U Navjek-Gradu svatko radi za što je nadaren, u čemu uživa, pa plodove svoga rada razmjenjuje s drugima: nema novca. Nema ni vlasti ni hijerarhije – svi rukotvorci su ravnopravni. I žene su ravnopravne. Tolerantni su u pogledu osobnih odnosa, žive u partnerstvu tko hoće, ali i samotno ili skriveno, obazrivi su, paze na svačiju privatnost. Stanovnici sami upravljaju Gradom, država ne zna da postoji. Mjesto je to "gdje su rukotvorci neživo činili živim… gdje život postaje očit". U Grad se može najbrže stići vlakom, ali samo kad se dobije besplatna karta od Pronalazača, a njegov je dar da precizno prepozna osobu koja je odlučila pobjeći od zadanog joj života. Postoje i drugi putevi, recimo da njih nađu oni najdarovitiji i najpredaniji. Uglavnom ih dočeka Gostioničarka – svatko dobije nadimak prema daru, a ona je srdačna i gostoljubiva. Gostionica je i središte društvenog života Grada, prima novodošle na konak dok se ne snađu, a kad odluče ostati, rukotvorci im zajednički sagrade kuću. Grad postoji valjda oduvijek, kako mu i pridjevak kaže, djeca se rađaju i odrastaju u njemu, odgajaju da pronađu svoj dar, ponekad odu Van. Neki imaju i poseban dar: kuhaju hranu koja odiše radošću, klešu kamen kao glinu, pjevaju biljkama i drveću da brzo izrastu, prave staklo koje pušta samo određene zvukove ili stvara glazbu, tkaju tkanine koje utječu na raspoloženje, mogu oživjeti srebro, dozvati kišu ili distorzirati prostor itd. Sve ostalo je Vani. S njima trguju da bi dobili stvari koje ne mogu sami proizvesti. Usto je Vani neka vrsta bauka. I sve bi bilo savršeno kada bi Grad nastanjivala savršena bića, ali tamo obitavaju ljudi, sa svim manama i vrlinama, što znači: problemi.
Održivi grad
Ne bih rekla da je Iva Gjurkin stvorila utopiju zato što se Grad doima idealnim, održivim (osobito s današnjeg "zelenog" stajališta), rubno bi se možda roman prije mogao smjesti u fantasy žanr (jer neki ipak imaju čarobne talente), ali nazvala bih ovu podeblju knjigu filozofskom bajkom. Vrlo poučnom. Slično poput njezina pretposljednjeg romana "Līlā" (2019.) u kojem je pisala o sazrijevanju i stjecanju identiteta uz decentnu pomoć indijske filozofije. Uostalom indologija joj je struka. Zacijelo Gjurkin ima pedagoški žar/dar i u Gradu bi bila učiteljica, posve u duhu njezine struke nazvana Rada (Rādhā, Krišnina miljenica, božica ljubavi, nježnosti, suosjećanja i odanosti). Ni bajka nije točna odrednica jer su bajke bezvremenske, a ova ipak ima neke vremenske odrednice: postojala je željeznica i obrti, staleška (baš tu riječ koristi) hijerarhija s i dalje važnim plemstvom unatoč industrijskom razvoju, glavna junakinja čitala je Schopenhauera i Jane Austen. Dakle, recimo da je 19. stoljeće, u Europi.
U Grad dođe pobunjena pripadnica više srednje klase i predstavi se kao Nora Pripovjedačica. Bilo je to spontano i instinktivno: Vani je mnogo čitala i pisala svoje priče da pobjegne od pritiska nametnute joj uloge: žene koja će se udati, biti podložna mužu i rađati djecu. Osobito ju je majka tlačila da postane dama koja će se možda udati i u plemićki stalež. Prosce je odbijala jer su joj bili dosadni ili isprazni. Uz brata je vidjela da je muškarcima dana veća sloboda za koju se bezuspješno borila. Kao i za naklonost njegova najboljeg prijatelja. Kad joj je prekipjelo, spakirala je kovčege i na kolodvoru joj je Pronalazač dao besplatnu kartu za Grad. Prihvaćena je, štoviše dobrodošla, ali Nora je u stalnim previranjima jer u prtljazi je ponijela i demone iz ostavljenog života koje ne može isprva ni prepoznati, nekmoli neutralizirati. Pripovijeda tuđe priče, mitove, bajke – razočarano shvativši da mora pisati vlastite tekstove. Tako čitatelj dobiva i lekciju o samopropitivanju procesa pisanja, kako doći do nepatvorene kreativnosti.
Urođeno vs. stečeno
Roman je ujedno i psiho-drama o procesu odvajanja od drugih, od naslijeđa i predaka, odgoja i društvenih normi koje sputavaju kreativne pojedince, o nepristajanju na manje nego što zaslužujemo. Tko to nema u sebi neće ni prepoznati. Takvi su i drugi likovi: Srebrnar koji ima problem s bliskošću; staklar Vid koji izrađuje ogledala u kojima vidite što ste mogli ili niste mogli biti ali je nesiguran u svoj dar; Mirna, japanska majstorica origamija koja u papiru savija suštinu svih stvari; indijska plesačica Peruna suvereno vlada tijelom iako je proganja silovanje u mladosti.
Voljela bih da sam roman mogla čitati s 20-i-nešto jer bi mi tada pomogao da razjasnim neka stanja neprilagođenosti, naizgled bezrazložnog opiranja nametnutim normama i moralnim odrednicama, unutarnjim nemirima s kojima se u tim godinama teško nositi. Tu je i vječno, i dalje nerazjašnjeno pitanje: urođeno vs stečeno (nature vs nurture), koliko nas što određuje i do koje mjere možemo mijenjati vlastitu narav. Jer i u idealnom Gradu rođena i odgojena djeca katkad se pobune i napuste ga. Gjurkin vuče i pripovjednu nit sposobnosti za ljubav: kako prihvatiti sebe u odnosu na značajnog Drugog. Ukratko, procesi odrastanja i sazrijevanja u osobu koja umije razrješavati vlastite probleme, prihvatiti druge kao nesavršene i zajednicu koja pruža oslonac spoznajni je kredo romana. Kada bi se knjige latili svi oni koji "rade na sebi" nekritički prihvaćajući kojekakve self-help metode, možda bismo bili bliže Gradu ili barem pjesmi Williama Blakea iz koje je Gjurkin preuzela naslov: "Vidjeti svijet u zrnu pijeska i nebo u divljem cvijetu, držati beskonačnost na dlanu ruke i vječnost u jednome času."
Iva Gjurkin
Svijet u zrnu pijeska
Durieux
Zagreb, 2023.