Mladima je danas teško pojmiti slavu pjesništva u doba socijalizma, ili važnost pjesnika. “Svi” su pisali poeziju, nizale su se smotre i razni dani, kao onaj mladosti, u svibnju, na kojima su se recitirale.
U međuvremenu je pjesništvo umrlo. O njemu treba šutjeti, osim pokojeg stiha u osmrtnicama. Više nema amatera, ni amaterskog stvaralašta, naročito radnika i vojnika, koji su nastupali s nama, đacima po tim proslavama.
Nakon lektirnog trojstva Cesarić - Krklec - Tadijanović, pjesnici su prešućeni. Ni Drago Ivanišević nije pušten u njihov red. Nešto mlađi krugovaši, Slamnig i Šoljan, takvu slavu nisu doživjeli, već ih je zahvatilo vrijeme odumiranja poezije.
Davne 1969. pojavio se Josip Sever, kao diverzant među spomenutim: njegov “Diktator”, pa “jezično iskustvo”, prema Mrkonjiću, razbilo je tradicionalni stih, bilo slobodan, bilo vezan. U njemu je bilo i nudilo se Kručoniha, Eliota i kineskih pjesnika. A Severovu i sličnu, vlastitu poetiku Branko Maleš (r. 1949) prozvao je semantičkim konkretizmom.
Za protekla četiri desetljeća to je postao usvojeni termin, prihvatili su ga teoretičari i mlađi pjesnici, jer drugih termina s istom namjerom, opisivanja suvremenog pjesništva, nije ni bilo. A Maleš je koncem protekle godine objavio “Mutno” (Hrvatsko društvo pisaca), sedmu zbirku stihova i krenuo dalje od zbirke izabranih pjesama (Sjajno ništa, 2002) i najveće domaće pjesničke nagrade, Gorana, koju je primio iste godine.
U novim stihovima Malešu je manje važno zvučanje (“smrt datulje/ i metulja”), radije se bavi smislom, pa ako ono upadne, još bolje. Ne treba mu propitivati riječi u sazvučju, štoviše istražuje ih jednu po jednu: “mala šara bez identiteta/ tuge u igri, seksu!/ mala šara”. Osim što je črčkarija ili crta, “šara” je u slengu osobni dokument, što bi trebao predstavljati osobu i njenu osobnost. Iz takve etimološke dubine poeta povlači uskličnik, iz “pretapanja” smislova, prema “opremljenosti” čitatelja.
Politika mu je dio arbitrarnog izbora za stih, jednako kao i svaka druga “dosjetka”, kao rock. U pjesmi bez naslova, što se naziva po prvome stihu “vedri dani”, bavio se baš političkim sloganima. “Vedri dani/ u samoposluživanju/ voćarni mljekarstvu!” započinje, pa objašnjava: “išao sam tamo po/ ljubav/ vjeverica me plaši/ u šibeniku/ ili ja ili ona!”
Na stranu sad začudnost Šklovskoga i ruskog formalizma, pa Brechova inačica - oba su mu autora referentna i prate ga, tako reći od početka - Maleš iznebuha izvlači: “Bog šuti!/ Bog je Hrvat!/ ja čekam kao/ tanjur”. U nekoliko riječi sažeta je “kritika” četvrtstoljetnog, javnog poigravanja “besmrtnošću” Hrvata, njihovom posebnošću “od stoljeća sedmog“. Čini mi se, usput, da su citirane imenice jedine u knjizi napisane velikim slovom.
Naznačeni odjeljak ljudske gluposti Malešu je u “Mutnom” mio. U “dva ljeta” piše: “dva ispružena ljeta!/ narudžba/ na drvenom stolu/ u gužvi šarma/ bez milosti/ tako da ne znam/ hrvatski plivati i slušati/ sunce”. U drugoj pjesmi: “grlice vole plavo nebo!/ totemi u hrvatskom/ zraku!/ plavi radnik/ se smije”. Kao da je onu konzervu, što se 90-ih prodavala kao “hrvatski zrak”, objesio poeziji o rep. Dovoljno je citirati: “ljubičica je stara i lijepa/ hrvatska/ bolji su jaglaci”.
U međuvremenu, postao je Maleš još više socijalno-kritički pjesnik, za pravo “starinski”, opisujući društveni ideal i način ponašanja kao: nemilosrdni šarm. No, jednako je pravičan tuzemno i inozemno (“joe kennedy je bio vrlo darovit/ i nemoralan”). Usput, takav je bio i prema socijalizmu. Popustio je emotivnosti, ne samo u pjesmi “hrana i greška”: “gle, ti pjevaš/ kao zeleni i plavi/ juraj/ u proljeće/ ruži i lipnju”. Valjda nije grijeh prisjetiti se kipa ispred MUO i njegove okoline.
U knjizi “Mutno” pjesnik se često služi autoreferencama, kao sjenama na asfaltu: “gle/ pleme se zove biba”. Štoviše, u jednoj pjesmi izravno priziva “bibu posavec”, po kojoj je nazvao jednu raniju zbirku stihova (1996). Kako god, nastavlja potragu za zvučnim smislom, nalazeći ga u besmislu šupljih fraza i izjava s kojima nas časti svakodnevica. Škrto ozbiljan s riječima, Maleš taj smisao pronalazi u nevjerojatnosti nadahnuća “drugog reda”, onoga koje si pomaže oslanjanjem na vrijeme i prostor, na njihove artefakte. On je suvremenik i burevjesnik.