Djeca su kraljevi

Od opsesivne konzumentice realityja, postala je žena koja stvara reality show. Pri tom, željna slave i zarade, snima i iskorištava vlastitu djecu

Delphine de Vigan

 Franck Castel/mpp/Starface/Profimedia/Franck Castel/mpp/starface/profimedia
Roman Delphine de Vigan Gallimard je objavio lani, a Ita Kovač brzo prevela za hrvatskog izdavača OceanMore

Koliko se dugo nesretan čovjek može utapati u virtualnoj stvarnosti, bježati od života obmanjujući se lajkovima i emotikonima podrške i odobravanja koji stižu s društvenih mreža dok mu ljudi lajkaju objave koje su, zapravo, šarena laž, daleko od realnog života?

Roman "Djeca su kraljevi" francuske autorice Delphine de Vigan, koji je Gallimard objavio lani, a Ita Kovač brzo prevela za hrvatskog izdavača OceanMore, pripovijeda o zamkama društvenih mreža, fenomenu youtubera i influencera, a ponajviše govori o djeci koja su žrtve vlastitih roditelja željnih slave, roditelja koji djecu neprestano snimaju, njihove fotografije i videa stavljaju na društvene mreže, pa to naposljetku, ako se zahukta i privuče pozornost, počnu i komercijalno iskorištavati. Djeca, ljepuškasta i dopadljiva, kakva već jesu, izazivaju pozitivne emocije, a zapravo se pretvaraju u promotore brendova odjeće, hrane ili igračaka, roditelji ganjaju sponzorske ugovore, a djeca postaju manekeni, glumci koji odrađuju posao. Čak i onda kad im do toga nije, kad se bune, kad ne surađuju, rijetko tko da tu djecu, zatrpanu sponzorskim igračkama i natrpanu nezdravom hranom, čuje, a kamoli shvaća ozbiljno.

Središnji lik romana, Mélanie Claux Diore, žena je koja svoju samoću i nesigurnost popunjava pratiteljima na YouTube kanalu koji pokreće i vodi. Brojkama virtualnih obožavatelja pokušava kompenzirati osjećaj odbačenosti koji je muči još od rane mladosti, a ponijela ga je iz primarne obitelji.

Mélanie je jednom davno bila djevojčica koja je čeznula za roditeljskom podrškom i ljubavlju, za koju je, u odnosu na svoju uvijek favoriziranu sestru, ostala uskraćena. Bila je djevojka koja je priželjkivala studirati književnost, bila je i obična cura koja je odrastala gledajući realityje, doduše, preobična da bi i u jednom od njih mogla opstati, sudjelovati dulje od prve epizode.

Mélanie silno želi da je gledaju, prate i vole, pa nakon što sama u tome ne uspije u reality showu, pozornost će privući snimajući - vlastitu djecu. Kći i sina pretvorila je u lukrativan komercijalni proizvod koji prodaje na obiteljskom YouTube kanalu.

Tako od opsesivne i pasivne konzumentice realityja, one koja sjedi pred ekranom i upija taj svijet kojeg silno želi biti dio, postaje žena koja stvara reality show za druge.

Pritom to masno naplaćuje, a tim drugima, tim followerima, ponekad i sebi, prodaje priču da "onima koji ih gledaju treba isporučiti ljubav".

Kiša emotikona koje dobije kad objavi neku fotografiju, komplimenti za odjeću, frizuru i šminku ispunjavaju prazninu u njoj, utišavaju nezadovoljstvo, kompenziraju ono što nije dobila. "Srca, lajkovi, virtualni aplauzi postali su njezina pokretačka sila i razlog življenja: neka vrsta povrata emocionalnog i afektivnog ulaganja bez kojeg više ne može", dobro to portretira Delphine de Vigan.

Mélanie na YouTubeu ima dojam zajednice, napokon se osjeća prihvaćenom te milijune ljudi koji je prate osjeća kao virtualnu obitelj; njihovi komplimenti i podrška daju joj potvrdu da vrijedi, dapače, da je jedinstvena. Kako na jednom mjestu kaže de Vigan: "Zapravo su YouTube i Instagram ostvarili san svakog tinejdžera: biti voljen, biti praćen i imati fanove".

Dok djecom nježno ili manje nježno manipulira, Mélanie govori da ih drži kao kraljeve jer, materijalno govoreći, imaju sve. Djeca kraljevi. To su njezina djeca. Kao majka, tvrdi, valjda zna što je za njezinu djecu dobro. Emocionalne potrebe svoje djece, uvučena u svoj projekt YouTube kanala, ta majka niti vidi niti zadovoljava.

Kad kći Kimmy jedan dan nehotice zapne o kabel i sruši kameru, a Mélanie počne vikati na dijete, stariji sin, Sammy, tada jedva šestogodišnjak, sedmogodišnjak, u pokušaju da zaštiti dvije godine mlađu sestru reagira na majčino ponašanje:

"Pa što je tebi? To je tvoja kći!", i pritom, sablažnjenim tonom: "Tebi je važniji video od tvoje kćeri!!!"

Nakon što se obiteljski YouTube kanal koji Mélanie vodi zahukta, prati ih pet milijuna ljudi, a djevojčica Kimmy, kojoj tada nije više od pet, šest godina, pita majku koja neprestano snima nju i Sammyja, zašto i sama ne stane s njima pred kameru, boji li se ona nečega.

"Ma ne, čega bi se bojala?" razuvjerava je Mélanie.

"Da ćeš ostati zatvorena", odgovara Kimmy. Naizgled to izgovara iz perspektive naivne dječje percepcije svijeta, ali ta će se rečenica pokazati gotovo proročanskom. Može li se iz ekrana izaći? Jednom slavan, možeš li ikada vratiti privatnost?

"Djeca su kraljevi" na momente pokazuje da djeca i jesu - kraljevi, iz dječjih usta, zna svaki roditelj, ponekad stižu istine koje drugdje nećete čuti jer ih odrasli, ako to i znaju, neće glasno reći.

Roman pokazuje kako se i koliko poimanje privatnosti u percepciji mnogih, pogotovo mladih ljudi, bitno promijenilo. Zahvaljujući društvenim mrežama, znamo kakvu pidžamu nosi kolega iz ureda i kako izgleda dnevna soba prijateljice iz djetinjstva koju nismo vidjeli 40 godina.

Lov na lajkove mnogima je postao način života, na njega nisu imuna ni djeca ni odrasli.

Mélanie Claux Diore zapravo je utjelovljenje tog novog vremena. Vremena u kojem roditelji opsesivno bilježe odrastanje djece, snimaju.

Uostalom, ne morate imati roditelje koji stvaraju YouTube kanal za koji im sponzori uplaćuju novac, mnogi danas imaju snimke iz maternice, snimali su ih i prije nego što su se rodili. Facebook i Instagram puni su snimki i fotografija ultrazvuka.

Granice privatnosti drastično su pomaknute.

Društvene mreže nude gratifikaciju koja se kvantitativno izražava brojem lajkova, komentara, pregleda, raznih znakova odobravanja…

image

Naslovnica knjige

Oceanmore/

Koja je cijena uspjeha na YouTubeu? Što je uopće uspjeh? Okruženi milijunima obožavatelja u virtualnom svijetu, ta djeca i njihovi roditelji u stvarnom su svijetu često socijalno izolirani. Mélanie svakodnevno duge sate priprema i uređuje videosnimke svoje djece, pod stresom je, a nema s kim ni razgovarati, nema niti jednu prijateljicu ni prijatelja. Usamljena je, ali tu samoću ne želi niti osvijestiti, utišava je kakofoničnim odobravanjem milijuna pratitelja na YouTubeu.

Reality show je sedativ, zastor koji nas drži daleko od realnosti. Na realityje se često navuku oni kojima u stvarnom životu nešto bitno manjka. Popunjavaju prazninu. De Vigan to zanimljivo ilustrira na primjeru Mélanie, na početku romana introvertirane sedamnaestogodišnjakinje, djevojke koja je marljiva, koja u gimnaziji književnog smjera postiže solidan uspjeh. No, više od svega Mélanie je tada voljela - televiziju.

"Neka praznina koju je osjećala ne uspijevajući je opisati, neki nespokoj, možda, ili strah da joj život izmiče, osjećaj koji bi joj ponekad u trbuhu dubio uski, ali beznadni bunar, ublažavali bi se samo kad bi se smjestila pred mali ekran."

De Vigan piše o svijetu u kojem sve postaje robom i u kojem vlada kult ega. Opisujući tragikomični lik Mélanie, pripovijeda o bezumnostima današnjeg društva, ispraznosti i komercijalnosti medija, podsjeća na početke realityja koji kreću iz Amerike i šire se Zapadom i dalje. Mediji u početku naveliko kritiziraju te reality formate, ali im u isti čas posvećuju naslovnice, te osim upozorenja psihologa, analiza sociologa, objavljuju i, najčešće prilično stupidne, intervjue s protagonistima Big Brothera i sličnih emisija jer je to sadržaj koji publika prati. Ti koji su htjeli u reality da bi postali poznati, sada su poznati po tome što su - zvijezde realityja. Odjednom svatko ima mogućnost da se s pozicije onog koji gleda nađe u poziciji onoga kojeg se gleda.

Želju da si priznat, viđen, da ti odobravaju i da ti se dive najednom svatko može zadovoljiti preko realityja. Ne traži se nikakva posebna vještina niti znanje, dovoljno je samo biti tamo, biti u kadru. Društvene su, pak, mreže omasovljenje realityja. Sad svatko tko ima profil na Facebooku, Instagramu ili drugdje može raditi svoj reality show, čak i oni koji nikad ne bi prošli casting reality produkcija, uključujući i Mélanie, ženu iz ovog romana. Društvene mreže djelomično su preuzele ulogu koju su imali televizija i reality show.

Zaplet romana "Djeca su kraljevi" počinje i nevolje stižu kad kćerka Mélanie Dior, malena Kimmy, dijete koje je bilo sveprisutno, djevojčica koja ima gomilu svima dostupnih snimaka i milijune pregleda na YouTube kanalu, odjednom - nestane. Za vrijeme obične igre skrivača s vršnjacima iz susjedstva Kimmy se gubi svaki trag. Nitko ne zna što joj se dogodilo. Je li oteta? Tko ju je odveo? Zašto? Kako uopće držati zatočenom djevojčicu čije lice poznaje cijeli svijet?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. travanj 2024 19:38