na Tiananmenu 1989., kada su pojedini stihovi poslužili kao krilatice mladih buntovnika. Tu su osobito važni Bei Dao i Duo Duo, čija se poezija obično veže uz tzv. "maglovito pjesništvo" i avangardni književni časopis Jintian/Danas. U knjizi nisam strogo dijelio pjesništvo na velike poetičke cjeline, pa tako nisam ni pjesnike svrstavao u njih, no ipak se može izdvojiti nekoliko cjelina, radi lakše preglednosti i dojma o tome što je suvremena kineska poezija: poezija razgovornog jezika (Yi Sha i Yu Jian), poezija jezičnosti, eksperimenta i dijaloga s tradicijom (Xi Chuan i Ouyang Jianghe) i, kao posebna cjelina, jer doista smatram da je treba izdvojiti pa sam je nazvao "izdvojenost ženskog pogleda" - primjerice, pjesnikinje Wang Xiaoni i Zhai Yongming."

U ovom dijelu svijeta znamo o pjesnicima koji su podizali glas i završavali u gulazima po SSSR-u, ali malo znamo o kineskim pjesnicima i njihovoj borbi protiv režima, njihovoj od države proskribiranoj poetici. Koliko su glasni bili kineski Magloviti pjesnici 1970-ih i 1980-ih? Oni su otišli u hermetičan, kriptičan izraz, bila je to implicitna kritika režima, je li bilo i onih koji su vrlo otvoreno, jasno pisali protiv režima? Koliko su njihove pjesme dolazile do čitatelja Kineza, izvan uskih književnih i protudržavnih krugova?

"Mogu vrlo kratko odgovoriti: pjesnici jednostavno nisu mogli biti glasni jer se u nedemokratskom režimu ne može biti glasan. Poezija Maglovitih pjesnika širila se iz ruke u ruku, bila je prepisivana, fotokopirana, u avangardnim i underground publikacijama, i kao takva je uglavnom komunicirala s intelektualnim elitama. Ne može se reći da je doista imala neki utjecaj na šire čitateljstvo. Šire čitateljstvo je svakodnevno pratilo vijesti na zidnim novinama u svojim gradovima i selima. Uostalom, s poezijom je uvijek tako. Bar dok se njezin potencijal ne prepozna kao politički, što se dogodilo na Tiananmenu, a takav suodnos ‘poezije i revolucije ‘ odrazio se dakako na poeziju sljedeće, tzv. Treće generacije, koja se formirala tijekom 1990-ih. Njihova je poezija zbog svega toga i dalje bila politički oprezna, no napravila je zaokret prema narativizaciji svakodnevice. Kad je riječ o kritičkom diskursu, on po definiciji nije mogao biti moguć u takvom društvu, tako da i nije bilo otvorenog pisanja protiv režima u samoj Kini."

Kineze ste prevodili s engleskog. Koliko je to komplicirano, kad je izvornik posve jezično i kulturološki dalek?

"Bez poznavanja kineskoga, engleski se pokazao kao polazište i nužnost. Engleski, nažalost, ili nasreću, označava prisutnost u svijetu kulture, pa tako i književnosti. Ako vas nema na engleskome, jednostavno vas nema, moglo bi se pomalo okrutno reći. Tako je i s kineskom poezijom, koja je običnom čitatelju uglavnom dostupna preko engleskog jezika. Ili, ako se doista želi potruditi pa naučiti kineski jezik - onda je čita iz izvornika, što je privilegij tek malenog broja ljudi, a i od tog malenog broja još manji čita ili prevodi kinesku poeziju na svoj jezik. Da pokažem kako funkcionira proces prevođenja s kineskog jezika, naveo bih samo primjer rada s pjesnikom Huidijom «回地» tijekom rezidencije u Shangyuanu pokraj Pekinga 2014. Tada sam se još dobro služio kineskim ideogramima, malo sam i govorio. Njegova poezija obilovala je aluzijama iz kulturne i književne povijesti Kine, koje bi meni promakle da me on nije upozorio tijekom naših pomnih uzajamnih čitanja. Upravo je zato bitan dijalog između pjesnika i prevoditelja, da se stekne povjerenje koje će omogućiti da pjesma iz jednog jezika što vjerodostojnije dospije u drugi jezik. To neizmjerno povjerenje u prevoditelje i njihov dijalog i rad sa samim pjesnicima u temeljima je ove knjige, bez njega knjige ne bi bilo. Naravno da internetskim svemirom kruže na stotine i tisuće prijevoda kineske poezije te kako su alati strojnog prevođenja danas gotovo svemoćni, no ja sam mogao na hrvatski prepjevati samo one prijevode kojima sam vjerovao, čije sam prevoditelje poznavao i znao kako rade i koliko im je stalo do tog ‘jedinog posla‘, kako kaže Miroslav Mićanović, u njihovu životu."

Pišete da je kineskim pjesnicima omiljeni europski pjesnik Tomaž Šalamun. Kako je došlo do tolike popularnosti Šalamuna u Kini?

"Da se poslužim stihovima samog Šalamuna, jednog od najvećih svjetskih pjesnika - ‘Tomaž Šalamun je pošast./Tomaž Šalamun je drveča krogla v zraku./nihče ne ve za njeno orbito./Leži v polmraku, plava v polmraku./Ljudje in jaz jo gledamo, začudeni,/upamo dobro, morda je zvezda repatica.‘ Navodim na slovenskome, mislim da nije potreban prijevod. Svatko tko je čitao Šalamuna zna da je igra, ludizam u temeljima njegova svijeta, a taj ludizam je istoznačnica za slobodu, onu koju je teško opisati, čija se definicija neprestano preispituje. Pjesnikinja Ming Di priredila je antologiju suvremene kineske poezije New Cathay, a vrlo zanimljiv dio te antologije čine razgovori i ankete napravljene sa suvremenim kineskim pjesnicima. Mnogi od njih navode upravo Šalamuna kao važnog i utjecajnog pjesnika, uz Brodskoga, Zagajewskoga, Milosza i Herberta, odreda istočnoeuropskih pjesnika. Gostujući svojedobno na jednom kineskom sveučilištu, zamijetio sam knjige spomenutih pjesnika na klupama studenata, one su sada znatno dostupnije. Kineski pjesnici svjesni su sličnosti, ali i razlika između bremenita iskustva o kojemu pišu spomenuti pjesnici, i vlastite kulturno-povijesne i političke situacije, i vrlo se lako identificiraju s time. Tako da je šalamunovska sloboda svakako poticaj istraživanju vlastite slobode, bez obzira na nepredvidive dnevnopolitičke zadanosti."

image

Miroslav Kirin, pjesnik i prevoditelj

Ronald Goršić/Cropix

Koliko su kineski pjesnici bili angažirani na prosvjedima na Tiananmenu i koliko je to kasnije tematizirano u njihovim pjesmama?

"Stotine studenata ubijeno je oko trga Tiananmen u Pekingu početkom lipnja 1989. Navest ću samo nekoliko pjesnika zastupljenih u mojoj čitanci, a koji su tematizirali te prosvjede u poeziji, ili u njima izravno sudjelovali, poput Liao Yiwua, koji je napisao dugu pjesmu naslovljenu ‘Masakr‘ i bio zatvoren četiri godine. Drugi pjesnici slučajno su bili izvan Kine u tom trenutku, poput Bei Daoa i Yang Liana, ali su i oni protestirali protiv masakra i nerijetko u pjesmama aludirali na taj događaj. Duo Duo je kao novinar svjedočio masakru. Napustio je Kinu ujutro 4. lipnja, kako bi sudjelovao na pjesničkom festivalu Poetry International u Rotterdamu, no zbog svjedočenja masakru bio je primoran ostati u egzilu. Tijekom proteklih trideset godina, neke ključne riječi u disidentskom pisanju kojima se referira na lipanjske događaje uključuju ‘lipanj‘, ‘35. svibnja‘ (što implicira tragediju 4. lipnja), ‘ono ljeto‘, ‘trg‘, ‘tenk‘, ‘željezo/metal‘, ‘jedna noć‘, ‘Majke s Tiananmena‘, ‘preživjeli‘, ‘učiteljica‘ ili ‘prazna stolica‘, ‘nestati‘, ‘tiho‘, ‘izgnanstvo‘, ‘odsutno‘, itd. Jedna od najsloženijih pjesama koje se bave krvoprolićem iz 1989. zastupljena je i u čitanci. Riječ je o pjesmi ‘Prelazeći trg u sumrak‘ Ouyanga Jianghea."

Kakva je pozicija suvremenih kineskih pjesnikinja, koliko su one vidljive i "glasne"?

"Jeanne Zhong Zhang, autorica knjige ‘Pronalazak diskursa: ženska poezija iz suvremene Kine‘ (2004.), postavlja univerzalno pitanje - može li pjesnikinja pisati nešto što se neće automatski zvati ‘ženskom poezijom‘? Ona smatra kako rodno osviještenu žensku poeziju čine ‘pjesme što su ih napisale pjesnikinje, a koje se bave rodnim temama, iskustvom i psihologijom, služeći se specifičnim izričajem‘. Suvremeno se kinesko žensko pismo dobrim dijelom oblikovalo na teorijskim tekstovima Hélène Cixous, Julije Kristeve i Elaine Showalter, te radovima pjesnikinja Sylvije Plath i Anne Sexton, a koje su uglavnom problematizirale odnos teksta (poezije) i tijela. Problematiziranje osjećajnosti, tjelesnosti te potreba za ponovnim osvajanjima individualizirana glasa javili su se kao reakcija na objektiviran i neizdiferenciran kolektivistički diskurs upregnut u promoviranje socijalističke doktrine tijekom snažne represije u komunističkom razdoblju. Pjesnikinja Zhai Yongming smatra se prvom kineskom feminističkom pjesnikinjom jer se upustila u istraživanje elemenata roda i ženskog identiteta izvan okvira dominantnog ‘muškog pogleda‘. Nadalje, američko-kineska pjesnikinja Ming Di propituje figurativnost i konvencije prikazivanja ljubavi, tjelesnosti, rodne pozicije, nacionalnog identiteta i egzila. Između gdjekad disparatnih elemenata, stvara se napetost, osobito na planu karnalnog i metafizičkog, svakodnevnog i mitskog, autobiografskog i fikcionalnog. Ipak, danas je radikalizacija ‘ženskog pogleda‘ nekako popustila, pjesnikinje više ne ističu svoju feminilnost, već se poetički približuju svojim muškim kolegama, pri čemu jezičnost poezije dolazi u prvi plan."

image

Miroslav Kirin, pjesnik i prevoditelj

Ronald Goršić/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. rujan 2022 18:00