Poznat vam je živahni uskličnik, kontroverzna točka sa zarezom i često izostavljani apostrof, no znate li što je interobang ili, recimo, obelus? Prvi interpunkcijski znak bio je trokutasti simbol utisnut u glinu negdje u Mezopotamiji. Razmaci između riječi bili su nepoznati tisućljećima, sve dok ih u osmom stoljeću nisu uveli irski redovnici. Možda se čini da sve te točke i crtice – što interpunkcijski znakovi u osnovi jesu – i nisu toliko važne široj populaciji, no prevarili biste se. Interpunkcija je moćna, a ti sitni znakovi mogu pokrenuti tržišta, preokrenuti ishode izbora, srušiti političke sustave i odlučiti o sudbini ljudi osuđenih na smrt.
Tvrdi to u svojoj novoj knjizi naziva „On the Mark: From Periods to Interrobangs, How Punctuation Remade the World“ (Točka na i: od točaka do interobanga, kako je interpunkcija promijenila svijet) spisateljica, istraživačica i edukatorica Florence Hazrat koja je studirala i doktorirala na Cambridgeu. Hazrat je opčinjena svime što ima veze s jezikom, a njezinu novu knjigu objavit će nakladnik Basic 11. kolovoza ove godine. Ispreplićući antropologiju, povijest pisma, filozofiju jezika, psihologiju, književnost i druge discipline u svojoj knjizi dokazuje da je interpunkcija u samom središtu ljudske komunikacije.
Hazrat je prethodno, 2022. godine, objavila knjigu posvećenu isključivo uskličniku, njegovu svojevrsnu biografiju, pod nazivom „An Admirable Point: A Brief History of the Exclamation Mark!“ (Vrijedan divljenja: kratka povijest uskličnika!). Uskličnik je izumljen sredinom 14. stoljeću: talijanski učenjak Alpoleio da Urbisaglia napisao je u to vrijeme raspravu pod naslovom „Umjetnost interpunkcije“. „Silno ga je živciralo što ljudi rečenice koje izražavaju uzvik, divljenje ili čuđenje čitaju na isti način kao izjavne rečenice ili pitanja, pa je smatrao da po tom pitanju treba nešto poduzeti”, pojasnila je Florence Hazrat u svojoj prvoj knjizi. Alpoleio da Urbisaglia stoga je predložio dodavanje točke na kraj retka, s malim apostrofom koji lebdi iznad nje. No moralo je proći još 50 godina prije nego što je taj opis uskličnika doživio svoju pisanu realizaciju. Prvi ga je u pisanom obliku upotrijebio drugi učenjak, Coluccio Salutati.
Iako je i ranije postojala interpunkcija koja je govorila čitatelju kako izgovoriti rečenicu – bio je to upitnik – uskličnik je prvi znak koji izražava osjećaj, a s vremenom mu se značenje proširilo. Ne samo da se njime nešto ističe ili da izražava čuđenje, nego se koristi uz cijelu skalu različitih emocija.
Ne vole, naravno, svi uskličnike: američki pisac F. Scott Fitzgerald smatrao je da je korištenje uskličnika jednako kao „da se smijete vlastitim šalama“. Svi smo, napominje Hazrat, sumnjičavi prema ljudima koji koriste preveliki broj uskličnika. Čak i ona, koja ih i sama voli koristiti, priznaje da objava političara ili dužnosnika s više uskličnika u njoj izaziva odbojnost, jer takav način pisanja „upadljivo traži pozornost” i lako nas „uzruja”.
U svojoj novoj knjizi, posvećenoj svim interpunkcijskim znakovima, Hazrat ističe da su nacisti posebno obožavali uskličnike – Goebbels je, primjerice, u Hitlerove govore imao običaj stavljati po tri uskličnika jedan za drugim.
No kad je nastala interpunkcija i kako se razvijala? U drevnim jezicima, otkriva Hazrat, postojale su tek točke između riječi. Primjerice, u starogrčkom jeziku nije bilo razmaka među riječima, što je Aristofanu iz Bizanta, aleksandrijskom knjižničaru, bilo nepraktično. Osmislio je sustav s trima točkama kojima se označavalo trajanje stanke pri recitiranju teksta: točka pri dnu, u sredini i pri vrhu. Točka pri vrhu označavala je punu stanku, odnosno ono što danas zovemo točkom. Točka pri dnu značila je kratku stanku, poput zareza. Srednja točka služila je za nešto između – nalik točki sa zarezom.
Pravi procvat interpunkcije zbio u doba renesanse – tada je osmišljen čitav niz inovativnih znakova kojima je svrha bila da čitatelja vodi kroz ritam i ton, a time i smisao onoga što su čitali. Glavne interpunkcijske znakove uveo je u latinicu humanist Aldo Manuzio u 15. stoljeću – njemu, primjerice, imamo zahvaliti za točku sa zarezom (;). U interpunkciju ili razgotke ubrajamo i točku (.), upitnik (?), uskličnik (!), zarez (,), dvotočje (:), crticu (–), spojnicu (-), tri točke (…), višetočje (.........), navodnike („ ”, » «), polunavodnike (’’), kosu crticu (/) i zagrade (). Za posebne svrhe zagrade mogu biti uglate [ ] ili kose //. Pravopisni su znakovi još apostrof ili izostavnik (’), zvjezdica (*), križić (†), znak jednakosti (=) i u stručnim tekstovima niz drugih.
„U europskim se jezicima upotrebljavaju dvije različite interpunkcije, tj. anglo-romanska i njemačka (krivo nazivane i ‘logičkom‘ i ‘gramatičkom‘), koje odgovaraju sintaktičkim i obličnim značajkama zapadnoeuropskih jezika. Slavenski se jezici u većini služe interpunkcijom njemačkog tipa, koja nije najbolje prilagođena slavenskoj rečeničnoj strukturi. U hrvatskom jeziku posljednjih desetljeća upotrebljava se interpunkcija prilagođena novoštokavskomu gramatičkomu sustavu, koja je svojevrsna kombinacija obiju europskih interpunkcija“, navodi se na stranicama Hrvatske enciklopedije.
Sami su pisci oduvijek pak žestoko branili svoje pravo na korištenje interpunkcije. „Apsolutno sam vezan uz ovaj zarez!“ upozorio je Baudelaire svojeg urednika, vraćajući zarez koji mu je urednik izbrisao na jednoj od stranica „Cvijeća zla“. Urednici uklanjaju zareze ili crtice na vlastitu odgovornost, napominje Hazrat, no često čine i suprotno, što je primjerice naštetilo rukopisu „Na cesti“ Jacka Kerouaca – urednik je u prvoj verziji rukopisa umetnuo toliko zareza da mu je uništio ritam.
Hazrat zbog takvih primjera u svojoj knjizi inzistira na tvrdnji da je interpunkcija sastavni dio pisanja, esencijalna komponenta stila i arhitekture misli. Tako je, recimo, engleski leksikograf H. W. Fowler smatrao da su oni koji koriste previše uskličnika u pisanju „neobrazovani ili nevješti pisci“. Romanopisac Elmore Leonard bio je vrlo strog: na 100 tisuća riječi dozvoljavao je tek dva do tri uskličnika. Sve Shakespeareove tragedije imaju barem jedan uskličnik, dok njegovih šest komedija i dvije povijesne drame nemaju niti jedan.
U modernom jeziku, posebno SMS porukama, smatra se neuljudnim ako na kraj rečenice stavite točku. Emoji nisu jezik, nastavlja Hazrat, no možda su oblik interpunkcije. Još zanimljivije: prema njezinu sudu Donald Trump je majstor retoričkih strategija upravo zahvaljujući interpunkciji, a kao i Goebbels ovisan je o uskličnicima.
„Zašto me interpunkcije toliko privlače i zašto mislim da bi trebale privući i vas? Pisanje je više od samih riječi. Riječi su kosti i meso, a interpunkcija su tetive koje pokreću te kosti. Sviđa mi se i kako nas interpunkcija poziva (a ponekad i prisiljava) da ‘stanemo i promatramo‘, kako kaže pjesnik W. H. Davies, ili koliko mogu biti sugestivne tri točkice... njihov je učinak golem, iako su sitne“, pojašnjava Hazrat na blogu na svojoj web stranici.
Interpunkcija je ključna za pisanu komunikaciju. Ona djeluje poput prometnih znakova koji usmjeravaju značenje naših rečenica, ali i upravljaju njihovim emocionalnim tonom. Svi znamo kakvu razliku čini zarez: „Ići ćeš, vratiti se nećeš, u ratu poginuti“ naspram „Ići ćeš, vratiti se, nećeš u ratu poginuti!“
I za kraj: što je interobang, a što obelus s početka ove priče? Interobang je znak u kojem su stopljeni uskličnik i upitnik, a označava ironiju. Osmislio ga je 1962. godine Amerikanac Martin K. Speckter (1915-1988): kao voditelj agencije za oglašavanje smatrao je da bi oglasi izgledali bolje kad bi retorička pitanja obogatili znakom koji bi u sebi spojio uskličnik i upitnik. Prijedlog je iznio u časopisu TYPEtalks, a ime za novi znak predlagali su čitatelji. Sepckter je na kraju odabrao naziv interobang – od latinskog „interrogatio“ i pojma „bang“, što je u slengu tiskara bila oznaka za uskličnik. Interobang je bio popularan 1960-ih godina, moglo ga se naći i na nekim Remingtonovim pisaćim mašinama, no većina pisama (fontova) danas ga ne uključuje.
Obelus (simbol: ÷ ili †,množina: obelusi ili obeli) simbol je pak koji se sastoji od kratke vodoravne crte sa točkama iznad i ispod crte, a u ostalim je uporabama nalik malom bodežu. U matematici se uglavnom koristi za predstavljanje matematičke operacije dijeljenja, stoga se uobičajeno naziva znakom dijeljenja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....