Dok se osjećamo loše jer živimo u karanteni zbog pandemije koronavirusa, često smo skloni zaboraviti kako smo – ne baš davno – godinama živjeli u podjednako zatrovanoj atmosferi. Istina, ne zbog virusa koji je stigao iz Kine, nego uslijed rata, kriminalne privatizacije i ludila koje je vladalo u devedesetima. Podsjetnik na to vrijeme stigao je ovih dana kada je izdavačka kuća Srednja Europa objavila novu knjigu Ive Žanića “Simboli, rituali i krupne riječi” (rasprave iz devedesetih).
“Ovakva vrsta knjiga redovito se dvojako doživljava. Za neke je na djelu manje-više nepotrebno ponavljanje odavna rečenoga s glavnom, ako ne i jedinom prednošću u tome što ne treba prekapati stare publikacije, pod uvjetom, naravno, da uopće ima onih s voljom i interesom za takva prekapanja. Za druge je posrijedi dobrodošlo okupljanje radova”, upozorio je Žanić čitatelje u uvodu.
Tekstovi su podijeljeni u dvije skupine: rasprave su napisane znanstvenim diskursom, zasnovane na kriterijima znanstvenog istraživanja i opremljene referencijama, dok su eseji, što uključuje novinske i časopisne članke, prikaze knjiga, komentare i još pokoji žanr, pisani bez znanstvene aparature, katkad impresionistički, te tiskani u raznorodnim publikacijama.
Reklame uz dnevnik
Stvarno, što je Hrvate zanimalo prije dvadeset i pet godina? Evo popisa tadašnjih tema: Je li Zvonimirova kletva zaista dokinuta 15. siječnja 1992? Što je bila, a što treba da bude Hrvatska - predziđe ili most? Zašto je Ivo Andrić glavni krivac za rat u Bosni? Kako je nastao i što je sve značio izraz etničko čišćenje? Postoje li najbolji i najgori Hrvati? Tko stvara socijalne nepravde: Franjo Tahi ili Superhik? Kako nastaju znanstvene krivotvorine i tko javnu satiru podmeće kao tajni urotnički dokument (i tko u to vjeruje)?
U tekstovima koje je objavljivao prije četvrt stoljeća, Ivo Žanić je laserski precizno opisivao tadašnju Hrvatsku i okolne države, njihove političke mitove, vjerske formule u političkim govorima, proizvodnju društvenih rituala i dinamiku pojedinačnih i grupnih identiteta.
Žanićeva knjiga je podsjetnik i na paradokse koji su obilježavali devedesete. Dok su stranački laudatori klicali Franji Tuđmanu kao novom Zrinskom s Pantovčaka, rođendanski uvodničari rješavali zamršena teorijska pitanja je li se ono 1922. godine u Velikom Trgovišću reinkarnirao knez Branimir, kralj Tomislav ili kralj Petar Krešimir (ili možda sva trojica odjednom), a državno sponzorirani filmaši slavili hrvatskoga Georgea Washingtona, nisu ni primijetili kako stvarnost ispod njihovih nogu više nije napučena Domagojevim strijelcima i Tomislavovom konjicom nego likovima iz romanā za adolescente, stripova i filmova.
To su bila vremena - podsjeća Ivo Žanić - kada se u udarnom terminu oko glavnog dnevnika HTV-a emitira poduža reklama Mesne industrije Lijanović iz Širokoga Brijega. Nakon prikaza tvorničkih pogona i upravne zgrade, uz nizanje manje-više standardnih pohvala, kamera zahvaća sve širu okolinu i jedna uobičajena ekonomska reklama pretvara se u neku vrstu kulturno-povijesne reportaže o tome dijelu Hercegovine.
Sve završava idiličnom panoramom Širokoga Brijega i rečenicom koja se zaista nije dala očekivati kad su se ono pred gledaocem bili pojavili mesari s noževima, nizovi svinjskih polovica i strojevi za punjenje kobasica: To je Široki Brijeg - grad Didaka Buntića i Gojka Šuška!
Znak jednakosti
Tako se napravio znak jednakosti između Buntića, koji je opismenio Hercegovinu, a za vrijeme gladi u Prvom svjetskom ratu između 12.300 i 19.000 hercegovačke djece smjestio u bolje stojeće obitelji u Slavoniji, Srijemu i Bačkoj, čime ih je doslovce spasio da ne pomru od gladi, a mnogo je puta i vlastiti obrok, iako i sam gladan, dao sirotinji koja se okupljala pred širokobriješkim samostanom, i Gojka Šuška, političkog emigranta, koji je u Kanadi mijesio pizze. Ali, u međuvremenu je Šušak javno promoviran u “jednog od najvećih sinova hrvatskog naroda”, kako je portretiran u Velebitu, tjedniku koji je izdavalo Ministarstvo obrane.
Sve što se tih godina dešavalo na Balkanu, potvrda je misli Josifa Brodskoga “da je povijest zlatni rudnik za skorojeviće i nitkove. Tko god potegne okidač s namjerom da ispravi neku povijesnu grešku, taj je velik lažac. Povijest ne griješi, jer ona nema smisla. Okidače ljudi uvijek potežu radi vlastitih interesa, a povijest citiraju kako bi izbjegli odgovornost i tjeskobu vlastite savjesti”.
Žanićeva knjiga ne donosi puno toga novog, ali je dobar podsjetnik na bolesne devedesete.