StoryEditor
BRANKO ČEGEC

Možda se ne vezujem za određene prostore jer sam po naravi zapravo nomad?

Krajem osamdesetih uređivao je generacijski časopis Quorum, zatim je 1992. osnovao vlastitu izdavačku kuću Meandar
Branko Čegec i Mirjana Dugandžija
 
 Damjan Tadic/Cropix

Branko Čegec odradio je sve po redu: uspješni pjesnik i dobio nagrade Goran za mlade pjesnike i Sedam sekretara SKOJ-a. ultrauspješni urednik važnog generacijskog časopisa Quorum, zatim je 1992. osnovao izdavačku kuću Meandar koja je do danas preturila preko glave recesije i doskočice koje su hrvatski izdavači priređivali jedni drugima... izdaje Bernhardta, Kunderu i druge važne pisce. Pomoćnik ministra kulture Antuna Vujića u međuvremenu ostaje uspješan pjesnik, pa je objavio desetak knjiga, prvenstveno poezije, a i esejistike i kritike, a od nagrada koje je dobio najvažnija je „Goranov vijenac” za životno djelo.
Možda da njega pitamo zašto su nam knjižare, iako natrpane knjigama, prazne i tihe kao kapelice? Ili – gdje naći novac za hitne mjere koje će pridržati izdavaštvo još koji mjesec, barem do Interlibera... ali - joj! Kakav će to biti Interliber, s koronom u primozgu...
Koliko je Meandar u koronakrizi novca izgubio?
- Prve posljedice vidjet će se u mjesecima koji dolaze, kad se stvari budu prividno normalizirale. Pitanje je kako će izgledati proizvodnja knjiga, funkcioniranje knjižnica, otkupi, potpore piscima i izdavačima. To su nužni dijelovi mozaika. Ako nešto od toga ne funkcionira, u gabuli smo.
Što je realno očekivati?
- Novca ima svakako manje. Nije da samo mi nismo dva mjeseca funkcionirali, nije funkcioniralo ništa. Nismo mi izdavači izdvojeni dio ekonomije pa ćemo lako ozljedu „sanirati”. Ne, mi ćemo trpjeti posljedice baš svega što se u zemlji događa, ekonomski skučenoj, orijentiranoj samo na turizam... Tu počinju problemi i vrtimo se začaranom krugu.
Kvalificirani ste da date neku ideju za spas hrvatskog izdavaštva, hoću reći – hrvatskog pisca.
- Mi izdavači nismo se uspjeli oporaviti od krize 2008., ni od skandaloznog manevra interesnih skupina koji je doveo do gašenja distributivne i knjižarske mreže Algoritam-Profil-Mozaik. Korona kriza gura nas dublje, a već smo duboko potonuli. Već dugo nemamo distribucijski kanal za ponudu ozbiljnih knjiga na tzv. tržištu, a ne samo tobože komercijalnih naslova. Prisiljeni smo na sve manje tiraže. Ništa kvalitetno nismo učinili na razini kulturne politike, pa da nas ovakve krize manje pogađaju. Te stvari se neće promijeniti preko noći, jer urušavale su se više od desetljeća. Čak i da imamo neko rješenje za „sada”, to ne bi bitno promijenilo poziciju knjige u društvu, nikad marginaliziraniju. Vatrogasnim mjerama – ako za njih pronađemo novac! – možemo financirati knjigu da opstane. Pomoglo bi, recimo, da se prolongiraju rokovi realizacije sufinanciranih programa barem za tri mjeseca, da se povećaju otkupi i potpore za knjige... Ali to neće riješiti situaciju. Na izraz „tržište knjige”, dobijem ospice, jer naklade od 200, 300 i 500 tiskanih knjiga ne stvaraju tržište.

image
Branko Čegec i Mirjana Dugandžija
Damjan Tadic/Cropix

Hajde, Hrvati su malobrojni.
- Slovenci su još malobrojniji, Srbi su nešto brojniji, ali je pozicija knjige bitno drugačija nego kod nas. Slovenci imaju Javnu agenciju za knjigu koja brine da pozicija knjige funkcionira na razini države, ali i kao izvozni proizvodi. Njihova djela se prevode sustavno, a kod hrvatskih pisaca više kao eksces.
Zato nam ne bi falilo da malo ohladimo glavu kad proglašavamo neke naše pisce ili spisateljice „europskima”, a oni su, ipak, samo hrvatski autori s izvjesnim brojem inozemnih prijevoda.
- Točno. Ali Drago Jančar iz Slovenije europski je pisac. Dragan Velikić iz Srbije europski je pisac. I ne samo oni. Navodim primjere.
Možda se Karakaš približava tome da postane europski pisac, kao što su to već dugo Jergović ili Drakulić i Ugrešić. Nek se ne uvrijedi ako sam nekog zaboravila.
- Da, oni su možda europski pisci u Europi, ali u Hrvatskoj još uvijek nisu. Na koji način hrvatska kultura valorizira činjenicu da je Karakaš europski pisac? To nije rezultat kulturne politike, nego stjecaja okolnosti.
Ili nečije agilnosti.
- Točno. Kad netko u Europi želi prevesti Jančara, ili Šalamuna bilo gdje u svijetu, Agencija pomaže. Te naklade nisu velike, ali nisu ni europske naklade kao nekad. Pogotovo za pisce iz malih zemalja. Danas je malo pisaca ranga Milana Kundere ili Czeslawa Miloša. Ako ne postoji sustavan odnos prema piscu u matičnoj zemlji, ako nije ozbiljno ime u vlastitoj književnosti, jako je teško od njega stvoriti „europsko ime”. Da iza Houellebecqa nisu stajali moćni francuski izdavači, mislim da ni Houellebecq ne bi postigao velik uspjeh. Kako mi znamo dopiru li do nas danas knjige najboljih pisaca? Potpuno sam siguran da u Hrvatskoj postoji sjajnih knjiga koje nikada neće biti prevedene nigdje, pisci velikog kalibra koji nisu zainteresirali ni domaću, pa onda ne mogu ni inozemnu javnost.
Mislite, nisu zainteresirali neku od hrvatskih književnih klika koje guraju svoje autore?
- Znam što želite reći, ali ne vjerujem previše ni u potencijal toga. Da, postoje ljudi koji se međusobno podržavaju. Međutim, mi smo toliko mali, incestuozni u svakom pogledu... da i to ima jako ograničene domete. Imate mlađe pjesnike koji se podržavaju, pjesnike koji se „hrane” preko Facebooka i društvenih mreža... Ali to ne mijenja sliku književnosti. Znamo koliko traje priča na Facebooku.
Ne mislim na FB ni na mlađe pjesnike, nego na velike dečke koji odlučuju o najvažnijim stvarima, nagradama, nagradama za životno djelo, ulasku u Akademiju i slično. Ljudi oko knjige ne „operiraju” bitno drukčije od naših političara. Tužno. No... Objavili ste i kratke proze, ali primarno ste pjesnik.
- Najjači impuls očito dolazi iz tog smjera. Ne znači da se ne može iz te vrste iskustva artikulirati proza. Možda nisam imao dovoljno jak motiv za prozu. Za vrijeme koje je potrebno uložiti. Možda nisam imao dovoljno hrabrosti za nešto u čemu ne možeš raditi „preskoke”, što u poeziji možeš. Napisati tri poglavlja romana, pa za godinu dana nastaviti - to mi se čini nemoguće.
Otkud dolazi poezija?
- Ponekad je to najobičnija banalnost određene situacije, ponekad senzacija unutar jezika, neki vanjski poticaj. Meni su razgovori s ljudima često bili vrlo jak poticaj.
U školi smo učili da su to velike emocije, ljubav, smrt...
- Ja sam veliki protivnik školskih interpretacija poezije, jer mislim da se svode na klišeje! Nijednu umjetnost nije moguće recipirati kroz klišeje. Vi i ja jedno djelo ne vidimo jednako, ni ne čitamo isto. Poezija može dolaći iz otpora intenzivnim osjećajima, može destruirati ideju intenzivnog osjećaja... Ne vidim zašto bi se svela na zajednički nazivnik. Njezina snaga je u raspršenosti, a ne u jedinstvu.

image
Branko Čegec i Mirjana Dugandžija
Damjan Tadic/Cropix

Zašto imamo izraz – koji i dolazi iz poezije, velike francuske poezije - „prokleti pjesnici”, les poetes maudits – a nemamo „proklete prozaike”?
- Nije da sami pjesnici nisu voljeli takve patetične slike o sebi. Mi doista znamo cijela razdoblja koja su bila obilježena time da su pjesnici neobuzdani, da gube glavu „od ljubavi“ ili „od tuge“, da piju, da se drogiraju...
Ubijaju se, promiskuitetni su...
- Što ne znači da i ovi drugi to ne čine. To su klišeji koje su i sami pjesnici podržavali, ne treba kriviti samo „javne projekcije”. I danas postoji takav tip pjesnika, možda ih sve manje ozbiljno doživljavamo. „Pjesnik kao patnik”, ili – pjesnik kao potpuno nestabilna osoba, koja ne može voziti auto...
Ali vi niste taj. Čak i vozite.
- Radim sulude kilometraže odlazeći na promocije i sajmove knjiga ili kada ljeti sjednem u auto i napravim deset tisuća kilometara npr. po Grčkoj, jugu Francuske i Španjolskoj, ili po Balkanu.
Ima li poezija svrhu?
- Objavio sam lani knjigu „Korisnost beskorisnog” talijanskog teoretičara Nuccia Ordinea, koja govori da je poezija, a i cijela umjetnost, nešto što čovjeku daje ravnotežu, i onog momenta kad izgubiš uporište u tom humanističkom, duhovnom aspektu, više nisi stabilna osoba. Onog momenta kad se usmjeriš samo na zaradu „milijuna“ gubi se primarna ideja čovjeka. Humanistički sadržaji nestaju iz nastave, ali nadam se da će oni koji forsiraju STEM projekcije budućnosti morati shvatiti da im treba balans. Da ne „odlijepe”.
U hrvatskom pjesništvu pojavila se generacija odličnih pjesnika, recimo, 30-godišnjaka, Herceg, Vidaić, Čolakhodžić, Ivankovac, Šalat, Dejanović... ima ih još. Zahvaljujući čemu osvane u nekom trenutku takva jedna grupa?
- Oni su prva generacija koja je iskoristila društvene mreže za prepoznatljivost. Ne mislim ni na kakve posebne poetičke sličnosti, ali čini mi se da su se dodirnuli najintenzivnje od svih generacija u zadnjih 30-ak godina. Ponovo su prisvojili metaforu kao važan stilski element, ta je poezija možda i hipermetaforična, za razliku od „stvarnosne“, koja je u međuvremenu imala svoj trenutak, a i dalje ima sljedbenike... Ima kod te najnovije generacije dosta povezivanja prirode i urbanog, nadrealnog i realnog, stvarnog i simboličnog angažmana, a sve to spada u jedan širi spektar postupaka postpostmodernog tipa.

image
Branko Čegec i Mirjana Dugandžija
Damjan Tadic/Cropix

Da, rodni kraj im je jako draga tema, a vi ste se rodili u Kraljevom Vrhu - kakvo ime! - pa nikad ništa o tome!
- I nije drag samo pjesnicima, pogledajte Karakaša, Kristiana Novaka. Možda se ja doista ne vezujem trajnije za određene prostore, koji su me donekle formirali, jer sam po naravi nomad? Moja generacija je, više nego današnje, težila urbanitetu, subkulturi. To je bilo jako važno. Mladi pjesnici o kojima govorimo rane godine proživjeli su u dramatičnim okolnostima, upravo u tim sredinama... rat, izbjeglištva, prisilne selidbe; mislim da su snažne senzacije proizišle upravo iz tog iskustva.
Kad kažete „ moja generacija” mislite na Branka Maleša...
- Kad sam došao u Zagreb studirati, našao se među ljudima koji su pokrenuli časopis „Off”. Cvjetko Milanja ih priručno naziva „offašima”. Prve pjesme objavio sam u Offu, to mi je bilo jako važno. Ali možda mi je najbliža generacija koju sam i sam podržao, radio na tome da se ta generacija afirmira, a to je generacija časopisa Quorum. Tad sam već imao tri objavljene knjige, postao sam urednik Quoruma kao „izaslanik” prethodne generacije. Ali ne da bih se sukobio sa sljedećom, nego da bih afirmirao nešto što je ta prethodna generacija počela, ali nije uspjela razviti, jer se časopis ugasio. Izišla su samo 4 broja Offa.
Bili ste izuzetno uspješan urednik Quoruma, uređivali ga 5 godina.
- Kada sam došao iz vojske već me dočekala cijela ta prva generacija quorumaša: Miroslav Mićanović, Krešo Bagić, Nikica Petković, Delimir Rešicki, Zorica Radaković, Sanja Marčetić, Goran Rem, Branko Maleš, jedan od motora časopisa Off, pa Visković... Za pokretanje Biblioteke Quorum 1984. najzaslužniji je Pero Kvesić sa svojom specifičnom ulogom veze prema „strukturama”.
Ali, joj, Quorum... kad god bih ga otvorila, još bih ga brže zatvorila. Te verbalne zavrzlame, sura metaforika, nigdje smisla! I bolne sumnje u vlastitu rasudnu snagu, naravno.
- Znate zašto? Zato što se prvi put pojavio časopis za mlađe autore, otvorene eksperimentiranju. Jer, godinama su mlađi stajali u repu da objave jednu ili dvije pjesmu u Forumu ili u Republici. Pripustili bi ih u godinu dana jedno ili dvoje. U Quorumu su prvi put bili na hrpi i činilo se kao da odjednom nema ničega drugog. Iako, sad kada vas slušam, prisjećam se gomile prijevoda beat generacije, mnogo žanrovske književnosti i slično, tako da mi se čini kako ste više zazirali od časopisa nego li ste ga otvarali.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. lipanj 2020 23:20