Što ću sad sa svojim životom? - rekla mi je prijateljica kada je krajem prošle godine pročitala četvrtu, završnu knjigu tetralogije Elene Ferrante “Priča o izgubljenoj djevojčici”. Sličan je osjećaj i mene preplavio kada sam nedavno i sama dovršila čitanje vjerojatno najvećeg izdavačkog fenomena posljednjeg desetljeća - “Genijalne prijateljice”, romana u četiri dijela talijanske autorice koja se skriva iza pseudonima Elena Ferrante. Takva čitateljska iskustva nisu učestala i zato ih treba posebno cijeniti.
Nisam se iz prve zaljubila u ono što piše Elena Ferrante. “Dani zaborava”, prva njezina knjiga koja je kod nas prevedena, bila je nekako pretjerana u svemu - nekontrolirani bijes ostavljene žene, previše gorčine i junakinja izgubljena u riječima i osjećajima. Ni “Genijalna prijateljica” nije mi se odmah uvukla pod kožu - priča se u prve dvije knjige razvijala sporo, sve su mi to bili već mnogo puta viđeni motivi - stasanje mladih žena u represivnoj, mizoginoj, patrijarhalnoj i nasilnoj sredini, a posebno me nerviralo natezanje koga će zavoljeti centralni muški lik serijala - fatalni Nino.
No, kad Lila i Elena odrastu i njihov se život ispreplete s uzbudljivim povijesnim događajima u Italiji - 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, potpuno sam utonula u taj dinamičan, izuzetno složen, a na trenutke čak i dijaboličan odnos dviju žena, na kraju se zapitavši je li to možda priča o jednoj te istoj ženi i njezine dvije moguće sudbine - onoj u kojoj ostaje u Napulju samo jednom otišavši do mora da bi na kraju nestala i drugoj, u kojoj čita, školuje se, piše, putuje i čije je najveće životno dostignuće na kraju - priča o onoj drugoj.
Elena Ferrante je velika pripovjedačica. To se najbolje vidi kada se na kraju priče sve kockice poslože, kada sve sjedne na svoje mjesto - i izgubljene lutke, i odrasle kćeri, i lokalni mafijaši... Zanimalo me kako je Ferrante pisala svoj roman. Je li odmah na početku imala tu preciznu konstrukciju ili se jednostavno storija tako sofisticirano i precizno odmotala? O tome govori hrvatska prevoditeljica romana, Ana Badurina. - Vjerujem da je od samog početka imala prilično razrađenu shemu na kojoj je gradila tetralogiju. Previše je tu pojedinosti da bi sve bila slučajnost, previše biranih riječi, a i vrlo je vješto gradila napetost, dozirala informacije, prekidala glavnu radnju u pravom trenu da bi na kraju veliko klupko odmotala u završnom dijelu i tako je sve savršeno sjelo na svoje mjesto - kaže Badurina.
Tragičan rasplet
Čitateljsko, fanovsko iskustvo s “Genijalnom prijateljicom” u pravilu je strastveno. Oni koji favoriziraju prva dva dijela, “pupanje” i seksualno sazrijevanje mediteranskih djevojčica, nerijetko su razočarani raspletom koji bi se mogao definirati i kao - tragičan.
No, zasigurno je i prevoditeljsko iskustvo s takvom književnošću posebno intenzivno.
- S Ferrante sam se družila na više od 1500 stranica. Mnogo je to vremena, sati provedenih zajedno i teško se na kraju bilo rastati, to više što neki od duhova koji su opsjedali Elenu Greco ni mene nisu ostavljali na miru, teško je bilo ne poistovjetiti se. Ferrante ima tu moć da te usiše u vrtlog svojih priča. Tako da sam pri kraju posljednjeg dijela tetralogije počela priželjkivati da nikad ne završi. A kad sam ipak završila, dugo mi je trebalo da se oporavim i uhvatim u koštac sa sljedećim prijevodom - objašnjava Badurina.
Iako se u spekulacijama o tome tko, zapravo, stoji iza pseudonima Elena Ferrante u jednom trenutku pojavila i teza da je to možda muškarac, “Genijalna prijateljica” uvelike se percipira kao “ženski roman”, uz sva pejorativna značenja koja takva prozivka nosi.
- Ma smiješno mi je to rodno trpanje romana u ovu ili onu ladicu. Je li itko ikada Knausgårda pitao je li ‘Moja borba’ muški roman jer govori iz perspektive muškarca - kaže Badurina. - Ferrante je kroz priču o prijateljstvu dviju žena ispričala život i Italiju, a tu priču možemo mirno preslikati i na Hrvatsku, i to, nažalost, čak i na suvremeno doba. I to je za mene ova tetralogija: priča o životu koja se može čitati na mnogo razina. Oni koji u književnosti traže samo napetu priču, zadovoljit će se navijanjem za ovog ili onog ljubavnika. Samo se bojim da neće biti oduševljeni krajem. A kraj je, po meni, idealan, kraj je život. Jer kada to život nudi sve odgovore - nastavlja prevoditeljica.
Čak 25.000 knjiga - toliko iznosi prodana naklada svih četiriju dijelova “Genijalne prijateljice” u Hrvatskoj. Oduševljenje Elenom Ferrante polako je raslo, a kulminiralo je objavljivanjem posljednjih dvaju dijelova na ljeto, odnosno na zimu prošle godine. Kada neki autor tako rezonira s globalnom publikom, uvijek se postavlja (banalno) pitanje: koja je tajna tog uspjeha?
- Tajna uspjeha krije se ponajprije u spretnom balansu između tradicije i moderniteta, između klasične naracije i postmodernistički intoniranih intertekstualnih intervencija koje pridonose zagonetnosti priče, ne remeteći ni na koji način osnovni slijed zbivanja - objašnjava književni kritičar Zdravko Zima. - Između tradicije i moderniteta, ako se tako može reći, balansiraju i dvije junakinje: Lina Cerullo, temperamentna i beskompromisna, ali ipak odana konvencionalnim vrijednostima, te Elena Greco, njezina najbliža i po mnogočemu slična vršnjakinja, koja se nastavlja školovati, svjesna da se samo tako može emancipirati i pobijediti primitivizam zavičajnog i dubokim predrasudama okovanog kvarta.
Romani ove autorice djeluju kao inačica nekoć slavnih talijanskih filmova iz neorealističke ere, s mnoštvom likova, katkad patetičnih, katkad karikaturalnih i nerijetko sklonih svakojakim prekoračenjima, pa i sukobu sa zakonom. Vještina kojom su konstruirane ljubavne epizode, storije o prijateljstvu i propalim prijateljstvima, brakovima i propalim brakovima teško će koga ostaviti ravnodušnim - zaključuje.
Ovisnička posvećenost
- Planetarna popularnost ‘Genijalne prijateljice’ nema premca u suvremenoj talijanskoj prozi - kaže Tatjana Peruško, izvanredna profesorica Odsjeka talijanistike Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koja nam možda na najbolji način objašnjava zašto smo tako zavedeni pripovijedanjem ove književnice. - Iz analitičkog očišta - koje od nas očekuje da čitateljeve reakcije, strast, znatiželju i ovisničku posvećenost sagledamo kao rezultat tekstualnih strategija - u talijanskoj se tetralogiji daju identificirati prokušani pripovjedni mehanizmi ne jednog, nego nekolicine tradicionalnih i popularnih žanrova.
Osim što je možemo čitati kao bildungsroman, priču u kojoj pratimo niz ključnih događaja u životima dviju protagonistica: njihovo seksualno, intelektualno i emocionalno sazrijevanje, brak, majčinstvo, borbu za vlastito mjesto u širem društveno-političkom kontekstu, u njoj prepoznajemo i elemente društvenog romana, romana prostora i vremena koji nudi panoramski pregled talijanskog društva u drugoj polovici 20. stoljeća, te naravno, melodrame. No, mimo žanrovskih postupaka, enigmatičnost, koju smatram glavnim sredstvom pripovjednog zavođenja, zasluga je pripovjednoga glasa.
Pripovjedačica koja isprva nastupa kao svjedokinja, kao sjena ambivalentne dvojnice, o drugoj pripovijeda epski, hiperbolički. Unatoč tome, kao i stereotipnim postupcima i ponavljanjima u karakterizaciji, Lila je predstavljena kao neproničan lik, njezini su postupci nerazumljivi, pokreće je kȏd koji sama pripovjedačica ne poznaje, pa je stoga trajno zauzeta dešifriranjem vlastite junakinje i priča koje se o njoj i oko nje množe. U čitavom su romanu stoga pripovijedanje i priča u prvom planu, počev od naslova pojedinih poglavlja, a samim time i odnos između proživljenog i ispripovijedanog.
Naime, iz romana u roman pratimo kako pripovjedačica, koja oscilira između protagonistice i svjedokinje, prenosi tuđe priče i pritom pokušava razumjeti tuđe postupke. No, snaga Lilina lika proizlazi upravo iz nedorečenog i neizrečenog, iz svega što ostaje neispripovijedano te otvara prostor gotovo nadnaravnim konotacijama. Baš kao i različitim tumačenjima - obrazlaže profesorica Peruško.
Što je najbolje, i sama Ferrante je pri kraju “Priče o izgubljenoj djevojčici”, pišući o literarnom uspjehu Elene Greco, pogotovo njezine pripovijetke “Prijateljstvo”, anticipirala naše čitateljsko-kritičarske reakcije. Pa tako piše: “Roman je odmah pobudio zanimanje. Neki su bili oduševljeni užitkom koji ih obuzima dok ga čitaju. Neki su hvalili umješnost kojom je razrađen glavni ženski lik. Neki su govorili o okrutnom realizmu, neki su hvalili moju raskošnu maštu, neki se divili mekoj i ugodnoj ženskoj naraciji. Ukratko, pljuštale su samo pozitivne, ali često međusobno posve oprečne formulacije, kao da kritičari nisu pročitali knjigu koja se nalazi u knjižarama, nego je svatko evocirao fiktivnu knjigu koju je izmislio s pomoću vlastitih predrasuda.”
Draga Elena Ferrante, pa tako to bude sa sjajnim romanima: dok ih čitamo, u njih uvijek upisujemo i velik dio nas samih.