Dobili smo našu “Apokalipsu danas”. Taj Coppolin film kao da se ogleda u novom romanu riječkog pisca Zorana Žmirića.
“Pacijent iz sobe 19” (Hena com) potresan je dokaz kako još uvijek postoje ljudi s dovoljno poštenja i moralnog integriteta da pišu knjige ne libeći se demaskirati užas kolektivnih stratišta koja niču u ime privatnih bogaćenja. Ljudi koji osim društvenoodgovornog nagona posjeduju i nagon vrhunskog spisateljskog umijeća. Jedan od takvih ljudi je i Zoran Žmirić.
Fajterski stav
Rođen u Rijeci 1969., Žmirić je karijeru pisca, novinara i glazbenika (bio je basist Laufera i drugih riječkih indie bendova: Grad, Grč) dosljedno kovao po špranci prave rockerske biografije. Lako ga mogu zamisliti u Seattleu ili Manchesteru, nekom od sličnih gradova propalih industrija u kojima se kalio rock’n’roll, kako iz socijalnog beznađa razvija rifove dostojne divljenja.
Neposredno frontovsko iskustvo, početkom devedesetih, u Žmirićevim je instinktima još više istesalo fajterski neprilagođeni stav (“A vojska kao vojska, to je jedna vrlo zatvorena skupina ljudi, vrlo destruktivne muške energije, razaralačke, rušilačke, u kojoj jedan nevini, mladi svijet, koji je izišao iz svijeta rock’n’rolla, u kojem ga u jednom trenutku zanima samo gitara, pivo i djevojka, ulazi u jedan zatvoreni skup i pokušava, zapravo, preživjeti...”, rekao je u intervjuu za portal Lupiga), gard koji je, kao i kod svih najvećih boraca, duboko prožet ranjivošću i empatijom prema bližnjem.
Ono što je Žmirić iz svojih trauma proizveo u literaturu, zasluženo je nagrađivano. Dobio je 2011. Godišnju nagradu Grada Rijeke za stvaralački rad i posebna dostignuća u kulturi. Dva puta je bio finalist V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman - “Blockbuster” (2009) i “Putovanje desnom hemisferom“ (2014). “Blockbuster“ je dobio Književno pero Hrvatskog književnog društva za knjigu godine, a isti je roman bio i u finalu T-portalove književne nagrade.
Panker u duši
U mnogim svojim djelima (zbirka kolumni “Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man”, romani “Blockbuster” i “Putovanje desnom hemisferom”, zbirka antiratne poezije “Zapisano metkom”) ustrajava u borbi s društvenim šljamom. Bogme, “Pacijentom iz sobe 19” nadmašio je sve na što nas je dosad naučio. Virtuozno ulazi pod kožu 44-godišnjeg veterana Vanje Kovačevića, pankera u duši (dio romana su i autorove reference na engleski postpunk band Sisters of Mercy), brutalnog fajtera izvana a ranjivog emotivca iznutra, koji je na psihijatrijskom liječenju zbog pokušaja samokastracije.
U psihoanalitičkoj ispovijedi pred psihijatrom Vanja ogoljuje svoju gubitašku povijest koja kao da se zgusnula oko njegovog 19. rođendana. Toga dana se Vanja obreo na bojnom polju i sam ubio 19 neprijateljskih duša. Oduvijek drukčiji, tvrdoglav, senzibilan i samosvjestan, neukalupljen u kolektivitete, Vanja je prezirao idolopoklonstvo mase. Mi smo se na ovim prostorima navili da vlastodršci izbacuju sulude ideje da je rat najbolje što nam se dogodilo?!
Žmirić niti jednoga trenutka ne popušta bilo kakvom predznaku koji bi ratove i pokolje tumačio kao nešto plemenito i progresivno. Brutalno i hemingvejski jezgrovito on piše priču o još jednoj izgubljenoj generaciji. Izričući nemilosrdnu presudu ratu kao najstrašnijem porazu ljudskosti. U jednom od ključnih dijelova romana (u kojima bi se moralo ogledati svako duštvo koje doista želi povratiti vrijednosti humanizma i opstati) pisac ispisuje rafalnu lekciju o tome kako nasilje glođe posljednje bastione plemenitosti u ljudima: “Ja sam u rat išao kako bih branio zemlju, oni su u rat išli kako bi ubijali ljude.
Ja sam tamo došao kao branitelj, a oni kao zločinci. Problem je što i oni sebe danas zovu braniteljima pa ljudi misle da smo isti. No niti jesmo niti možemo biti isti. Zato i bježim glavom bez obzira gdje god čujem za njih. Ja sam prije rata u sebi imao mir, a oni su za vrijeme mira u sebi nosili rat. Nosili i hranili ga.
Dodatna vrijednost
Ovo zvuči gotovo poetski, no ne mogu to drugačije objasniti. Vjeruj mi, bio sam tamo i vidio… jedva su dočekali kaos. Meni se rat dogodio, a oni su ga priželjkivali. Trčali su mu u susret s većim uzbuđenjem negoli sam ja trčao u trgovinu po novi album Sisters of Mercy (...) Ono drugo... to je došlo kasnije. Trenutak kad sam jasno povukao liniju nakon koje sam prestao biti čovjek i postao ono što su oni bili oduvijek.”
Mučna noseća tema nije Žmirića spriječila da je “hladi” sočnim oblozima groteske i anarhičnog crnog humora, što je samo dodatna vrijednost ovom sjajnom, društveno bitnom romanu. Osim toga, u finalu je, usred sve te destrukcije kojom je “Pacijent” natopljen, Žmirić ispisao genijalno pretapanje rodnih identiteta, poetski stapajući muške i ženske duše. Čitati, pamtiti, dugo nositi u sebi.
