Zagrebački prevoditelj, pisac i erudit Tomislav Sabljak ekstrahirao je zanimljive momente iz susreta, razgovora, druženja i prijateljevanja s pjesnicima, engleskim, ali i domaćima, napisao knjigu koja je dokument ne samo književne generacije već i cijelog jednog vremena. “Svjetionik na otoku” (Fraktura) netom je izašao iz tiska.
U knjizi je mnoštvo zapisa o oxfordskoj grupi pjesnika, piše o T. S. Eliotu, posebno opširno pripovijeda o W. H. Audenu, jednom od najvažnijih svjetskih pjesnika minulog stoljeća, za kojega je Brodski napisao da je “vrhunac onoga što smatramo svojom civilizacijom”. S Audenom i sa Stephenom Spenderom Sabljak je započeo poznanstvo prevodeći njihovu poeziju, posebno su se zbližili nakon što su engleski pjesnici bili u posjetu Zagrebu 1960-ih. Otada su ostali u kontaktu, izmjenjivali pisma sve do njihove smrti.
Sabljak pripovijeda o pjesnicima, njihovim sitnim i krupnim radostima, dobu neimaštine, druženjima s Krklecom, o Krleži, Cesariću, o životu u književnom krugu koji mu je bio duhovno pobratimstvo i susjedstvo, jer grupa pisaca tad okupljena oko Društva književnika osnovala je stambenu zadrugu koja je učinila da su mnogi od njih na Trešnjevci postali susjedi, a svoj mikrokvart prozvali “Mali Oxford”, jer je više njih bilo usko vezano uz anglosaksonsku književnost, bavilo se prevođenjem, boravilo u Engleskoj…
Priča o potresu
Uz “Svjetionik na Otoku” objavljena je i Sabljakova “Antologija poezije”, organski povezana s prvom knjigom. Nije to samo antologija pjesnika već i pečat prevoditeljskog rada Tomislava Sabljaka koji se tim autorima desetljećima bavio vrlo posvećeno. Pjesnici u Sabljakovom izboru – W. H. Auden, Stephen Spender, T. S. Eliot, Ezra Pound, Louis MacNeice, Cecil Day-Lewis i Karl Shapiro - pisci su među kojima je mnoge i osobno kontaktirao radeći na prijevodima, želeći što pomnije razumjeti izvornik.
Auden i Spender Sabljaku su slali pjesme i prije no što bi ih objavili na engleskom. “Svjetionik na otoku” knjiga je za koju se građa skuplja desetljećima, za čitava prevoditeljskog vijeka čovjeka koji je dugo akter književne scene. A, kad je rukopis bio pri kraju, umalo se dogodilo da je - uništen.
Prvog dana minula proljeća Tomislav Sabljak ostao je do kasno raditi na zadnjoj verziji “Svjetionika na otoku”. U postelju se uputio tek u četiri ujutro, svega dva sata prije potresa.
“Otišao sam u krevet i zaspao. Nisam čuo potres, supruga me probudila, bio sam sav zasut žbukom i komadima zida. Uzeli smo ono najosnovnije i otišli zalupivši vrata. Kćerka je vozila. Našli smo se kod Boćarskog doma i oko nas mnoštvo auta. Tamo smo sjedili jedno tri sata i vratili se. Tražio sam svoj rukopis. Pronašao sam memory disk na koji se srušila brončana bista Milene Lah, ali na svakoj strani dva tri prsta bjeline, bez teksta. No, ja sam sve što sam radio na knjizi stavljao na još tri sticka koje sam pronašao u žbuci. Zaboravio sam na potres i na uništen stan i otišli smo svi zajedno sretni u kćerkin stan. Kakav paradoks, kakav apsurd.”
Radeći na knjizi dugo, pritom praveći “inventuru” svoje arhive, kutija punih razne građe, kaže, događalo se da bi se jako obradovao nekom otkriću u tim mojim čarobnim kutijama, "tako da sam bio iznenađen kad sam pronašao u rukopisu jednu prevedenu pjesmu W. B. Yeatsa na koju sam posvema zaboravio.”
Govoreći o životu u Malom Oxfordu na Trešnjevci, u stambenoj zadruzi pisaca, Sabljak postaje nostalgičan: “Bilo je to divno razdoblje, svojim novcima i darom svakom od nas gradonačelnika Većeslava Holjevca, počeli smo graditi kuću, čak smo mogli intervenirati tijekom radova u svojim stanovima. Najveći teret ponio je predsjednik naše zadruge Ivan Raos. Kad danas navratim u taj kvart doživim strašno razočarenje: gostionicu na samom Trešnjevačkom trgu Dvije lipe pretvorili su u igračnicu s fliperima. A na terasi te stare krčme satima smo razgovarali o literaturi, uspoređivali prijevode, igrajući se ponekad scrablle sa stihovima pojedinih engleskih pjesnika.”
U knjizi spominje i Cesarićevu obiteljsku traumu, od straha je s obiteljskih fotografija izrezivao brata koji je bio domobranski oficir. U razgovoru dodaje: "Bio je moj susjed - ja sam bio na Medveščaku, a on u Novoj Vesi. Bio je duša od čovjeka. Sretan sam što sam ga poznavao. Često smo sjedili na klupi ispod stoljetnih kestena i gledali u vitke izazovne breze. Nikada nikome nisam pričao o tim fotografijama. Jer nisam htio povrijediti tajnu tog osjećajnog čovjeka i velikog pjesnika.”
Kozer Gustav Krklec
Prijateljevao je i s Gustavom Krklecom.
"Bio je veliki kozer - sebe je katkad potpisao King Gustav, a meni je poslao iz Moskve razglednicu naslovivši je s King Tomislav. Volio je praviti kalambure i oksimorone. Jednom kad je ušao u beogradski klub književnika, k svom stolu pozvala ga je grupa pisaca. Digli su se od stola i rukovali, ministar policije Slobodan Penezić koji je sjedio s piscima pružio je ruku Krklecu i rekao 'Ja sam Penezić', na što mu je Krklec rekao 'A ja sam bez penezić'."
U knjizi je puno zapažanja o Audenu, ne samo kao pjesniku, već i čovjeku koji je bio kršćanski obraćenik. Prvog je Audena Sabljak preveo još kao srednjoškolac. Za razgovora o tom pjesniku prevoditelj nam spominje da je “strastveno volio križaljke i koristio je svaku priliku da ih rješava. Tako je u Beču na jednom kiosku pokupovao hrpe novina sa svih mogućih jezika i bacio ih na zadnje sjedište auta Bube. Vraćali smo se u Kirchstetten i čim je sjeo za stol, otvorio je križaljku, ne obraćajući pažnju na ručak koji je spremala domaćica, Austrijanka, s tim da je Auden obvezno morao sam dodavati jelima začine.”
Kakav je utjecaj Auden imao na Brodskog, ne samo u umjetničkom smislu? Naposljetku, u jednom trenutku obojica su dom potražila u - Americi.
- Golem - izvukao ga je iz ropstva, iz sovjetskog Gulaga, vjerojatno utjecao na njegovu afirmaciju u američkoj književnosti, a potakao je inicijativu da Brodsky dobije Nobelova.
Auden se odrekao honorara za knjigu poezije tiskanu u zagrebačkoj Mladosti u korist vas, prevoditelja. Zašto je to učinio?
- Što reći - bio je predobar - jednom znancu dao je rukopis zbirke svojih pjesama da je proda fakultetu i da od tih novaca plati operaciju.
Kako vas se dojmio T. S. Eliot?
- Imao sam cijelo jutro tremu, s tremom sam došao k T. S. Eliotu. Bilo mi je neshvatljivo da sjedim pored najvećeg pjesnika našeg stoljeća. I danas tako mislim.
Auden je tvrdio da Lorcina smrt nije bila političko ubojstvo?
- Razgovarali smo o svim okolnostima smrti F. G. Lorce - nije se radilo političkom ubojstvu nego o patološkoj ljubomori jednog oficira falange koji je bio zaljubljen u F. G. Lorcu.
Hannah Arendt i W. H. Auden bili su prijatelji. Posebno je zanimljivo da je Auden oprost, iz njegove kršćanske perspektive, držao imenicom, a Arendt glagolom. Koja je tu razlika?
- To je kompleksno i delikatno pitanje. Hannah Arendt je veliko ime filozofije, W. H. Auden je veliko ime poezije. Javno su polemizirali o totalitarizmu, zlu, mržnji i oprostu. Auden je oprostu prilazio kao čovjek koji je, kako kaže Arendt, napustio povijest i postao kršćanin. U središtu političkog mišljenja Hannah Arendt je totalitarizam i uspon nacizma koji je povijesni događaj. Ona je neobično cijenila Audenovu poeziju i rekla je da u pjesmi "Lullaby" (Uspavanka) dosegao Goethea. W. H. Auden je, pak, kad je Hannah Arendt umro suprug, ponudio joj da se vjenčaju. To me podsjetilo na njegovo vjenčanje sa Židovkom Erikom Mann, kćerkom Thomasa Manna, kako bi je spasio od nacista. Mislio sam, Auden je spasio život Eriki Mann, a što Auden želi vjenčanjem s Arendt? Spasiti njezinu dušu?
Upoznali ste i Teda Hughesa. Sylvia Plath za svojega je teškog odnosa s Hughesom, nedugo prije no što će se ubiti, napisala i pjesmu “Tata”. U njoj je i stih: “Svaka žena obožava fašistu”. Kako čitate te riječi?
- Možda je to bio, kako neki tvrde, pokušaj egzorcizma, istjerivanje đavla - oca i muža, Teda Hughesa, prije samoubojstva.
Što čini dobrog prevoditelja?
- Poznavanje jezika, mnoštvo rječnika i sluh, i koji sat solfeggija.
Što engleski jezik čini tako čudesnim za poeziju?
- Joseph Brodsky je rekao - "Čuti oxfordski engleski, tu fenomenalnu plemenitost zvuka." Ali o tome su mi govorili i profesor u II. muškoj gimnaziji u Križanićevoj Baldo Šoljan i prof. na fakultetu Josip Torbarina.
Mnogi od pjesnika o kojima pišete dobro su i govorili svoje pjesme. Tko ponajbolje?
- Stephen Spender je u Zagrebu oduševio studente svojim stihovima koje je sam govorio. Brodskom se zamantalo kad ga je slušao, a ja sam se jednostavno skamenio. Od naših, Luko Paljetak sjajno govori svoje stihove.