Veliki intervju

Paolo Cognetti: Pišem o tome kako je važno hodati, a ne popeti se na vrh

 Paolo Cognetti
 Mollona/Afp/Profimedia
Jedan od najboljih talijanskih autora svoje generacije proslavio se romanima o svojem životu u planinama

Pišući godinama svoje sjetne, atmosferične i gotovo meditativne romane o ljudima u planinama, Paolo Cognetti i u Hrvatskoj je skupio možda neveliku, ali jako mu sklonu publiku. Često su među njima čitatelji koji u planine ne idu, ali vole književnost, a kroz Cognettijeve knjige uče poštovati, ponešto i mistificirati brda, intrigira ih njegova poetika života s planinom.

Roman “Osam planina” Cognettija je učinio zvijezdom ne samo kod kuće, u Italiji, gdje je za njega nagrađen Stregom, tamošnjom najvećom književnom nagradom, prevođen je na desetke jezika. Ta priča o muškom prijateljstvu između mučaljiva gorštaka i milanskog umjetnika kojemu je spomenuti prijatelj, jednostavan čovjek koji nikada nije otišao dalje od svoje planine, nekovrsno sidrište kojem se umjetnik stalno vraća, priča koja počinje u njihovom djetinjstvu i koja se korak po korak gradi po planinskim potocima i brdima Monte Rose postala je dio obavezne literature o brdima i među ljudima koji ne čitaju, ali planinare i penju se. Tako da je Cognettijevu publiku moguće staviti u dvije skupine - ljubitelji književnosti vole ga jer dobro piše, planinari ga vole zbog tema za koje je opsesivno vezan. Kakogod bilo, Cognetti spada u ponajbolje talijanske autore svoje generacije.

Minule je zime u nas preveden i objavljen njegov roman “A nikad na vrhu - Putovanje na Himalaju” (Ana Badurina, Fraktura). Nakon što su ga Kinezi 1950. vojno okupirali, potom ga dva desetljeća pustošila kineska kulturna revolucija, pa ga oblikovao i mijenjao kineski kapitalizam novog doba, Tibet, ona nekadašnja planinska zemlja budističkih redovnika i stočara nomada odavno više ne postoji. Svi koji smo sanjali jednom stići u Tibet i hodajući tamo tražiti ovostranu Shambhalu odavno smo zakasnili. Naravno da je to Cognettiju poznato, i mene je još prije desetak godina rastužilo gledati McDonald’s u Lasi, Kinezi su donijeli pendreke i diktaturu, potom kapitalizam i hamburgere, a odavno rasturili kulturno bogatstvo planinske prijestolnice. Zato Paolo Cognetti odlučuje nakon više ranijih planinarenja Himalajom i boravaka u Katmanduu ovaj put putovati u Dolpo, regiju na sjeverozapadu Nepala, smještenu uz granicu s Tibetom, tzv. mali Tibet, područje koje se u cijelost nalazi na visini iznad 4000 metara i gdje zapadnjaci još rijetko zalaze. Ponešto je odlazak u Dolpo i autoru hodočašće stopama Petera Matthiessena i njegova “Snježnog leoparda” objavljena 1978., dijelom je nadahnut njime, spremao se prijeći dobar dio puta opisanog u njoj.
Cognettiju je bilo samo deset kad je sanjao da će postati alpinist, čitao Messnera i Bonattija, maštao otići u Tibet i Nepal, njemu tajna kraljevstva, otoke s blagom.

“A nikad na vrhu - Putovanje Himalajom”, knjiga o putovanju Nepalom Cognettijev je pokušaj vidjeti ima li još na svijetu netaknutih planina do kojih nisu doprli produkti gradske kolonizacije. Jer, u njegovim Alpama gdje god da se nalazio zračnom udaljenošću nisi daleko od kakvog skijališta, nekog solidno razvijena sela, tehnologije i civilizacije. Ali, i na dijelove Himalaje odavno su stigle ulice, telefoni, turizam. Onuda već dugo ne koračaju tek rijetki avanturistički zanesenjaci i istraživački starog kova, Himalajom danas hodaju uglavnom posve prosječni planinari, često i novopečeni, ljudi koji ni planine oko vlastite kuće ne poznaju, ali im je izazov vidjeti Himalaju. Uplate neku hodačko-planinarsku turu preko lokalne agencije pa dva-tri tjedna obilaze i kruže. Takvi, ipak, uglavnom ne idu dalje od 5500 metara, eventualno se popnu na Kala Patthar. Po europskim planinama, često i po našim hrvatskima, mnogi dolaze osvojiti što više vrhova, potom se sjuriti dolje, pa za kratko vrijeme uputiti na još jedan, i još jedan vrh.

Dok gledam kako je skupljanje vrhova uzelo maha među planinarskom zajednicom pada mi na pamet da je to još jedna iteracija opsesivnog kolekcionarstva - manje je bitno skupljamo li mi nove parove cipela, nakit ili novoosvojene vrhove. Zajednički nazivnik je da gomilamo, skupljamo, kroz količinu se dokazujemo, pokazujemo. I dok tako jure lupiti novi žig u planinarsku knjižicu Hrvatske planinarske obilaznice mnogi niti ne zastanu, nemaju vremena, luksuz im je promatrati blagi smiraj sunca ili sjesti pod bukvu i slušati kljucanje djetlića, cilj je samo osvojiti vrh.

Otkako je, nakon Milana i New Yorka, otišao živjeti u planine Cognettija su planinske doline počele zanimati više od vrhova iznad njih. Zanimaju ga brđani i njihov život u tim planinskim regijama više no što ga interesiraju planinari i alpinisti, jer mnogi od njih se u planine dođu penjati, njihovim jezikom rečeno “osvajati ih”, osvajati vrhove, pa se onako brzo kako su se i popeli spuste natrag, na svoje gradske pločnike. Pomisao da na visinama, u planinama postoji neki jedinstven gorštački narod, ljudi koji su braća već po visinama na kojima žive, ambijentu, sličnim izazovima s kojima se tamo susreću ipak je, svjestan je i autor, “tek snatrenje”.

image
Paolo Cognetti u Dolpu (Nepal)
Stefano Torrione

U potrazi za autentičnom planinom, nekontaminiranom gradskim kolonijalizmom, planinom gdje su stanovnici sačuvali svoj planinski integritet, ali i u potrazi za mrvom autentična Tibeta Cognetti se dakle zaputio u nepalski Dolpo, taj malo poznati dio Himalaje. Jer, i Himalajom postoje putevi koji su prometni skoro kao naša Bikčevićeva staza, i na Himalaji ima dijelova gdje u proljeće i jesen, doba kad je tamo dobro vrijeme za hodanje, srećete gomile planinara i alpinista iz cijelog svijeta. - Kad dođe cesta, uvijek se čini da je sagrađena da nešto donese, ali pritom shvatiš da je sagrađena da odnese - konstatira negdje u knjizi Cognetti, autor koji je ispisao stranice nostalgično pripovijedajući o katunima i mulatjerama svojeg kraja.

Planinu kao mjesto učenja posredovali su mu njegovi, u obitelji. Otac ga je vodio u brda ne bi li ga tamo učio fundamentalnim vrijednostima, a i da bi ondje ojačao.
Kako su ga i koliko formirale planine, pitam. “Polovicom su me formirale planine, polovicom gradovi. Volim New York, različitosti ljudi, jezika, kultura koje tamo možete naći … U planinama sam naučio biti sam, na neko vrijeme, ne zauvijek; istraživati, naučio sam gdje su mi granice, ali i koje su mi jake strane. Imamo puno više snage no što mislimo, ponekad u planinama otkrijemo dodatnu snagu za koju nismo ni znali da je u nama. U planinama sam naučio što je meni ljepota. Volim ljepotu zgrade, mosta, stvari koje su stvorili ljudi, ali više volim ljepotu jezera, potoka, drveta. U novije vrijeme naučio sam da u planinama mogu više uživati u prijateljstvu ili da možda tamo postajem bolji prijatelj. Najbolji trenuci s mojim najboljim prijateljima su tamo gore”, kazuje u razgovoru za Jutarnji list.

O tom iskustvu Dolpo regije i onome što je od tamo govori: “Hodati mjesec dana bez da pređem cestu, bez auta, grada, samo među planinskim selima, stazama od jednog do drugog, po poljima, šumama, među psima, jakovima i ljudima. U Alpama to nije moguće. Bilo je to nalik na putovanje u prošlost naše planete. Život te dok tako hodaš šest do osam sati dnevno uči da bi bio sretan trebaš samo par stvari. Izdržljiva stopala, dobre cipele, nešto hrane, šator za noć, prijatelje s kojima ćeš dijeliti put. Počnete razmišljati da je to možda istina koja se odnosi na cijeli život”.

image
Knjiga je krajem prošle godine izašla u izdanju Frakture.

Taj boravak na Himalaji bio je lišen osvajanja vrhova, niti do jednog nisu stigli, pa je i naslov, doslovce, “A nikad na vrhu”. Koliko mu je uopće bitno uspeti se na vrh?
“ … u mjesec dana nismo se popeli niti na jedan vrh, u Dolpu su prijevoji među dolinama već viši no što ih ja zbog planinske bolesti mogu podnijeti, to tamo su visine od 5300, 5400, 5500 metara. Budistička je ideja o hodočašću - putu pročišćenja - ‘kora’, njima je bitno napraviti krug u podnožju svete planine, a ne popeti se na vrh. I činilo mi se da je ta istočnjačka vizija odlaska u planine, i života na Zemlji, bolja od naše zapadnjačke opsesije za osvajanjem, pobjedom, napretkom, vrhom”. Kršćani na planinske vrhunce zabijaju križeve, budisti kruže podno planina. Zapad ima želju za osvajanjem, Istoku je bliža ideja obuhvaćanja, primanja u miru.”

U “Osam planina” Cognetti se često referira na Prima Levija, Ernesta Hemingwaya, Karen Blixen, Annie Proulx “Brokeback planinu”, redom autore koji su na njega znatno utjecali.
“Osam plana” roman je atmosfere, opisi prirode usporeni, kad s Cognettijem čitatelj hoda planinama to je gotovo pa meditativno iskustvo. O prirodi piše iz pozicije onoga tko se u nju zavukao duboko, kao da je osluškuje i ispod zemljine kore.

Kaže da je u prirodi često prilično usamljen, ali da se iz te usamljenosti rađa intiman odnos između njega i prirode koji ne bi mogao imati da je u brdima okružen ljudima, čak ni da je tamo s bliskim prijateljem ili partnericom. “Tamo su danima i danima jedino brda, na neki način pripovijedate jedno drugome.” Iz tog odnosa idu i opisi u njegovim knjigama. U “Osam planina” postoje rečenice ili polovine rečenica koje je skupljao na planinama danima. Jedno je ljeto proveo četiri dana hodajući planinom, od skloništa do skloništa, ne bi li jasno oćutio osjećaj koji je potom opisao u samo šest riječi. Četiri dana za šest riječi.

Cognetti o tome kaže: “Te riječi su istina. Ja sam ih iskušao. Vjerujem da to čitatelj osjeća. Nisam opisao neko imaginarno jezero sjedeći za stolom u Milanu, uzeo sam ruksak i štapove, hodao sat i pol, puno puta u dvije godine otišao pogledati to jezero, kao slikar s paletom i stalkom”.
Ljudi često u planinama imaju omiljenu nadmorsku visinu, naravno o tome ne razmišljaju kroz brojke i metre, ali imaju neki pojas koji im se sviđa, bilo zbog vegetacije, ili surovosti, činjenice da je lišen svega suvišnog… Koja je njegova omiljena visina pitamo Cognettija. “Imam malenu kolibu na 1900 metara. U Alpama je to pojas gdje raste zadnja šuma. Oko 2200, 2300 metara šuma više nema, tu počinju pašnjaci. Volim osjećaj izlaska iz šume na toj visini, to da sam na zraku i suncu. Na tim visinama, oko 2400, 2500 izviru mnogi potoci. Volim biti tamo.”

“Ako netko ide živjeti u visine, to je zato što ga dolje ne ostavljaju na miru”, kaže otac sinu u njegovom romanu “Osam planina”.
“A tko je dolje?” pita sin. “Gospodari. Vojska. Svećenici. Šefovi. Ovisi.” Čitajući to poneki se upita zašto pak Cognetti mjesece provodi u svojoj kućici u planinama. “U planinama tražim slobodu”, kaže autor u intervjuu. “Volim i gradove, kako sam i rekao, ali grad je mjesto u kojem ste slobodni samo ako imate puno novca. Bez novca u gradu ne možete ništa. To znači da morate puno raditi, imati šefa, pravila i rasporede kojih se morate pridržavati... Tragao sam za životom bez takvih stvari. Kao što je Thoreau rekao, što više možete reducirati svoje materijalne potrebe, to ste slobodniji. To je za mene život u planinama, biti okružen svom tom ljepotom.”

image
Paolo Cognetti
Mollona/Afp/Profimedia

Što mu planine znače za onih mjeseci koje provodi u gradu? Dogodi li se i njemu da se u mislima utisne gore kad gore i nije. Ne moram se stići svaki dan popeti na Medvednicu, dovoljno mi je pogledati to brdo dok se spuštam preko savskog mosta prema gradu i uvijek mi od tog pogleda bude veselije, a život izgleda ljepše. “Ponekad sam nostalgičan za planinama. Nedostaju mi. No, kako starim sve više sam u osjećaju da su planine tu, egzistiraju ako sam i u New Yorku, postojale su i prije mene i postojat će i poslije mene. A uvijek će biti u središtu mojeg kratkog života. Pa zato i nema potrebe za nostalgijom, treba samo pričekati trenutak povratka planinama.”

Ima li neka planina na kojoj nije bio, na koju se priželjkuje popeti? “Najvažnije su one planine s kojima sam odrastao. I one koje vidiš sa svojeg prozora. U mom slučaju, to je ista planina. Doline Monte Rose na sjeverozapadu Italije, blizu granice s Francuskom i Švicarskom. Poslije četrdeset godina planinarenja možeš pomisliti da poznaješ svaku stazu, svako tamošnje lice, sve tajne tih planina, ali svaki put otkriješ nešto novo, neko mjesto ili put koji nisi znao. Nadam se da za mog života to istraživanje nikada neće završiti.”

S vrha svake planine na koju se prvi put popnem kući donesem kamenčić. Imam kući podsjetnike na veći dio hrvatskog planinskog masiva. Činim to s ponešto grižnje savjesti, ali taj maleni komad Velebita ili Biokova raduje. Spominjem to Cognettiju s nekom nelagodom. “Možete to činiti, ali sljedeći put sjetite se uzeti nekoliko kamenčića s podnožja te planine i staviti ih na vrh. Dakle, ukradeš kamen, ali vratiš dva. To je mali čin otpora, protiv gravitacije, vremena i lopova.” 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. rujan 2022 21:43