PIŠE IGOR MANDIĆ

Od A do Ž (od Abesinca do žudnje), Pavelić je potrpao u bisage, tj. među tvrde korice, svega i svačega, ali...

Igor Mandić, pisac, književni kritičar i esejist od ovog Magazina svake će subote objavljivati prikaze knjiga
Igor Mandić
 Boris Kovacev/Cropix

Veoma je žalosno što nam se danas nudi tako malo beskorisnih informacija", glasi jedan paradoks genijalnog pisca, nesretne sudbine, Oscara Wildea (1854. - 1900.). I, sada, kad je u atar hrvatske tekstualnosti pala/grunula tvrdo ukoričena knjiga (cca 440. str.), kao šipak puna takvih informacija, hoćemo li smatrati da je ta nepravda ipak ispravljena, ili zažaliti što O. Wilde nije doživio doba Interneta i svih mogućih blesavih društvenih "mreža", pa ostajemo zakinuti za njegov cinizam na račun današnjega suviška "beskorisnih informacija". A, koje i kakve bi nam korisne informacije želio posredovati Dragan Pavelić (rođ. 1946.g. u Sarajevu, a "protrčao" u Derventi, kako nam ljubazno podastire svoja intimna sjećanja, a koje je mjesto odlukom Daytonskog sporazuma palo pod vlast Republike Srpske, zbog čega, čini se, mnogo žali).

Riječ je o "informacijama" popabirčenim iz njegova životna iskustva, dijelom iz osobne profesionalne prakse (završio medicinu u Sarajevu, doktorirao psihijatriju na Medicinskom fakultetu u Zagrebu), dijelom iz njegovih prethodno objavljenih knjiga, na koje se skoro u svakoj od 430 natuknica, referira u pravom autoreklamerskom stilu. Gdjegod mu se prilika ukaže on (izmučena) čitatelja upućuje da naknadno zaviri (što li?) u citirane sveske, pa je, tako, njegova svaka natuknica pretvorena u pravi EGO TRIP iliti egotropiju. Nažalost, budući da moja skoro ishlapljela staračka malenkost nije na vrijeme bila ažurna i spremna za praćenje opusa Dragog Pavelića (a od 1994. g. naredao (objavio je dobar broj knjiga) od kojih mi nijedna nije dopala u ruke, pa u njih ne mogu zaviriti da se uvjerim kako je autor neke teme već ranije bolje (duhovitije) pametnije razrađivao. A, i zašto bih zavirivao u bilo čije bivše knjige (domaćih autora), kad me ni upute "ups. ", "v.". "i st.", a koje se pojavljuju u fusnotama zaista značajnijih, velikih svjetskih esejista / filozofa (što D. Pavelić još sigurno - nije) nikada nisu nagnale na takav trud.

Zašto, nažalost, egotrip D. Pavelića ostaje na onom što je u ovoj knjizi objavio, a komparativno proučavanje/sravnjivanje njegovih djela dočekat će u nekoj boljoj budućnost! Dakle, da svaki autor ima pravo na egotropiju u vlastitoj knjizi, ali se to onda naziva (i tako piše) - autobiografijom. No, D. Pavelić u ovoj pozamašnoj zbirci/zbrci kojekakvih pojmova, događaja, anegdota, od samoga naslova sugerira stanoviti didaktički (dakle učo-prosvjetiteljski) istup, program, predavanje (i zato je švercanje egotropije neumjesno, čak neukusno). Sjećanja koja hlape, izvjetravaju, isparavaju – i to baš "lako" - bome nisu za šire čitateljstvo od neke važnosti (neka ih autor zadrži za sebe).

E, ali skromni/inteligentni D. Pavelić domišlja se jadu, pa nam nudi esencijalnu definiciju smisla takvih uspomena: "Ako me po nečemu ljudi budu pamtili, pamtit će me po pričama o bosanskim fratrima. O Fratrima, o fratarluku i o njihovu fratarlučenju. Toliko sam toga stvarnoga i izmišljenoga napisao o njima, da me nevjerica obuzima". (Str. 112.). Dakle, "ljudi" će ga ipak pamtiti, nada se autor (ako da je već pokojan), ali koji to "ljudi"? Njegovi čitatelji (baš bi me zanimalo, kad bismo zbrojili prodane primjerke svih njegovih knjiga, koja bi li to bila masa) ili, pak, fratarska "braća", kojima je toliko kadio. Po ovoj unaprijed zacrtanoj putanji posmrtnoga pamćenja ("lakohlapljivoga sjećanja"!), D. Pavelić je jedan od onih pisaca iz BiH, koji su svoje hrvatstvo kapitalizirali skrivajući se pod franjevačkim skutima, koje su toliko cjelivali da svi skupa, napokon, nalikuju jedni na druge.

D. Pavelić ipak se dosjetio jednu, pa da ne bi ostalo propedeutički radio na fratarluku (a omilio mu?), u svojoj ih je više stotina natuknica (pohvalno: "uvijek sažetih") obišao šire područje istočnjačkih adeta ("orijentalizam u meni") ne bi li nas zapahnuo pregršti (samo naizgled) čudnih riječi, ali koje su se već mnoge odomaćile u hrvatskoj beletrističko-publicističkoj prozi. No, i to je poučno, jer doktor ne može drukčije, takva mu narav: svejedno, je li piše o haremskom roblju, i osoblju (uz neophodnu egotrip fusnoticu), o francuštini, o beharu, čak o Beogradu (opsegom najveća natuknica, ali koja nije više od uličnog itinerera) o "mirisoljupcima" (ov je, čak dražesno bedasto, na tragu Huysmansa), o misirbabi, o ibriku, o imaginardnom prijatelju, o "kasnitelju", o karakterologiji, o mržnji, o peksimetru, o picukarama, o sutonu u kasabi, o turcizmima (e, tu se razmahao preko svake mjere, računajući da su mu "ljudi" tj. čitatelji posvemašnje neznalice, ali neka...)...

Lako je dokučiti kako je u želji da nam zabljesne svojim "ishlapljem sjećanjima". D. Pavelić, od A do Ž (od Abesinca do žudnje), potrpao u bisage, tj. među tvrde korice, svega i svačega, ali..., nažalost bez potrebna reda. U ovom "abecedariju" svjedočimo o neviđenoj praksi, naime da učinjeno, ne odgovara naumljenom. S općim pojmovima, privatnim impresijama, lirsko-pjesničkim umecima još kako-tako, ali kad dođu na red osobna imena/ prezimena stvarnih ličnosti (pisaca, psihoanalitičara, umjetnika svake fele) ili onih iz literature, tu se stvara kaos. Ne znam po kojoj je logici autor smislio, a urednik (Darko Milošić) i korektor (Ivan Vidak) to odobrili, te "pustili" u javnost nešto - neviđeno!

Naime, u abecednom poretku stvari, kako je od vajkada u rječničkio-leksikografskoj-enciklopedističkoj praksi, nalaže se (samorazumljivo) da se osoba/likovi u bilo kojem popisu redaju prema prvom slovu - prezimena. Horribile dictu/visu, ali ovaj učeni autor poredava osobe/likove prema prvom slovu - imena (pa, daj se ti snađi, kad nam ponekad imena i najvećih i najpoznatijih pisaca, političara, znanstvenika, slavnih osoba uopće stoje jednostavno "na vrh jezika", ali ćemo ga lako doznati kad dotičnu osobu u nekom rječniku (abecedariju, po definiciji), leksikonu itsl. potražimo pod njenim prezimenom. Kod našeg D. Pavelića ovo je obrnuta šarada: hajde, nađite mi u njegovom "abecedariju", recimo Dostojevskog, ali u natuknici "prof D" njega nema i eventualno ćete na njega slučajno naletjeti u natuknicama a "pod F": a zašto to, kako to? Tako, konta naš "abecedarist", jer je Dostojevskom ime Fjodor Mihaljević!

U slavnom piscu imena U (prvenstveno manjkavom, jer uz imena nisu navedeni brojevi stranica, na kojima ih se može naći?), ova je ZMEŠARIJA još strašnija: pod A spada Mickiewicz, zato jer mu je ime ADAM, pa čak CAMUS Albert i još PUŠKIN (jer mu je ime Aleksandar Sergejevič), da ne kažemo kako je u popisu natuknica "pod A" svrstan jedan SOLŽENJICIN (jer mu je ime Aleksandar..., pa čak i GIDE spada "pod A" jer mu je ime Andre, no tu je i jedan PAVELIĆ (ime mu znate, tj. Ante, ali on po logici i pravilu mora biti među natuknicama "pod P"... Zamislite, dalje, da se jedan BAUDELAIRE nalazi na hrpi svaštica/ natuknica "pod C", jer mu je ime Charles, a ista sudbina zadesila je i DARWINA, jer imenom je Charles, a čudetvorni HARMS je u nakupini "pod d" jer mu je osobno ime Daniil Ivanovič...

Ne mogu više/dalje, ima tu stotinjak bedastih iskrivljavanja, praktički krivotviranja osobnoga identiteta (kako može KAFKA naći mjesto u svaštarskoj ladici "pod F", jer mu je, nesretniku, ime Franz, čineći društvo - avaj! - baš SCHUBERTU ("pod F", jer se zove također Franz..., no "pod F" naći ćete (neupućeni gdje da ga potražimo; O TEMPORA, O, REDACTORES!?) baš o CHOPINA (imenom Frederic!). Ovakav ŠLAMPERAJ ne mogu više izdržati - dosta sam se naučio sa sarajlukom, fratrima, turcizmom, orijentalizmom -pa ova tvrdo ukoričena SVAŠTARIJA/ ZMEŠARIJA trebala bi, dok škripim zubima, odletjeti kroz prozor moga neboderskoga stana, ali ako oštetim nečiju benzinsku bebicu, skupo ću to platiti. Ne isplati mi se ŠKRIPATI!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2020 22:51