Ne osjećam pripadnost nekoj zemlji, svugdje se osjećam strankinjom. I ne mislim da je to loše

U Pariz je iz Rabata došla sa sedamnaest, na studij. Nekoliko je godina, u kasnim dvadesetima, provela u novinarstvu, uglavnom pisala o politici i kulturi u zemljama Magreba, puno vremena provodila na terenu. Njezina majka je bila među prvim liječnicama Marokankama, otac, nekadašnji ministar gospodarstva, upleten u skandal s pronevjerama, neko je vrijeme proveo u zatvoru, posthumno rehabilitiran i oslobođen optužbi; osigurali su joj odrastanje među privilegiranim slojem Marokanaca. I sama kaže da je Maroko upoznala tek kada je kao reporterka obilazila zemlju, pišući za Jeune Afrique, izvještavajući, među ostalim, o Arapskom proljeću. Tada je kao novinarka, slušajući što govori "običan" svijet, shvatila da oni ekonomski privilegirani, među kojima je i sama rođenjem pripadala, prema marok...