Korona je učinila da David Grossman nakon obimna istraživanja, koje je za potrebe svojeg romana “Kad je Nina znala” proveo u Čakovcu, na Golom otoku i u raznim dijelovima Hrvatske i Srbije, naposljetku nije uspio doći u Zagreb i taj svoj roman, tematski vezan za povijest Hrvatske, predstaviti u Zagrebu, na Festivalu svjetske književnosti. Ipak, o romanu je govorio u TV razgovoru sa Seidom Serdarevićem, koji je prikazan u sklopu Festivala.
“Kad je Nina znala” na hrvatski je preveden ovog ljeta (Andrea Weiss Sadeh, Fraktura), godinu dana nakon što je objavljen u originalu.
Prijenos traume
Grossman tematizira priču u ovim krajevima poznate Eve Panić Nahir, žene koja je, skupa sa suprugom Radom Panićem, bila gorljiva partizanka, poslije rata bili su angažirani komunisti. No, 1950-ih Rade Panić je optužen da je sovjetski špijun, a njegova udovica Eva odvedena na Goli otok. O Evi Panić je Danilo Kiš napravio seriju emisija u kojima je govorila o strahotama Golog otoka, njezino svjedočanstvo bilo je jedno od prvih javnih, u kojima je široj publici ispričana dotad zataškavana priča o Golom otoku. Grossmanov je roman, među ostalim, i moćna studija obitelji, priča o transgeneracijskom prijenosu trauma.
Autor pokazuje kako ono što je preživjela robijašica na Golom otoku uništava život njezine kćeri i u tjeskobe pedeset godina poslije uvodi i unuku, Izraelku koja je odrasla daleko od Hrvatske. Kad tri žene naposljetku iz Izraela dođu posjetiti Goli otok, svaka od njih doživi neku vrstu svoje katarze. Kako u romanu kaže unuka: “To je otok... na kojem se događao značajan dio mog djetinjstva i mladosti, premda na njega nikad nisam nogom kročila, i tamo će završiti naše putovanje, a ja ću možda opet biti ono što jesam, a ne hologram kaosa...”.
Iako je znala da je muž mrtav, glavna junakinja ne želi potpisati dokument koji bi od njega učinio narodnog izdajnika, sovjetskog špijuna, pa ni po cijenu što će je odvojiti od njezine tada šestogodišnje kćeri i poslati na Goli otok. Birajući između mrtvog supruga i žive djevojčice, ona bira stati uz političke ideale i sačuvati čast supruga.
Grossman o tome kaže: “Često smo Eva Panić i ja raspravljali o toj njezinoj odluci. Odmah sam joj rekao da bih drugačije postupio. Odabrao bih živu kćer umjesto mrtvog muža. Ali tvrdila je da ne mogu razumjeti nju, ljestvicu njezinih vrijednosti i duh toga doba. Kad sam počeo pisati njezinu priču, odlučio sam da je neću osuđivati. Kao pisac ne možete osuđivati svoje likove. Pisac ne bi smio osuđivati svoje likove niti zaljubljivati se u njih, nego prihvatiti sve njihove osobine. I kad imam moralnih dvojbi, želim pisati tako da čitatelj ima koristi od tih dvojbi. Prihvatite dvojbu, ne osuđujte”.
U knjizi se Grossman bavi s tri ženska lika: bivšom zatočenicom Golog otoka, njezinom kćeri i njezinom unukom. Niti jedan od tih likova nije jednostavan. Bio je to, kaže autor, trostruki izazov. Govoreći kako je radio na tim likovima, Grossman je napravio usporedbu s njegovim dobro poznatim romanom “Do kraja zemlje” i načinom na koji je pisao lik Ore, 50-godišnje Izraelke koja proživljava traumatično iskustvo gubitka.
Očaj
“Pisao sam dvije i pol godine i svejedno mi se činilo da Oru ne poznajem. Pisac bi morao poznavati svoje likove, trebao bi postati oni, odbaciti barijeru između sebe i svojih likova. S likom Ore nisam to mogao učiniti. Bio sam očajan, bojao sam se da ću nakon sveg tog silnog posla izgubiti roman, da ga neću završiti. Jedan sam dan Ori kemijskom na papiru napisao pismo: ‘Draga Ora, zašto si tako tvrdoglava, zašto mi se ne predaš?’, pisao sam joj.
I tad kao da mi se dogodila eksplozija u glavi, shvatio sam! Nije se Ora morala predati meni, nego ja njoj. Nisam je se trebao bojati i biti tako krut, morao sam opustiti mišiće u glavi i duši. Kad sam si to objasnio, sve je krenulo. Gotovo da je sama napisala sebe jer sam se prestao boriti protiv nje. Samo sam joj se predao i bilo je predivno. To je najljepše što pisanje pruža - sposobnost da upoznate druge ljude iznutra. Obično druge ljude ne poznajemo iznutra. Namećemo im svoja gledišta. Ako želite biti pisac, morate ih potaknuti da pripovijedaju iz dubine svoga bića.
Stajalište psa
Pisao sam i sa stajališta starog Arapina u okupiranom selu, pa sa stajališta 13-godišnjaka, sa stajališta psa, sa stajališta zapovjednika u njemačkom logoru smrti. I svaki put bih se pokušao osloboditi otpora prema njima. To mi omogući da napišem knjigu”.
Upitan je li Eva Panić netko na koga se ljudi mogu ugledati pritisnuti velikom nevoljom, Grossman kaže: “Želim pisati o ljudima sa svim njihovim manama i unutarnjim kontradikcijama. Od Eve možemo naučiti jednu stvar, a to je da budemo vjerni sebi. To je i mene naučila. Da ostanemo vjerni sebi, u bilo kakvim okolnostima. Često dođemo na kušnje, ali ona je ostala vjerna sebi. To bi je katkad dovelo do suludih poteza kako što sam pokazao u knjizi. Njezina kći, koju je ostavila tri godine s tetom i tetkom, vratila joj se. Odnos između tih žena bio je bolan. Jer, ipak je majka ostavila kćer zbog principa. Ali, s godinama su naučile živjeti jedna s drugom i postale su obitelj”.
Od majke koja je zbog političkih ideala otišla robijati na Goli otok i njezine kćeri koja se cijeli život mučila osjećajem da je ne samo ostavljena, nego i izdana, žrtvovana, a koje su poslije ipak uspjele, kako kaže Grossman, ostvariti “topao odnos”, pisac kaže da se naučio “potrebi da se prilagodim”.
“Jer, jedna je uspjela shvatiti zašto je druga nešto učinila. U sukobu morate razmotriti i razloge suprotstavljene strane. Shvatite da je i vaša majka bila nečija kći i da naši roditelji imaju svoju psihologiju, a ne samo mi. Odnos između ove dvije žene pomagao mi je u cijelom procesu pisanja knjige. Naučio sam i nešto o sebi kao pojedincu, ali i o osobi koja je dio velikog političkog i vojnog sukoba između Izraela i Palestine. Ono što bi trebalo naučiti iz iskustva ovih žena jest to da moramo pamtiti, ali i praštati.”