Proteklog utorka u Torontu je utihnuo jedan bas saksofon. U 88. godini života preminuo je pisac Josef Vaclav Škvorecky , koji je u mladosti svirao spomenuti instrument, a kasnije je pod njegovim imenom objavio kultni roman.
Obiteljski leksikon Leksikografskog zavoda Krleža sažeo je njegov dugi život u jednoj rečenici: “Škvorecky, Josef (r. 1924), češ. novelist, romanopisac, esejist, prevoditelj i izdavač; nekonvencionalno opisuje nedavnu prošlost i život svojega naraštaja: Kukavice, Kraj najlonskog vijeka, Lavica, Oklopni bataljon”. To su naslovi, dakako, najpoznatijih romana Škvoreckog.
Na službenom putu
Izdavačem je Škvorecky postao u - Kanadi. U tu je zemlju emigrirao 1968. kada su snage Varšavskog pakta skršile cvatove Praškog proljeća. Zadesio se na službenom putu u Parizu, sa suprugom Zdenom, i zadržao ostatak života. Još iste te godine osnovao je u Torontu izdavačku kuću “68 Publishers” u kojoj je objavio nekoliko stotina djela Čeha i Slovaka, tada zabranjenih u vlastitoj domovini. Za tu je aktivnost primio najveće državno odlikovanje poslije pada komunizma i Baršunaste revolucije (Orden bijelog lava), i to iz ruku prijatelja i jednog od svojih “kanadskih” autora Vaclava Havela.
Ali, u domovinu se nije vraćao, samo ju je posjećivao.
“Češki jezik je moja prava domovina, naučio sam ga od moje majke”, objasnio je Škvorecky u intervjuu 2006. Držao se češkog za više od četiri desetljeće emigracije, za razliku od Milana Kundere , koji je u Parizu počeo pisati na francuskom.
Spisateljski trolist
Trećem članu slavnog spisateljskog trolista komunističke Čehoslovačke i susljednje Češke - Bohumilu Hrabalu - jezik pisanja nije ni bio dilema: on je vrijeme po “varšavskoj” grmljavini proveo u omiljenoj pivnici u Pragu.
Zahvaljujući Biblioteci moderne literature Hit, njenom uredniku Zlatku Crnkoviću i prevodiocu Nikoli Kršiću, spomenuti su pisci osvojili domaću čitalačku publiku, ali i hrvatske pisce. Upravo su Kundera (Šala, I kolo), Hrabal (Strogo kontrolirani vlakovi, II) i Škvorecky (Oklopni bataljon, IV) s početkom 70-ih predstavljali dragocjeni češki paket.
Kritika drži da je Danny Smiricky, koji se pojavio u romanu “Izdajice”, napisanom 1949. a tiskanom i smjesta zabranjenom devet godina kasnije, svojevrsni alter ego Josefa Škvoreckog. Ovaj književni junak govori u prvome licu u ime Škvoreckog i u ime generacije čije je sazrijevanje i starenje pisac pratio svojim opusom. Od prvog časa, odnosno pojave, Danny obožava jazz i Marka Twaina. Prošao je Smiricky polovicom od tuceta piščevih romana, i doživio vrhunac kao profesor u Torontu, u romanu “Inženjer ljudskih duša” (1977, na više od 500 stranica).
Pisac ga je zadužio da bude ono što je bio on sam, da proživi apsurdni kraj svakog Čeha i stranca-nastavnika na nekom sveučilištu američkog kontinenta. Pokušavao je kanadskim tinejdžerima prikazivati čehoslovačku prošlost otprije nekoliko desetljeća.
Nesuđeni liječnik
Je li Smiricky uspio u takvoj namjeri? Time je njegov pisac Škvorecky - kao nesuđeni liječnik, pa potonji doktor engleske književnosti, koji je prevodeći Hemingwaya, Fitzgeralda, Twaina i druge bio praškim “krugovašem” 50-ih - napravio kopernikanski obrat.
Upoznavao je nekoć zemljake s bijelim svijetom, da bi poslije duge i teške bolesti u njemu usnuo, predavši se dvojbenom pokušaju da isti taj svijet upoznaje s jednom malom zemljom srednje Europe, koju je volio do posljednjeg daha (roman “Zaljubljeni Dvoržak”). Napokon, život Škvoreckog parabola je jednog političkog vremena koje je spašavao od zaborava, iako mu je bio žrtvom.
Ekranizacija ‘Oklopnog bataljona’ najgledaniji film
Ginesovski orijentirani internet obavještava da je film ‘Oklopni bataljon’, napravljen 1991. po istoimenom romanu Škvoreckog - napisan još 1954. a objavljen 60-ih - bio najgledaniji u Češkoj od Baršunaste revolucije do danas. Ali, nije ga režirao piščev prijatelj od malih nogu, poslije oskarovac Miloš Forman, nego Vit Olmer.
Što se naših pisaca tiče, Ugrešićku je teško zamisliti bez “Oproštajnog valcera” i Kundere, kao i Tribusona i “Povijest pornografije” bez Škvoreckog, s time što je jazz zamijenio s rockom i Stonesima. Ali, zadržao je isti san o slobodi, demokraciji i bogatstvu Zapada. Ako su 50-e u hrvatskoj književnosti bile anglo-američke, onda su 70-e bile, čini mi se, češke.