Stara asirska mudrost glasi: nije vijest po čemu je sve Hrvatska na europskome dnu, vijest bi bila da Hrvatska po nečemu nije na dnu. Ali ovo naprosto ne možemo zaobići: po broju tiskanih knjiga po glavi stanovnika - mjereći novim naslovima ili ukupnim nakladama, sasvim je svejedno - Hrvatska je daleko iza pretposljednje zemlje Europske unije. Toliko daleko da suštinski i ne pripada istom kulturnom i kulturno-političkom kontekstu. Ako u konkurenciju uvedemo i onu Europu koja je još uvijek izvan Unije, tu je situacija već neusporedivo bolja po Hrvatsku. Naime, nema sumnje da Kosovo te Bosna i Hercegovina, a vjerojatno i još poneka zemlja, otisne još manje knjiga. Ustvari, od kandidata za Uniju daleko ispred Hrvatske, blizu europskih prosjeka ili čak i iznad njih, su Turska i Srbija. Ostali su manje ili više blizu hrvatskim kulturnim, nakladničkim, knjižarskim i književnim dosezima.
Ovo vrijedi napominjati jer je svakoga ljeta sve teže i teže pismenome građaninu preporučivati knjige za ljetovanje. Naime, od mandata HNS-ove ministrice Andree Zlatar Violić, preko kratkog ministrovanja Zlatka Hasanbegovića, do aktualne Nine Obuljen, broj i vrsnoća objavljenih naslova, kao i nakladnika koji se doista bave izdavanjem knjiga, strmoglavili su se do obesmišljenja.
Ljudi koji čitaju knjige, koji danas, jednako kao i u devetnaestom stoljeću, pripadaju onoj zbiljskoj kulturnoj i društvenoj eliti, čitaju stare naslove, odlaze u Srbiju u kupovinu novih knjiga, kao što su nekad išli u Madžarsku po sir i salamu, ili - što je posve rijetko - čitaju na engleskom, njemačkom, francuskom jeziku. Iako, ovo posljednje je endemski izuzetak: na tim jezicima doista čitaju oni koji su se u njima rodili i primarno formirali, dok se svi drugi eventualno ispomažu ili na engleskom sekundarno čitaju, a hrvatski im je, ipak, primaran.
Facebook legende o engleskome čitateljstvu u Hrvatskoj, kao i legende o domaćem čitateljstvu elektronskih knjiga, pripadaju glembajevskoj mitologiji i svijetu koji je izmislio samoga sebe, a sad izmišlja i svoj način života. Ne čitaju oni ništa, na engleskom kao ni na hrvatskom, a ako, ipak, nešto pročitaju, onda su to pizdarije iz žanra lažnih njujorktajms bestselera, za koje je svejedno na kojem se jeziku čitaju, jer je njihovo čitanje ionako gubljenje vremena.
Aktivni govornici hrvatskog jezika čitaju na hrvatskom jeziku, bez obzira na to znaju li i po još sedam drugih jezika. Oni koji, pak, ne čitaju - uz rijetke izuzetke s epsko-govorničkim talentom, a koji se, uglavnom, rađaju samo u okolici Imotskoga, u dijelovima Dalmatinske zagore, te naravno u Hercegovini - pasivni su govornici materinjeg jezika. Ne poznaju ga, jer ga nemaju odakle ni kako poznavati.
Mogao bih vam sad, kao čitatelj čitateljima, preporučivati srpske i poneki bosanski naslov, ali bilo bi to malo glupo: zar da vas pred odlazak na more šaljem još i u Beograd po knjige? Osim toga, što bi bio smisao takvog protestnog izbora knjiga za ljetovanje? Da još jednom naglasimo gdje je u pogledu žive kulture i književnosti današnja Hrvatska? Od naglašavanja bi, ipak, bilo korisnije da ljudima kažemo što da čitaju. Uostalom, sam bih volio da mi netko predloži naslove za ljetovanje (jesenovanje, zimovanje i proljećovanje), i na malo što čovjeku mogu biti tako zahvalan kao na dobrom prijedlogu za čitanje.
Nekad davno, prije dvije, tri ili deset godina, na ovakve liste ne bih stavljao knjige o kojima sam prethodno već pisao, ali to načelo danas više nije moguće provoditi. Knjige i pisce nižem prema dramaturškom redu, a ne prema vrijednosnoj hijerarhiji. Posljednji prijedlog je, dakle, jednako vrijedan kao i prvi. I da, naravno, knjige koje predlažem sam prethodno i pročitao…
1. Kristian Novak: “Ciganin, ali najljepši”, OceanMore 2016.
Prečesto se u posljednjih dvadesetak godina događalo da izvikana i nagrađivana knjiga bude neko nečitljivo, obično pretenciozno, društveno-politički poželjno i prihvatljivo, kurentno i mondeno djelce, koje bi grdno ojadilo naivnog čitatelja ili čitateljicu, koji bi se nošeni ovacijama sa scene odvažili da takvu knjigu ponesu na ljetovanje (makar ljetovali i u hladu novozagrebačkog balkona, sve rastjerujući golubove, koji bi da sagrade gnijezdo, polože jaje i poprave hrvatski natalitet.). Kad pogledate listu dobitnika svih tih teportala, gjalskih, nazora i jutarnjih listova - iz vremena dok je i naš list imao svoju književnu nagradu - i dopunite je listom sezonskih književnih senzacija što bi ih izvikala zagrebačka kulturna, književna, a u vrijeme lijevih vlasti i politička čaršija, naći ćete se u čudu kad najednom shvatite da većina tih pisaca i piščica pripada jednosezonskim atrakcijama nalik hrvatskim dance zvijezdama s kraja devedesetih ili Dinamovim i Hajdukovim tinejdžerskim nadama iz dvijetisućitih. Zbog takve književnosti publika je na kraju i rezignirala nad hrvatskom književnošću i obratila se prijevodima.
E, Kristian Novak je nešto skroz drugo. On je ozbiljan, velik i dovršen pisac na neki vrlo starinski i za hrvatske prilike neočekivan način. I pritom je, na sreću svoga čitateljstva, a pogotovu potencijalne ljetne publike, proizvođač krajnje komunikativnog pripovjednog teksta, koji lako prihvaća i s njim jednako lako komunicira doista svatko, osim, naravno, onih nesretnika kojima su facebook i šarene paligaseće lampice defokusirali pažnju i ubili koncentraciju. Ali takvima, na žalost, nema pomoći.
Kristian Novak je, osim toga, vrlo rijetka pojava u sveukupnoj hrvatskoj prozno-književnoj tradiciji, a pogotovu u njezina moderna vremena. On je, naime, klasični romanopisac, pripovjedač širokog zahvata i čvrste naracije. “Ciganin, ali najljepši” roman je koji se da čitati onako kako se čitaju romani Meše Selimovića. Njegova priča je ljubavna i socijalna, ukorijenjena u sadašnjosti, lokalnoj i globalnoj, ali - kao i svaki pravi pisac - Novak nije nimalo monden autor. Ne pokušava on pisati kao svi ti frenzeni, uelbeci i knausgori. Ljetovanje s njegovim Ciganinom bilo bi doživljaj na kojem bih vam istinski zavidio, gdje god da ljetujete.
2. Damir Karakaš: “Sjećanje šume” i “Blue Moon”, Sandorf 2014, 2016.
Njega nagrade zaobilaze. Kada bih vjerovao u kriterije lokalnih književnih žirija, koji su manje pouzdani od memorije Luke Modrića, pomislio bih da je to zbog nevolje što su mu knjige upadale u sezone moćnih naslova i jake konkurencije. Istina je, međutim, da je Karakaš od najkul pisca u vrijeme “Kino Like” u međuvremenu postao nedovoljno kul. Ne pitajte zašto.
Iz perspektive ljetovališnog čitatelja Karakaš ima jednu formalnu manu: piše relativno neopsežne knjige. Koje, osim što su neopsežne, čitaju se na dušak. Tako da ćete “Sjećanje šume”, recimo, pročitati u jedno malo duže ljetno popodne, u hladu ljetnog kafića negdje na makarskom primorju, u Trpnju ili u Orebiću, tamo u unutrašnjosti Istre. I to će biti lijep i intenzivan doživljaj.
Nakon čitanja posljednje Karakaševe knjige valja uzeti onu koja joj prethodi, ali koja se, na neki način, kronološki nastavlja na “Sjećanje šume”. “Blue Moon” roman je o hrvatskom predraću, o onih nekoliko dana, mjeseci, katkad i godina, koji prethode raspadu i rastrojstvu poznatoga svijeta. Jedna uz drugu, ove dvije knjige čine neobičan, emocionalno intenzivan i provokativan spoj.
Damir Karakaš angažirani je pisac. Njegov angažman je u najvećoj mjeri politički i ideološki. Ali on nije pisac s tezom, niti piše knjige da bi zastupao ovu ili onu stranu. Njegova angažiranost proistekla je iz njegova temperamenta, a donekle i životnog iskustva. Pritom, on je puno ozbiljniji pisac nego što to misle njegovi čitatelji, a pogotovu nego što misli i osjeća on sam. Jednom će vam ove knjige mnogo značiti. Jednom, kad Karakaš, akobogda, napiše one koje će mu biti još važnije. Jednom, na Damira Karakaša će se pozivati hrvatska savjest.
3. Karl Ove Knausgård: “Moja borba”, OceanMore, 2015. - 2017.
Na njegove knjige teške primjedbe imaju dvije vrste protagonista lokalne scene: oni koji ih nisu čitali, a nekako vjeruju da je u književnosti loše sve ono o čemu se mnogo priča i što se širom svijeta hvali, te oni koji su na Knausgårda naprosto ljubomorni, jer misle da su osobno bolji pisci od njega i da bi se već onobelovili da po nesreći nisu Hrvati. (Zanimljivo da je ovaj među hrvatskim piscima vrlo rašireni mentalno-emocionalni defekt patentirao nitko drugi do li Franjo Tuđman, koji je smatrao da bi za svoje knjige dobio Nobelovu nagradu za književnost, e samo da nije Hrvat ili da Hrvati nisu toliko podcijenjeni među drugim narodima.)
Besmisleno je biti ljubomoran na Knausgårda, a još je besmislenije gnjeviti se na nešto što ne samo da nisi čitao, nego ti i ne pada na pamet da čitaš. Ljubomora je tim izlišnija što život koji pisac opisuje, i za koji imamo dobrih razloga vjerovati da ga je prethodno odživio, ne samo da nije pjesma Havaja i brčkanje u svakovrsnom skandinavskom blagostanju, nego je, uglavnom, mrkli mrak. Tema je život Karl Oveov (ne, nisam se iznenada intimizirao s kolegom piscem, nego je Karl Ove glavni lik) obiteljski i bračni pakao, jad, bijeda i ludilo, te mu je narav takva da nevolje pod lupom svojih emocija i neuroza samo još uvećava i dovodi do suicidalnih paradoksa i grandioznih, kolosalnih sitnica svakodnevne patnje.
E sad, upitate li se zašto bi vi o svemu tome čitali? Pa još na ljetovanju! Zato što se Knausgårdova magija sastoji u hipnotičkom zanosu u koji baca čitatelja, u užitku koji proizlazi iz ljepote teksta, iz prizora, atmosfere i mirisa, iz drame čovjekova života u čijoj strahotnosti i banalnosti postoji nešto duboko utješno. Utjeha Knausgårdove proze mogla bi biti naša sljedeća tema, ukoliko se slučajno nađemo jedno do drugoga u vlaku koji juri preko Njemačke ili Švicarske…
4. Maroje Mihovilović: “Mi djeca Solferina”, Profil 2017.
Evo jednog ekscentričnog, ali i krajnje funkcionalnog prijedloga za ljetovanje. Riječ je, vjerojatno, o životnom djelu poznatoga hrvatskog novinara i novinskog urednika Maroja Mihovilovića. Godine je uložio u rekonstrukciju vlastite obiteljske priče i na potomke svoga pradjeda, hrvatskog pjesnika i krajiškog oficira Lavoslava Vukelića.
Stvarne obiteljske priče, kada se netko njima ozbiljno pozabavi, kada ih forenzički precizno rastvori i rekonstruira, u pravilu su nevjerojatnije od onih fikcionalnih. Svako je obiteljsko stablo multižarnovsko čudovište, s elementima bajke i fantastike. Iako je književni realizam plodno polje za veliki porodični roman, realizam u pravilu ustukne pred zbiljskom porodičnom pričom. Između ostaloga, ona ne samo da često nije realistična - pa nam se nemogućim čini ono što se živim ljudima stvarno zbilo - nego nije ni književno uvjerljiva. Općenito, ništa kao velika porodična priča ne pokazuje nam koliko život umije biti književno neuvjerljiv. Ili, za religiozne, koliko je u Boga slab dar za fikciju.
Priča o Lavoslavu Vukeliću, o Hrvatskoj s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, o Velikom ratu, japanskom fašizmu i Staljinovom komunizmu, o špijunima i pjesnicima, Titu, ustašama i partizanima, o velikom Sorgeu i sto čudesa, porodična je priča Maroja Mihovilovića. On je, većim dijelom, nastoji objektivno ispratiti, svjestan da je čudo zbilje u ovom slučaju veće od čuda laži i čuda fikcije, ali onda mu se, srećom ne prečesto, stvari izmaknu kontroli, i iz njega progovori novinar, jedan od doajena u eri hrvatske tabloidizacije, započete u vrijeme uspostave države samostalnosti, kada su novinarkama izmišljane plemićke titule, a nad ovim našim svijetom dopričavao neki veći i luđi svijet, sve dok, desetljećima kasnije, takvo novinarstvo nije uništilo, detoniralo, ispalilo samo sebe, spalivši za sobom činjenice i njihov značaj.
Srećom, Mihovilović ne iskače prečesto iz tračnica, i ova je knjiga puno istinitija nego što su današnje naše dnevne i tjedne novine, sve redom. Fantastiku vukelićevskog života dao je, uglavnom, na uzoran publicističko-kroničarski način i sačinio knjigu idealnu za ljetovanje.
5. Mathias Énard: “Busola”, Fraktura 2017.
Jedan veliki europski roman, velik i stoga što je roman, i stoga što je europski. Ako se nekome kad i učinilo da Europa prestaje biti civilizacijska žiža čovječanstva, ako se nekome učinilo da se negdje drugdje zbiva ili piše nešto što je važnije od onoga što se zbiva i piše u Europi, pisci kakav je Énard, i romani kakva je “Busola” tu su da ga iznevjere.
Ovu knjigu vrijedi odabrati za ljetovanje ako su vas u proteklih godinu dana morile brige vašega (ljudskog) roda, ako ste razmišljali o izbjeglicama i terorističkim napadima, ako vam je, s vremena na vrijeme, srce bilo na Bliskom istoku, a ne samo na dalekom Zapadu, ako je islam drugo lice vašega kršćanskog ili katoličkog identiteta. Ili ako biste, mimo svega toga, rado čitali jednu veliku i moćnu europsku knjigu.
Énard je od onih već dovršenih, klasičnih pisaca, koje samo zla sudbina može omesti da do kraja ostvare svaki svoj naum i, na kraju, veliko i opsežno životno djelo. Po tome je, ali samo po tome, sličan Kristianu Novaku. Ali za razliku od njega, porodičnog čovjeka, s radnim mjestom i uobičajenim građanskim brigama, Énard je pisac koji živi po stipendijama, seli se iz grada u grad, upoznaje nove kulture i identitete, živi kao nomad.
6. Varužan Vosganjan: “Knjiga šapata”, Sandorf 2017.
Roman o pojedincu, porodici i narodu. Roman o Armencima, narodu koji je najviše postradao u našemu vijeku a da za svoje stradanje nije dobio nikakvu satisfakciju. Živi rasut po svijetu, i u svojoj minijaturnoj zemljici na rubu bivšeg Sovjetskog Saveza, ostatku ostataka svojih povijesnih teritorija. Armenska povijest je san. Armenska povijest je panična potreba da se sačuvaju i upamte činjenice svoga postojanja. Ovo je knjiga o tom snu i o sjećanju. Ujedno i knjiga o socijalizmu, i to onom rumunjskom socijalizmu, teškom, mučnom i orijentalnom. Ispisana snažnom, širokom gestom, ona transcendira i ličnost samoga pisca, njegovu privatnu sudbinu i biografiju - iako u knjizi itekako postoji udio privatne piščeve biografije. “Knjiga šapata” je na najljepši i najneviniji način knjiga iz jednoga danas prezrenog, skoro zaboravljenog žanra: veliki nacionalni roman. Idealna knjiga za ljetovanje i za oduševljavanje na ljetovanju.
7. Srđan Valjarević: “Dnevnik druge zime”, VBZ 2017.
Ovu je knjigu Srđan Valjarević u Beogradu objavio prije punih jedanaest godina. Bila je vrlo zapažena, živa srpska scena umjela je dočekati i pozdraviti svoga mladog klasika, a pročitao ju je tada, pretpostavljam, i poneki hrvatski čitatelj kojemu je važna hrvatska književnost, pa su mu onda važne i sve druge bliskojezične i istojezične književnosti. Zašto je Valjarevićev roman, onako iznebuha, baš ovoga ljeta izašao u Hrvatskoj, na to pitanje, vjerujem, nitko ne bi mogao dati suvisao odgovor. Ako odgovor nije taj da u VBZ-u još uvijek postoji edicija Europom u 30 knjiga, skladno dizajnirana i upakirana, potpomognuta europskim novcem, pa je na kraju bio red u njoj objaviti i neku srpsku knjigu. Izbor je dobar, iako je uz ovaj naslov onda trebao biti objavljen i Valjarevićev “Zimski dnevnik” iz 1995, a nakon toga bi trebao uslijediti i “Komo” iz 2007. Ovo je, naime, pisac koji ne piše uvijek jednu te istu knjigu, ali se njegove knjige međusobno - nadograđuju. I onda da bi do kraja pročitao jednu, moraš pročitati i druge dvije.
“Dnevnik druge zime” mračna je, teška i turobna knjiga o alkoholizmu. Elegantna, dobroga stila, lišena afektacija i prenemaganja koje se gotovo redovno jave čim netko u proznom tekstu spomene rakiju, pivu ili inu vatrenu vodicu, knjiga je to koja bi se svakako, s ljetovanjem ili bez ljetovanja, trebala pročitati.
8. Vera Mutafčieva: “Slučaj Džem”, Sandorf 2016.
Bila je povjesničarka, bugarska profesorica u neka siva i stegnuta vremena sovjetske poluokupacije, hermetički zatvorenih granica i diktature kvaziproletarijata. Pritom, bila je kći narodnog neprijatelja, također povjesničara i akademika, istaknutog intelektualca za vrijeme vladavine cara Borisa i kolaboracije s Nijemcima. Sve su okolnosti, dakle, bile protiv Vere Mutafčieve.
Međutim, vanjske okolnosti ne mogu protiv unutrašnje čovjekove slobode. Naravno, ako je netko slobodan, a ona je bila vrlo slobodna. Pored svoga znanstvenog rada, u kojem se vrlo ozbiljno i temeljito bavila osmanskim razdobljem bugarske povijesti i osmanistikom općenito, pisala je romane s povijesnom tematikom. Zasnovala je vlastiti žanr, u kojemu je, opet vrlo slobodno, preuzela ono što je njezinom senzibilitetu najviše odgovaralo, kako od književnosti tako i od historiografije, od fikcije i od fakcije, od beletrističkog i od esejističkog diskursa… I tako je nastajala neka vrlo uzbudljiva, među publikom popularna, ali visoko stilizirana i vrijedna proza.
“Slučaj Džem” prva je njezina knjiga prevedena na hrvatski. Priča je to o sultanovom mlađem bratu koji se pobunio protiv vladara i protiv dinastičkog reda, o domovini i o izdaji, o istoku i zapadu, muslimanskom i kršćanskom svijetu, te o zloupotrebi i manipulaciji vlasti. Iako govori o zbivanjima od prije pet-šest stoljeća, “Slučaj Džem” kao da je jučer napisan i kao da svjedoči o našem vremenu, o aktualnim prevratima u arapskom svijetu, motiviranim, iniciranim i vođenim sa Zapada. Poučna i tužna knjiga, koja je, pored ostaloga, ovdašnjem čitateljstvu dragocjena jer široko tematizira epizodu iz Andrićeve “Proklete avlije”. Mutafčieva i Andrić su, vjerojatno ne znajući jedno za drugo, u ista doba pisali o nesretnom Džem-sultanu. Što ih je u ta poslijeratna europska vremena njemu privuklo?
9. Robert Graves: “Bijela božica”, Sandorf 2016.
Evo i knjige meni za dušu! Podnaslov joj je “Povijesna gramatika pjesničkog mita”. Kada bih imao sve vrijeme ovoga svijeta, što znači - kada bih se materijalno obogatio, kada bih, dakle, odnekle stekao golem a besposlen novac, na lutriji, od nasljedstva ili na neki još nemogućiji način, digao bih ruke od ove stvarnosti, povukao se u neku idealnu osamu, tamo gdje me nitko neće naći, i čitao samo ovakve knjige: Frazerovu “Zlatnu granu”, Billingtonovu “Ikonu i sekiru”, Dvornikovićevu “Karakterologiju Jugoslovena”, Vuk-Daničićev prijevod Biblije i Karićev prijevod Kurana, Gravesovu “Bijelu božicu”, te još barem pedesetak takvih, sveokupljajućih i sveobuhvatnih knjiga i knjižurina, što sam ih dosad u životu već čitao, ali osjećam da sam ih nedovoljno pročitao, a zajedničko im je da pripadaju nekoj stvarnosti i kreiraju neku stvarnost koja se iz temelja razlikuje od ove u kojoj živim.
“Bijela božica” jedna je savršeno proizvoljna povijest čovjekove mitološke svijesti. Graves ju je pisao kao da piše golu i suhu istinu, gotovo egzaktni nalaz i anamnezu, ali je, zapravo, jednako nepouzdana, slobodna, izmaštana kao kakav roman. Pritom, postavke te maštarije, činjenice na koje se pisac poziva, počesto su vrlo precizne i utemeljene. Gravesova je, maštarija, dakle sačinjena od istine, a ne od snova.
U moćnoj knjižurini, objavljenoj 1948, u vrijeme kada je Europa bila izluđena, ojađena i ponižena užasom Drugoga svjetskog rata, užasom koji si je sama priredila, Robert Graves zasniva teoriju o ženskom načelu koje je vladalo čovjekovim vjerovanjima prije nego što su se pojavili okrutni, racionalni i ratoborni muški bogovi. U tom načelu, ranjivom i uveliko samouništavajućem, vladali su principi istovremenog stvaranja i uništavanja, principi ljubavi i pjesničkog mišljenja. Taj svijet u svojoj je ljepoti bio - nelogičan.
Iz tog ženskog prapočela, propovijeda Robert Graves, nastaje velika poezija, i dokazuje kako su veliki pjesnici današnjice, zapravo, djeca i sljedbenici Bijele božice. Lijepa, čudna i monstruozna priča, čudovište iz Disneyjevih crtanih filmova u kojima nije bilo čudovišta; takva je, dakle, ova knjiga. Idealna za ljetovanje, ali i za cjeloživotna čitanja čovjeka koji se pomirio s porazom razuma i pristojnosti, i koji ima dovoljno novca da živi s posljedicama takvog mirenja.
10. Marko Aurelije: “Meditacije”, Planetopija 2017.
Nitko nije toliko siromašan osjećajima i pameću da bi mu mogli pomoći priručnici za samopomoć. Lajf koučovi potrebni su samo onima koji nemaju svoj lajf. Svi ti muškarci blagih osmijeha, magovi popularne psihologije, motivatori i motivacijski govornici, nikovi vujičići s obje ruke i noge, koji su vas u stanju uvjeriti u svoju beznožnost i rukohlaplje, sav taj tabloidni emocionalno-savjetnički jad i sve te žene koje dijele savjete drugim ženama, sve je to pupa-hava, topli zrak, ništica i nula pred životnim mudrostima i savjetima rimskoga cara Marka Aurelije. Taj je, kažu, bio plemenit vladar, posljednji iz niza petorice dobrih careva, a niti je pisao o idealnoj vladavini, niti je pisao o ratovima.
Pisao je o životu i svakodnevici, o dobru i zlu, o doživljaju sebe i o tome kako odživjeti vrijeme koje je čovjeku dano. Bio je stoik, možda ga se netko sjeća i iz srednjoškolskih udžbenika filozofije, i bio je pjesnik, onako kako su pjesnicima bili mislioci svijeta koji još uvijek nije postavio svoje racionalne, materijalno provjerljive temelje. Od Marka Aurelija učimo se utjesi pesimizma. Tijelo je trošno, duša je nepostojana, život je samo jedan trenutak. Čovjek je, sve u svemu, privid među prividima.
“Meditacije” knjiga su za ljetovanje i za ostatak života, molitvenik čistih duša.
11. I na kraju, evo i knjiga, nasumce pobrojanih, koje će, Bože mira, zdravlja i strpljenja, ovaj čitatelj čitati tokom ljeta: Radivoj Cvetičanin: “Konstantinović. Hronika”, Dan graf i Fondacija Stanislav Vinaver, Beograd 2017, Andrej Rodinis: “Velika praznina - Njemački ratni zarobljenici u Bosni i Hercegovini”, Bosanska riječ, Tuzla 2017, Dubravka Ugrešić: “Lisica”, Fraktura, Zaprešić 2017, Ognjen Spahić: “Calypso”, Fraktura, Zaprešić 2017, Ian Kershaw: “Do pakla i natrag - Europa 1914. - 1949.”, Fraktura, Zaprešić 2017.
A mogle bi se među ovim knjigama naći i neke druge. Čitanje, pogotovo ljetno, povezano je s iluzijom slobode. A sloboda je, opet, povezana sa slučajnostima. Čovjek je slobodan ako mu je dopušteno da se prepusti slučaju, ako mu sve nije moranje. Sloboda slučajno odabrane knjige.