Zagrebački underground pjesnik Žarko Jovanovski, slam izvođač upečatljivih nastupa, prozaik i crtač, prije koji dan dobio je V.B.Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2020. Žiri za nagrađenu “Pizzeriu Europa”, roman ceste, kaže da je “gotovo film, jer imate dojam da se takav - vizualan, kinetičan, logoreičan - više gleda i sluša nego čita”.
Autor kaže da je napisao “pomalo shizofren komad u kojem tri pjesnika iz Hrvatske, teške treće kategorije - što nikako nije pogrdno jer svojevremeno je i Tin Ujević bio slično kategoriziran od strane službene hrvatske kulturne scene, idu na europsku turneju s nevjerojatno malim budžetom. Imaju ogromnu potrebu kreativno govoriti. To ih pokreće da djeluju. U njihov život se upliću duhovi iz prošlosti.”
Europljani žedni krvi
Dodaje da je to roman “velikog broja upitnika, roman katastrofe, koji govori o suprotstavljenom istoku i zapadu Europe na graničnoj crti gdje je Beč imaginarna granica novog ratišta. Igor Mandić, čovjek kojeg izuzetno poštujem, jednom je rekao da je Beč početak Balkana. Taj grad je u povijesti uzrokovao tektonske pomake na ovim prostorima pa, iako se danas mnogima čini samo kao pacificirano nevino turističko središte jodlerskih potencijala, on je i dalje granični grad u kojem se istok i zapad tuku do smrti i sukobljavaju bez milosti, mjesto u kojem Balkanci postaju Europljani žedni krvi i Europljani postaju ‘nevini’ pastiri koji rado razne Thompsone opskrbljuju dalekometnom municijom.”
“Pizzeriju Europa” Jovanovski vidi kao “rubno i putopisni roman, s vrlo gorkim zapisima o okrutnosti prošlih vremena a i naznakama brutalne sadašnjosti umnožene brojnim novonastalim europskim zidovima”. To je, kroz biografski zapis, i roman s ključem. “A definitivno je i roman o smrti Balkana koji se možda nikada više neće oporaviti. To je roman o kroničnoj smrti kojoj, čini mi se, nema lijeka. Politički nekorektan, bezobrazan, zarazno kancerogen, perverzno zabavan.” Nedavno je u Ukrajini Jovanovskom objavljena zbirka kratkih priča “Priče o Lenjinu i Staljinu”. Prevoditelj je Jurij Lisenko. Autor zbirku opisuje kao niz “vrlo kratkih štorija po uzoru na one Daniila Harmsa u kojima ti velikani revolucije jedan drugog sistematski bizarno istrebljuju dok od legende o njima ne ostane samo jedna farsa.” Ranije je Lisenko na ukrajinski prevodio i pjesme Jovanovskog. Književnik Jurij Lisenko nekad je bio službenik ukrajinskog veleposlanstva u Zagrebu, puno je napravio u promociji ukrajinskih autora u Hrvatskoj, a za boravka u Hrvatskoj zainteresirao se za ovdašnju književnost.
Huliganska poezija
“Zahvaljujući druženjima na Jutrima poezije u Zagrebu, kad je još bio službeno u našoj zemlji, došao je u doticaj s izvjesnom ‘bandom’ hrvatskih pjesnika koji su jednako dobro mogli spoznati delirije dionizijskih svetkovina s vragom i dubine huliganske poezije te je Lisenko po povratku u Ukrajinu sastavio antologiju ‘Hrvatske huliganske poezije’ (Roklicer, Matasović, Jovanovski, Grozdić, D. Lisenko i Simo Mraović) kao odgovor na svojedobnu Mraovićevu antologiju ukrajinskih književnika prevedenu na hrvatski. Potom je došao u doticaj i s mojim ‘Pričama o Lenjinu i Staljinu’ pa je i to preveo na ukrajinski i pripremio za tisak”, govori Jovanovski. Žarko Jovanovski autor je i deset knjiga poezije, od toga je osam objavio kao samizdat. Kako se odlučio na vlastita izdanja svojih zbirki?
Svatko svoj izdavač
“Razvojem tehnologije, pojeftinjenjem knjige u proizvodnom procesu došli smo do trenutka da svatko može napraviti svoju zbirku poezije, izdati svoje književno djelo. Mnogi smatraju, pogrešno elitistički, da to stvara prevelik šum u komunikacijskom kanalu gdje je teško doći do kvalitete ili gdje je teško razlikovati smeće od dobrog. Nikako se ne slažem s tim. Oni koji bi htjeli oblikovati kvalitativne obrasce u umjetnosti naprosto se ne mogu pomiriti s činjenicom da mnogo ljudi radi dobru poeziju danas i to je fakat. Problem je u tome što kulturgenerali ne podnose taj, mogu slobodno reći val slobode koji se kotrlja, on im ne paše, to ih zbunjuje. Ta hipi ideja slobode koja preplavljuje svijet im se ne sviđa.”
Uvjeren da nekvalitetno štivo i onako ne zaživi, daje primjer iz svijeta vizualne umjetnosti. “Budući da dolazim iz područja likovne umjetnosti, sjećam se s kojim oduševljenjem su umjetnici početkom sedamdesetih prihvatili dolazak prvih videokamera koje su bile dostupne širokoj populaciji. Tvrdili su da će to doprinijeti demokratizaciji umjetnosti neviđenih razmjera. I bili su u pravu. Mnogi su i dalje videokamere upotrebljavali samo za snimanje scena iz obiteljskog života, koje nemaju nikakvog kreativnog značenja i zapravo su šund na koji kapitalizam u masovnoj prodaji rado računa. Ali, te jeftine videokamere pokrenule su nove tendencije u umjetničkoj estetici. Nikako nije zanemariva ni njihova upotreba u sektoru civilnog društva: treba snimiti ekološku katastrofu u tvom zavičaju - jednostavno uzmeš kameru, zabilježiš ekocid i za pola sata to objaviš na lokalnoj televiziji te tako pališ alarm javnosti.”
Bez ograničenja
“Isto je i s knjigom poezije u samizdatu. Reagiraš trenutno na svijet koji pritišće. Poezija u realnom vremenu. Izravni prijenos unutrašnjeg stanja, introspekcija koju možeš ekspresno otisnuti ili još bolje, tog trena objaviti na društvenoj mreži. To je prekrasan proces koji skida bilo kakva ograničenja i ukida nepotrebne posrednike. Obožavam to.” Kad gotovo svatko može pisati, a i objavljivati, nismo li preplavljeni lošim štivom? “To se nekim čudnim načinom raščišćava gotovo automatski, nepogrešivo točno. Loše srećom ugiba jer je prepuno neprobavljive mase što truje mozak i želudac. A ljudi ne vole otrove.”