Edi Popoviću upravo je u Njemačkoj izašla knjiga pod naslovom "Das Leben: es lebe!" u prijevodu Maše Dabić. Radi se o knjizi koju znamo po naslovom "Kako sam brojio ružičaste robote" i to mu je deveti naslov u Njemačkoj.
Nedavno se vratio sa šestomjesečne stipendije u Švicarskoj na kojoj je imao prilike dobro upoznati tu zemlju. "To je pozivna stipendija. Mnogo sam putovao, domaćini te ohrabruju da putuješ. Naravno da sam i pisao. Završio sam ondje zadnji roman.".
Lani je potpisao ugovor s njemačkim izdavačem Voland & Quist za još dva naslova. Riječ je o prijevodima "Poglavnikovog pudla", što ga je prije nekoliko godina objavio 24sata u ediciji Balkan Noir, i "Hrvatskog pasijansa", koji uskoro objavljuje OceanMore. "To su špageti krimići, inspirirani talijanskim vesternima, Tarantinovim filmovima, pikarskim romanima i Queneauovim smislom za humor, a nadasve hrvatskom šund zbiljom. Ne libim se izravnih političkih komentara u svojim prozama, ne pišem za vječnost, nego za vrijeme u kojem živim. Špageti krimić je endemski, moguć samo kod nas. Svi znaju tko je i što i gdje i kada napravio, ali nema katarze. Ipak u mojem krimiću loši momci na kraju nadrapaju. Književnost bi trebala pružiti utjehu, stvarnost je dovoljno zajebana."
Edo se od 19. do 24. ožujka sprema na Sajam knjiga u Leipzig, a onda 6. lipnja i u Beč, u Literaturhaus, na promocije prijevoda svojih knjiga i čitanja. U Leipzigu će ga čitati Nijemac Clemens Meyer, kolega pisac i dobar prijatelj.
"Trenutno radim na knjizi pod radnim naslovom "Nema mačaka lutalica u Švicarskoj", koju sam počeo za boravka na stipendiji. To je esejističko-putopisna proza, zapisi o jezerima, rijekama, gradovima, planinama, pročitanim knjigama, muzejima…". Fascinirala ga je kavana Cabaret Voltaire u Zürichu, u kojoj se 1916., u bijegu od Prvog svjetskog rata okupljala i nastupala europska umjetnička avangarda, i gdje je utemeljen dadaizam. "Lenjin je stanovao ni 70 metara od te kavane. Na kući iznad spomen-ploče na kojoj to piše danas visi ukrajinska zastava."