Zbirka kratkih priča Lydije Davis “Ne mogu i neću”, u prijevodu Maje Šoljan, sasvim je dobar povod za naklon jednoj književnoj formi koja je itekako utjecala na hrvatsku književnost.
Premda je splasnuo onaj utjecaj koji je američka književnost imala na, primjerice, krugovaše, “tvrdo kuhana proza” i “sleng” ostali su trajne, domaće vrijednosti, koje su Ivan Slamnig i Antun Šoljan precijepili k nama.
Ako je Ernesta Hemingwaya zamijenio Raymond Carver kao uzor, ako se američki short-story “raspao” na dijelove, onda je Davis nastavila onom stazom koju su prokrčile Alice Munro i Lucija Berlin. Na klapni zbirke “Ne mogu i neću” istaknute se ove tri autorice, pa je očito snaženje tzv. ženskog pisma na području kratke priče.
Munroe je dobila Nobela 2013., a Be...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....