Jučerašnja Politika donijela je tekst pod naslovom “HAZU svojata Miroslavljevo jevanđelje”, i otvorila novo poglavlje u međusobnom nadmetanju Hrvata i Srba za isključivost duhovnog naslijeđa iz bizantskih, potom turskih i susljednih vremena. Uvodna rečenica spomenutog teksta kaže jasno: “Miroslavljevo jevanđelje, najznačajniji i najljepši srpski rukopisni spomenik, proglašen je za ‘djelo pisano hrvatskom ćirilicom i staroslavenskim jezikom hrvatske redakcije’!”
Ovo “kleptomansko otkriće” promovirao je, tvrdi ugedni srbijanski dnevnik, Kristijan Kuhar sa zagrebačkog Staroslavenskog instituta, na međunarodnom skupu “Hrvatska ćirilična baština”, što se održao koncem studenog u Zagrebu “pod okriljem HAZU”. Dakako, kako bi novinar o tome donio vlastiti sud, morao je položiti jedan od najtežih ispita na jučerašnjoj jugoslavistici, danas kroatistici, ispit iz staroslavenskog.
Specijalistički predmet
U svakom slučaju, Kristijan Kuharu (koji nije bio spreman komentirati tekst u Politici) i Milko Brković, profesoru Mostarskog sveučilišta, tvrde da je spomenuto Evanđelje “hrvatska redakcija staroslavenskih glagoljskih knjiga”. Čitatelj im može vjerovati, ili sumnjati u njihovo znanje. No, bez vlastitoga znanja o tako specijalističkom predmetu teško će imati vlastito stajalište.
Autor teksta u Politici, kolega Milan Četnik, o kompleksu Miroslavljeva jevanđelja nije razgovarao sa stručnjakom za staroslavenski, već arheologom Đorđem Jankovićem, profesorom na Akademiji za konzervaciju i restauraciju SPC-a. Njegov je komentar više povijesno-politički nego li usko-stručni.
“Ova hrvatska čežnja kontinuirana je na austrijsku kulturnu politiku u Bosni i Hercegovini”, smatra profesor Janković i automatski proširuje temu: “Jedan od ključnih poteza u stvaranju ‘bosanske’ nacije i kulture bilo je preimenovanje istorijskog bosansko-hercegovačkog i primorskog (dalmatinskog) pisma, ćirilice, u ‘bosančicu’. Za nadgrobne spomenike, mramorove, skovan je dotad nepoznati termin ‘stećci’. Tako su ćirilični natpisi na mramorju postali pisani ‘bosančicom na stećcima’”, kaže Janković. A novinar je to pojasnio: “A od devedesetih godina prošlog veka hrvatski autori zamenjuju termin bosančica izrazom ‘hrvatska ćirilica’”.
Bez kraja i konca
Bilo kako bilo, ako starite na jugoistoku Europe, odnosno na bivšem Balkanu, hrvatsko-srpsko potezanje konopa nema kraja, ni konca. Bez obzira da li je u pitanju antologija suvremene poezije, dubrovačka književnost renesanse ili pak danas glasovito “Miroslavovo jevanđelje” priča se uvijek svodi na ono antički osnovno: tko je veći, tko je stariji, ili tko je bolji.
Vrste mudrosti
U tom i takvom nadmetanju zapravo je tužno pomanjkanje duhovnog identiteta u suvremenika na obje suprotstavljene strane. Miroslavljevo jevanđelje bilo je i ostalo iluminirani rukopis od 362 lista, i jedan od najstarijih postojećih dokumenata napisanih na staroslavenskom, a prepisan u Kotoru (1186-1190): “predstavlja najdragocjeniji i najznačajniji dokument u kulturnom nasljeđu Srbije”.
Na kraju, čini mi se da je lakše raspravljati o tome je li i koliko je Miroslavljevo jevanđelje pisano srpskom ili hrvatskom ćirilicom, odnosno bosančicom, negoli dohvatiti njegovu ljepotu. Za raspravu je, ipak, potrebno usko-stručno filološko znanje. A za razumijevanje - druga vrsta ljudske mudrosti.
Hrvatski stručnjaci: Srbi su sve pogrešno razumjeli
Marica Čunčić, ravnateljica Staroslavenskog instituta
Vidjela sam da se srpska javnost digla na noge smatrajući da mi svojatamo neku njihovu ćirilicu, međutim to nije njihova ćirilica. Tom ćirilicom - hrvatskom ćirilicom pisali su franjevci u Bosni i tu nema nikakve sumnje tko je i šta radio. Poznato je da se čak i Osmanlijsko carstvo na ovim prostorima s Venecijom dopisivalo na toj ćirilici, odnosno da je i Venecija poznavala bosančicu. Nije sporno da je to hrvatska ćirilica, to može biti samo sporno nekome ko je možda u nekom iracionalnom stavu. U vrijeme kada je pisano Jevanđelje, to je bila bizantska liturgija , a Kuhar je ustanovio da je prerano za pravoslavnu liturgiju i da se svakako radi o bizantskoj liturgiji.
Milko Brković, povjesničar
Postoje dva Miroslava, srpski i hrvatski. Knez Miroslav Humski poistovjećen je s Nemanjinim bratom Miroslavom koji je jedno vrijeme također bio humski knez. Otac srpskog Miroslava nije se zvao Zavida, nego je Zavida bio otac Miroslava Humskog. Srpski knez Miroslav oko godine 1174. dobio je na upravu veći dio Huma, uzeo je Evanđelistar iz Huma i odnio ga na Atos. Tako je došlo do zabune. Jasno je po svim elementima, i pisaru i slovima, da je riječ o bosančici, tj. hrvatskoj ćirilici, tim više što su iluminacije radili talijanski majstori koji su djelovali u Dalmaciji. (I. Tanović)