Nedaleko Trogira more je izbacilo tijelo utopljenika. Slučaj privlači pozornost netom umirovljenog novinara...

U otočni je porat uplovio malo nakon jedanaest. Oprezno se približio mulu i zašijao krmom kad se preveć približio obali. Kad se Dankinja umirila na mjestu, dohvatio je muring i fiksirao ga na zadnju bitvu. Zgrabio je konop i iskoračio iz broda na gat. Konopom je vezao provu za anel uzidan u cementni zid mula. Ugasio je motor i osvrnuo se uokolo.

Ono što je vidio nije mu se činilo izuzetno. Običan otočni porat. Oko njega nekoliko nautičkih restorana. Lučka dizalica. Par desetaka novijih kuća u kakofoniji svih stilova i boja. Tek je visoko, na vrhu humca, vidio ponešto starijih kuća i skromni toranj otočne crkve.

To je to Kaprije, pomisli. Valjda neće i ovdje uzalud tratiti vrijeme. Kao što ga, uostalom, trati gotovo čitav tjedan.

Stilus/

Najev je na more isplovio prethodne nedjelje. Provjerio je večer prije vinč i agregat, natočio gorivo i vodu te rano izjutra isplovio iz Splita put šibenskog arhipelaga. Planirao je obilaziti otok po otok sve dok ne pronađe otok na kojem je Rokov ratni drug držao barku i – po svemu sudeći – živio. Na tom otoku, koji god to bio, netko ga je morao poznavati. Tog nekog Najev je trebao naći.

Prije polaska Najev je proučio pomorsku kartu šibenskog područja. Na karti se vidio zamršeni roj žutih izohipsi kaotično bačenih na bjelinu topografske karte. Tih je otoka bilo sijaset. Neki su bili u obliku nakovnja, u obliku leptira, bumeranga, bogomoljke. Neki nenaseljeni. Neki tek s par nabacanih kuća. Neki su imali duboke vale, a u vali porat i nešto što bi se moglo zvati naseljem. Takvi su Najeva zanimali. Takve je krenuo redom obilaziti.

Radio je to već pet dana, za sada uzalud. Obilazio je male, zaboravljene naseljene otoke – Krapanj, Zlarin, Prvić, Žirje. Ono što je vidio svaki je put bilo drukčije, a opet isto. Punte s kapelicom, crkvice na brdašcu. Puno bunja i kažuna, suhozida koji su tvorili najnevjerojatnije daktiloskopske uzorke. Ostaci sve nekih bivših truda i muke, relikti ljudi koji su dignuli ruke i u međuvremenu otišli u Čile ili Novi Zeland, Split ili Zagreb. Dok su tu još živjeli, kopali su između tih suhozida motikom jadnu crvenicu nastojeći iz nje iscijediti vino ili ulje. A sve to bez vode, samo s kišnicom, s pogledom uvijek uprtim u nebo hoće li kraj suši. Jer povijest svakog otoka dijeli se na samo dvije velike epohe: onu prije i onu poslije vodovoda. Kad dođe cijev s vodom, dođu i pomidore, dođe blitva, dođu agrumi. Najvažnije – dođu turisti.

A otok na koji je sada akoštao jedan je od posljednjih koji još živi u prošloj epohi: prije vodovoda i prije turizma. Osim turizma koji predstavljaju ljudi kao on: ljudi koji se privežu uz gat sa svojim skupim, raskošnim plovilima.

Iako je tek rani lipanj, na gatu ih je desetak. Uz Najevljevu Dankinju na mulu se niže još šest ili sedam čarterskih jedrilica te jedna lijepa Apreamare s talijanskom zastavom. Na samom vrhu gata privezano je neko golemo čudovište s fly bridgeom i krmenom platformom veličine terase. Tko god je na tom brodu plovio, za pola je sata od Šibenika dovde potrošio goriva koliko Dankinja potroši u tri godine. Najev na jahti ne vidi nikog od posade ili odraslih. Ali vidi njihovo potomstvo. Na krmi se neka bezbrižna, privilegirana djeca igraju gumenim čamcem, skuterom i pedalinama. Vjerojatno su tako morali pučanima izgledati vlastelini prije giljotina i revolucija. Razdragani, predani zabavi, nesvjesni da se oblaci skupljaju.

Učvrstio je grop uz bitvu, pritegnuo cimu, pa iskoračio na kopno. Slijedio mu je posao koji je već – uzaludno – pokušao obaviti u Zlarinu i Prviću. Pokušat će privoljeti na razgovor koga od mještana, pokazati mu Bosninu sliku, i staru i onu noviju, iz novina. Može se samo ufati da će netko u njegovoj ruci prepoznati sliku, ako već u novinama nije.

Otok je nevelik. Kao na mnogim otocima koji su živjeli u strahu od gusara, i ovdje je najstarije selo na uzvisini. Ondje se nalazi crkva iz devetnaestog stoljeća i nevelik koloplet kamenih kuća. Što se kuće spuštaju niže prema moru, to su novije, veće i ružnije. Najev obiđe crkvu, prošeće se preko pjacete, uđe na groblje. Groblje je maleno, sačinjeno od rastera zidnih niša. Gotovo svi ukopani imaju istih nekoliko prezimena: Radovčić, Matovčić, Perovčić.

Već iz kratke šetnje shvaća da je gornji, stari dio sela uglavnom mrtav. Čitav se mjesni život spustio niže uz porat gdje su restorani, kafići i nautičari. I Najev se spušta. Šeće se i razgledava, a onda odluči ući u jednu od otvorenih konoba. Vrijeme mu je da nešto pojede, a usput razgovara s mještanima.

Uđe u konobu i zauzme mjesto u kutu, s pogledom na vrata. Interijer gostionice uređen je onako kako je bilo popularno osamdesetih: rustikalno i pretrpano. Po stropu vise rashodovane ribarske mreže, uokolo su obješene mrtve periske, a po policama na zidovima složene su stare preslice, pegle i kacige šototajera. Uz petparačke antikvitete na zidovima vidi i svu silu fotografija. Fotografije prikazuju druženja, uglavnom muška. Ljudi na njima nazdravljaju s uzdignutim čašama, drže u ruci riblji ulov, poziraju na barci ili na rivi. Na nekim su fotografijama isti ti ljudi, ali u prostoriji u kojoj je on sad. Ovo je očito lokal u koji domaći navraćaju zimi. Slike ih podsjećaju na to kako su se jednom na tome mjestu zabavljali.

Konobar mu donosi komad papira s dnevnim jelovnikom. Najev naruči pohanog morskog psa s blitvom i kvarat bijelog vina. Dok čeka jelo, namače kruh u maslinovo ulje i promatra fotografije, ovaj put pažljivije.

Neka se lica na fotografijama ponavljaju. Neka od njih vidi i sad u konobi. Jedan od ljudi koji je učestalo na fotografijama upravo sjedi vani na terasi i čita novine. Drugi je iza šanka i nešto raspravlja s konobarom. Čovjek koji je iza šanka na gotovo je svim fotografijama, pa Najev zaključuje da to mora biti gazda.

A onda mu jedna među slikama zapadne za oko. I ta je grupna. Desetak ljudi sjedi u istoj toj gostionici. Toplo su odjeveni, očito je snimljena zimi. U sredini je slike čovjek iza šanka, za kojeg je sad već očito da mora biti gazda. I čovjek koji vani čita novine nalazi se na slici. No Najevu pozornost privuče suhi čovjek koji sjedi u samom kutu kadra, na udaljenijoj strani dugačkog stola. Čovjek je mršav i ima gustu, sijedu bradu. Ali Najev ga unatoč bradi prepoznaje. Taj je čovjek utopljenik.

Zato ga nisu prepoznali, pomisli. Podbuhao od vode, obrijana lica, utopljenik iz novina doista nije nalikovao čovjeku s te fotografije. Ali Najev je imao i njegovu ratnu sliku na kojoj ima sličnu bradu, samo ne sijedu. Nije bilo dvojbi. Na fotografiji je bio Bosna.

Stiže mu ručak. Jede blitvu i pohanog psa koji je odličan. Oglodao je riblji odrezak sve do leđne kosti, a onda dotočio u čašu ostatak vina. Bio je trenutak da obavi ono zašto je ovdje.

Uzme čašu s neopijenim vinom i priđe šanku. Pokaže prstom na fotografiju i oslovi gazdu.

– Ovaj čovjek tu, na slici – reče – to je neki mještanin?

Gazda ga začuđeno pogleda. Najevu se činilo da se čudi što je gost uopće progovorio hrvatski.

– Da. Zašto vas zanima?

– To mi je stari drug. Ratovali smo zajedno, dugo ga nisam vidio. Izgubio sam s njim kontakt.

– Bosanac – odgovori gazda. – Tako ga zovemo. Doselio je ovdi posli rata, kupio je jeftino bivšu srpsku vikendicu.

– Pa, može li ga se potražit?

– Možete otić gore di mu je kuća, ona cementna prizemnica desno od crkve. Ali ne znam oćete ga nać, nisam ga neko vrime viđa.

– Znači, ne stanuje ovdi stalno?

– Zna liti nestat. Kaže da ionako više voli ovdi zimu. Liti zna turiste vodit barkom na fiš-piknik, tako zaradi. Moguće da je i sad s turistima na moru jer mu nema barke u portu.

– Živi li sam?

– Sam. Osamljenik je, svoja sorta. Ali drag čovik. Ako ste ga poznavali, onda to i sami znate.

Najev zahvali gazdi. Dovrši vino, pa zamoli da plati račun. Pričekao je da gazda nekim poslom ode u skladište, a onda priđe polici iza šanka i snimi mobitelom grupnu fotografiju.

Popio je na rivi kavu, bez žurbe, da ne pobudi sumnju. Pustio je da prođe pola sata, pa se zaputio uzbrdo natrag put gornjeg sela. Gostioničar ju je dobro opisao, pa je kuću lako našao. Bosnina kuća bila je odmah uz crkvu. Bila je to betonara s ravnom pločom, jeftina i neožbukana, s odrinom natkrivenom valovitom ternitom. Po kući bi se reklo da u nju nitko desetljećima nije uložio ni eura. Ali s vrtom je bila druga priča. Vrt oko kuće izgledao je kao da je ne tako davno bio uzorno održavan. Imao je cementne stazice, uredne drvene taklje, cijevi za navodnjavanje. U vrtnim su se lijehama vidjeli redovi blitve, boba, artičoka i tikvica. Ipak, vrt je pokazivao znakove zapuštenosti. Dalo se uočiti da ga nitko nije plijevio ni zalio tjednima. Preciznije, pet tjedana. Onoliko koliko Bosna leži na splitskoj patologiji.

– Recite – začu u taj čas Najev – tražite nekog?

Osvrne se. Pred vratima susjedne kuće stajala je žena u šezdesetim ili sedamdesetim godinama. Govorila je sjevernim akcentom. Morala je biti vikendašica koja se na otok preselila u mirovini.

– Tražite Ivu? – upita.

Ivo, pomisli Najev. Dakle, tako se zove.

– Da, tražim – odgovori Najev odlučivši improvizirati. – Nije doma?

– Nije ovdje. Nismo ga dugo vidjeli.

– Šteta – odvrati Najev. – Mislio sam ga iznenadit. Ništa, drugi put.

Pozdravlja i spušta se put luke. Dok odlazi, ima dojam da ga žena iz susjedne kuće sumnjičavo promatra. Kad se dovoljno udaljio, okreće se. Žene nema pred kućom. Ipak, večeras će morati biti oprezan.

Večerao je u istoj konobi. Nakon friganih gavuna popio je još kvarat vina i zavukao se u brod. Ugasio je svjetlo pretvarajući se da je zaspao nakon intenzivnog dana na moru. Osluškivao je vanjski svijet iščekujući da se misto umiri. Kad je sve utišalo, izašao je s broda i zaputio se put gornjeg dijela sela. Pogledao je na sat: jedan i kvarat. Putem nije naišao ni na kog živog.

Stigao je do Bosančeve kuće. Osvrnuo se da provjeri promatra li ga tko. Ali selo je bilo mrtvo, a kuća ljubopitljive susjede odavno u mraku. Ušao je u Bosančev dvor i zašao iza kuće. Na stražnjem je prozoru primijetio naherenu škuru. Udario ju je laktom. Izbio ju je lakše no što je mislio.

Odškrinuo je i prozor i uvukao se u kuću.

Upalio je baterijsku lampu i oprezno, da se svjetlo ne vidi izvana, proučio prostor.

Ono što je vidio bilo je banalno obično: kuhinjski stol od ultrapasa, metalne stolice, drvena kredenca koja se činila starijom od kuće. Stari televizor s katodnom cijevi, njemu preko puta fotelja. Bosančev je dom bio skroman i nimalo glamurozan. Ali bio je savršeno uredan. Nad lavelom je visjelo blještavo oprano posuđe, kod frižidera čiste kuhinjske krpe. Tko god bio, taj čovjek nije bio klošar.

Ulazi u spavaću sobu. Ondje je dojam isti. Drveni, jednostavni krevet, tvrd i bez luksuza, ali posteljina na njemu opeglana je i besprijekorno čista. Otvara ormar. U ormaru nalazi malo odjeće, gotovo samo radne, ali i ta je odjeća uredna. Vršlja još malo lampom po sobi, a onda u kutu primijeti nešto što mu privuče pozornost: maleni radni stol i na njemu računalo.

Računalo izgleda jeftino i staro – ali ima ruter i internetsku vezu. Najev pali kompjutor. Operativni se sustav dugo diže uz bučno brujenje koje presijeca noćnu tišinu. Zujanje dugo traje, tako da se Najev gotovo pokolebao, uplašen da ga tko ne čuje. Naposljetku se računalo aktivira. Najev je kanio pročešljati foldere da vidi što će naći. Međutim, slijedi iznenađenje: računalo je zaštićeno zaporkom. Ako je i bio robinzon i ribar, Rokov prijatelj očito nije bio informatički nepismen.

Gasi računalo da ne bi ostavio nikakav trag boravka. Lampadinom prijeđe preko pisaćeg stola. Na površini stola spazi snop papira, provjerava ih. Mahom računi. Ali iznad njih jedan je manji papirić koji nije račun. To je žuti, četvrtasti post-it.

Na njemu kemijskom olovkom piše UTORAK 6.00. Samo to: utorak u šest, bez mjesta, bez imena, bez ikakvih detalja.

Gasi lampadinu, pokušava kalkulirati. Leš je pronađen u srijedu popodne, tridesetak milja istočnije. Ako je u more bačen negdje tijekom utorka, tramuntani bi toliko trebalo da ga nanese do Sevida. Računica se uklapa. Stanar ove kuće imao je dan prije smrti s nekim dogovor u šest. S nekim tko bi mogao biti njegov ubojica.

Vraća post-it papirić na mjesto gdje ga je našao. Otvara ladicu. U ladici nalazi još papira, još računa, ovaj put plaćenih. A onda ispod sve te skrame pronalazi ono što je znao da mora biti tu negdje. Pronalazi utopljenikovu osobnu iskaznicu.

Uzima je u ruku i osvijetli lampadinom.

Čita ime na dokumentu. IVO MANDIĆ, piše.

Mrtvacu konačno zna ime.

Na osobnoj je karti utopljenikova fotografija – opet s bradom, samo što mu brada još nije sijeda. Fotografija ne izgleda novo. Najev provjerava datum kad je osobna iskaznica izdana. Gotovo da nije iznenađen onim što vidi. Stara je jedanaest godina i poodavno istekla.

Provjeri adresu na koju je izdana. Na iskaznici nema spomena ni Kaprija ni ove kuće. Adresa je splitska, ulica za koju Najev nije nikad čuo.

Potraži godinu i mjesto rođenja: 1960., Prozor, Bosna i Hercegovina. Bosna je doista bio Bosanac ili Hercegovac. Bio mi je i vršnjak, pomisli Najev. Ista generacija, tek koji mjesec mlađi.

Fotografira osobnu iskaznicu mobitelom, pa je vraća u ladicu. Nastavlja kopati po ladici dok na koncu ne opipa četvrtastu koricu od skaja. To je ono čemu se sve vrijeme nadao: album s fotografijama.

Počinje ga listati. Album se čini kronološki poredan. Na prvim su stranicama fotografije ljudi odjevenih u odjeću iz sedamdesetih. Tu su slike žena s trajnom frizurom, muškaraca u jaketama s prevelikim reverom. Tu je, dakako, i neko dijete, a to dijete mora očito biti sam Mandić. Jedna ga slika prikazuje kako drži majku za ruku, iza njih je jezero, a na jezerskom otoku crkva. Na drugoj slici dječak sjedi na tratini, a iza njega je seoska kuća. Kuća je na kosoj travnatoj padini. Izgleda bosanski: ima krov na četiri vode i strmo nakošeno sljeme, baš kao kuće u planini.

Najev mobitelom snimi obje fotografije, pa nastavi listati. Listajući, konačno nailazi na ono čemu se nadao. To su ratne fotografije.

Jedna mu od njih privuče pozornost. Činilo se kao da je dio iste serije kao i fotografija Roka i Bosne koju mu je u Splitu pokazala Maja. Fotografirani ljudi na istoj su livadi prošaranoj snijegom, iza njih je isto razapeto šatorsko krilo i prednja maska kamiona Deutz. Na slici je Majin brat. Na slici je naravno i Mandić. Osim njih, tu je još četvero ljudi koje Najev nikad prije nije vidio. Okreće fotografiju da vidi je li datirana. Ali nije. Bosna se nije trudio zamarati time, nije vjerovao da fotografiju ikom ostavlja. Na poleđini ne piše ništa: ni datum, ni godina, ni tko su ljudi na njoj.

A opet, pomisli, ta je fotografija nešto od čega može početi.

Uzme je i spremi u džep. Ugasi lampadinu, pa se izvuče kroz prozor kako je i ušao. Dok se krišom iskradao iz dvorišta, nogom je udario metalni sić koji je u tihoj noći zaječao poput granate. Sagnuo se da ga nitko ne vidi i pričekao. Ali ni jedno se svjetlo nije upalilo, nije se čuo ni lahor. Misto je bilo kao mrtvo.

Iskrade se. Spušta do mula. Po mraku se uvuče u kabinu broda i legne. Lancuni su mirisali onako kako često miriše posteljina na brodu: po hladnoj, slanoj vlazi.

Dugo nije mogao zaspati. Adrenalin mu je sporo popuštao, pa mu san nije htio na oči. Nemirno se vrtio po brodskoj strunjači, a u mislima mu je bubnjalo ime i prezime.

Ime i prezime čovjeka kojeg nikad neće upoznati. Ivo Mandić. q