LUIZA BOUHARAOUA

NADOLAZEĆA KNJIŽEVNA ZVIJEZDA IZ SPLITA 'Ja sam glas generacije koju su obilježili diskriminacija, rat, nasilje, prekarni rad...'

louiza bouharaoua 04072019 zagreb fotografija ivan posavec
Ivan Posavec

Louiza Bouharaoua

 

”Jesmo li to bili mi”, pita se autorica Luiza Bouharaoua u naslovu romana u kojem kroz niz labavo uvezanih priča pripovijeda o odrastanju generacije rođene sredinom 1980-ih.  Doduše, riječ je o štivu nagrađenom već u rukopisu, koje je dobilo Prozaka za najbolji neobjavljeni rukopis autora/ice do 35 godina.

louiza bouharaoua 04072019 zagreb fotografija ivan posavec
Ivan Posavec

Roman 'Jesmo li to bili mi' autorice Louize Bouharaoua

 

Prvo je trebalo vrijeme, godine, pripovijeda autorica, da shvati da će priče koje je pisala biti dio iste knjige.

“Recimo, uvodna priča ‘Ulica mačaka’ bila je priča s kojom sam primljena na radionicu kreativnog pisanja Zorana Ferića u Booksi davne 2010. godine. Proces pisanja bio je dugotrajan zbog objektivnih životnih okolnosti. Počela sam raditi kao prevoditeljica još za vrijeme studija, nakon diplome sam radila na cijelom nizu freelancerskih poslova, vrlo često simultano, živjela sam sama i sama sam se uzdržavala. Sve to ostavljalo mi je malo slobodnog vremena. Ipak, vrlo rano, nakon samo par priča, iskristalizirao mi se koncept knjige. Shvatila sam da će sve što želim napisati biti povezano trima likovima i nakon toga su mi se sve ostale priče, njihov sadržaj i forma, posložile u glavi. Na kraju sam se morala zapitati želim li napisati knjigu ili želim napisati dobru knjigu, jednu s kojom ću u prvom redu ja biti zadovoljna. Jednom kada sam izabrala ovo potonje, bilo mi je lakše prihvatiti da će taj proces trajati onoliko koliko bude potrebno.”

Traumatično iskustvo

U romanu likovi se suočavaju, bilo direktno ili posredno, s nasiljem u obitelji, ratom, predrasudama prema homoseksualcima, odrastaju za vrijeme tektonskih promjena u društvu. Bouharaoua je Splićanka, rođena 1985., rasla i formirana u zemlji koja je nakon velikih društvenih promjena, i u političkom i u ekonomskom smislu, tražila svoj put. Je li to i na koji način obilježilo njezinu generaciju?

“Odrastati na prijelazu iz jedne države koja se ratom rastaće i druge koja tek nastaje zahtjevno je iskustvo, rekla bih i traumatično. Nasilje s kojim smo živjeli, čak i ja, koja sam rat proživjela u Splitu koji je bio pošteđen granatiranja, nesigurnost koju smo osjetili i koju i dan-danas proživljavamo na svakodnevnom nivou zbog uvjeta rada, nedostatka stambenih politika, gubitka socijalne zaštite te sveopća neizvjesnost koja karakterizira naš život, iskustva su koja su zasigurno obilježila moju generaciju. Tri lika koji nose ‘Jesmo li to bili mi’ predstavnici su moje generacije, mladi ljudi koji se suočavaju s problemima i pitanjima koja sam prepoznala kao centralne probleme moje generacije, a to su pitanja odrastanja, diskriminacije, rata, nasilja, prekarnog rada. Osnovni koncept knjige bio je taj da se svaka od jedanaest priča može čitati zasebno, redoslijedom koji čitatelj/ica odabere ili kronološki, pri čemu kratke priče postaju poglavlja labavo strukturiranog romana koji pripovijeda jednu širu priču o trima likovima koji su u centru knjige.”

Što joj znači pisanje, što od pisanja dobiva povratno, na raznim razinama - od psihološke preko iskustvene do leksičke, strukturalne? “U ranom djetinjstvu su mi neobično mnogo čitali, kažu da mi je to bila omiljena aktivnost. Čim sam naučila čitati počela sam pasionirano gutati knjige te sam postala miljenica svoje bibliotekarke. Pisati sam počela jednog ljeta u Splitu, a ljeto kad si dijete uistinu traje jednu malu vječnost, kad mi je bilo negdje devet godina i nakon toga nisam prestala zapisivati. Možda se i ne bih nikad zapitala što me to motivira na pisanje da se to pitanje nije počelo pojavljivati u intervjuima. Meni je ta potreba bila sasvim samorazumljiva.

louiza bouharaoua 04072019 zagreb fotografija ivan posavec
Ivan Posavec

Louiza Bouharaoua

 

Od idućeg tjedna će, najavljuje, na svom Instagramu početi objavljivati projekt koji je potaknut “tim začudnim efektom koji književnost ima na svakodnevni život. Riječ je projektu ‘fotoproze’ koji sam začela na Mobilnoj književnoj rezidenciji u Crnoj Gori prošle godine. Projekt ‘fotoproze’ nastao je iz moje želje da iskustvo putovanja, koje je uvijek jedno stanje povišenog stupnja svijesti, oblikujem u kratke narative popraćene fotografijama. S putovanja ta se ideja prelila i na svakodnevni život iz želje da i svakodnevicu promatram svježim očima sposobnima prepoznati neobično, začudno i lijepo.”

2011. je s grupom kolega, Paulom Zore, Tomislavom Uvodićem, Krešimirom Krolom i Nenadom Medelićem, pokrenula Skribonaute. Riječ je o splitskoj udruzi koja je, među ostalim, pisce dovela u kaznionice, zatvorenicima donijela iskustvo kontakta s književnicima. “Bila mi je želja da se i nakon studija nastavim aktivno baviti književnošću i radom u kulturi, i to na način da književnost i umjetnost odvedem na mjesta gdje ona nema često prilike doći. Upravo se iz te želje naš rad fokusirao na mlade i ljude u institucijama - domovima za djecu s problemima u ponašanju, domovima za nezbrinutu djecu, staračkim domovima te zatvorima i kaznionicama.”

U sklopu interaktivnih zatvorskih tribina “Pisce u zatvor” šest je hrvatskih zatvora posjetilo dvadesetak književnika.

Iz tih odlazaka pisaca u zatvore i njihovih razgovora s kažnjenicima na tribinama nastao je niz edukativnih programa u području dokumentarnog i animiranog filma, stripa, radija i književnosti. Tako je nastalo i Kino Sloboda, koje i danas djeluje u muškoj kaznionici u Lipovici i Ženskoj kaznionici u Požegi, u sklopu kojeg ugošćuju suvremene hrvatske redatelje/ice i njihove filmove. Bouharaoua i Paula Zore vode čitalački klub u Ženskoj kaznionici u Požegi.

“Rad u zatvorima podsjetio me je na to koliku važnost književnost i imaginacija imaju te da aktivnih i potencijalnih čitatelja/ica ima daleko više nego što se s njima radi.”

Porijeklom je dijelom, po ocu, Alžirka. Što joj znači Alžir? “S obzirom na to da u Alžiru nikad nisam bila, da su se moji rano rastali i da nisam u kontaktu sa svojim ocem, teško mi je reći što Alžir meni predstavlja. Jedino što Alžir meni predstavlja je subjektivan skup značenja koji razni ljudi pokušavaju upisati u mene jer osjećaju da me ta, nama dosta egzotična činjenica da mi je otac Alžirac, mora na neki način definirati i odrediti. Osobno smatram da su me daleko više definirala mjesta na kojima sam boravila i ljudi s kojima sam u bila u kontaktu, pa tako u meni ima puno više Dalmacije i Zagreba.”

Egzotična činjenica

Bavi se prevođenjem i puno je više prevođenje, kazuje, most između različitih kultura negoli činjenica da ima roditelje koji dolaze iz geografski i na ine načine različitih svjetova.

“Prevoditeljsko iskustvo me je značajno više definiralo od nacionalnosti mog oca. Prevoditi znači mukotrpno raditi u procjepu između dva jezika, svakodnevno se susretati s nemogućnošću da se izraziš do kraja. Prevoditeljski rad, shvaćen ovako, za mene je dosta lijepa metafora života i suživota s drugima.”

U utorak se vratila iz Maroka, gdje je, kaže, osjetila povezanost sa Sjevernom Afrikom. “Imala sam tu sreću i razumijevanje svoje kolegice u Skribonautima pa sam spojila blagdane i godišnji odmor i krenula na put u Marko. Na tom putu prošli smo sve, od gorja Atlas, preko pješčanih dina, dolina, klanaca, do obale Atlantskog oceana. Maroko je jedna iznimno lijepa zemlja zbog svih tih svojih raznolikih krajolika i njihovog impresivnog smjenjivanja.

Maroko osjeća bliskost sa mnom čim vidi moje prezime, koje je u sjevernoj Africi i na jugu Francuske poprilično često, tako da je moj susret s raznim strancima započinjao na nekoj neobičnoj pretpostavci da imamo nešto zajedničko. Meni je bilo iznimno opuštajuće to što nikome nigdje nisam morala recitirati svoje odavno pripremljeno objašnjenje svog prezimena. Tamo je svima jasno kako se zovem i odakle prezime dolazi. Bliskost koju sam razvila s Marokom bliskost je prepoznavanja. Toliko je toga u njemu nalik na Dalmaciju - prelijepi krajolici, šušur grada, glasna interakcija među ljudima i ta tvrda tradicionalna jezgra u kojoj se toliko toga prelama preko ženskih leđa.”

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo