Povodom odlaska akademika Viktora Žmegača, jednog od najvećih hrvatskih intelektualaca, polihistora, germanista svjetskoga glasa, esejista i povjesničar kulture koji se jednako suvereno kretao različitim područjima književne znanosti, umjetnosti i kulturologije, ministrica kulture i medija, Nina Obuljen Koržinek izrazila je sućut njegovoj obitelji u ime Ministarstva kulture i medija i svoje osobno: "Znanstvenik iznimno širokih interesa, golema sintetičkog znanja i nemjerljivih duhovnih i intelektualnih kapaciteta, Žmegač je već za života osigurao kultno mjesto u hrvatskom kulturnom i javnom prostoru i takvim ćemo ga se zauvijek sjećati. Kao sveučilišni profesor svojim je znanjem i nadasve odgovornim i predanim pedagoškim pristupom presudno oblikovao životne i profesionalne putove brojnih studentskih naraštaja, dok je svojom svjetski priznatom kanonskom germanističkom literaturom značajno utjecao na razvoj germanistike u Hrvatskoj i u svijetu. Osim golemog književno-znanstvenog opusa iz područja germanistike, teorije književnosti i komparatistike, ostat će zapamćen i po podjednako meritornim i nezaobilaznim prilozima kroatističkim temama, teoriji i povijesti glazbe, esejistici, analizi fenomena iz suvremene popularne kulture i svakodnevnog života. Prisjetimo se samo knjiga "SMS eseji" ili "Filozof igra nogomet".
Akademik Žmegač ostavio je nekoliko kapitalnih djela iz područja kulturologije i urbane povijesti – "Od Bacha do Bauhausa", "Bečka moderna", "Četiri europska grada", "Majstori europske glazbe" - u kojima je dao nemjerljiv doprinos kulturnoj povijesti nekolicine europskih država, stvarajući djela kakvih u tim kulturama prije njega nije bilo. U kroatističkim raspravama uvijek je kulturu svoje domovine smještao u europski kontekst i postavljao je u suodnos s najvećim europskim civilizacijama.
Kao čovjek bio je jednostavan i skroman, odgovoran i discipliniran, u životnim potrebama gotovo asket. No kod znanstvenih i stručnih ciljeva što ih je pred sebe postavljao nije poznavao granica. Ionako visoko postavljenu letvicu redovito bi obilno prebacio.
Prostor što ga je zauzimao u hrvatskoj kulturi, znanosti o književnosti i javnom životu toliko je velik da za njim ostaje golema praznina. Pokušat ćemo je popuniti sjećanjem na njegova sjajna djela, briljantna predavanja i javne nastupe."
Velimir Neidhardt, predsjednik HAZU, rekao je: "Smrt Viktora Žmegača je stoljetno kulturni šok. To je čovjek koji je bio poseban u povijesti naše kulture novijeg doba. Učinio je znanost i umjetnost komplementarnima. Znanstveno je obrađivao umjetnost, a umjetnički je razgovarao o znanosti. On je bio vrhunac europske misli. Spajao je Bacha i Bauhaus, pronalazio uzorke i objašnjavao ih. Studirao je kroatistiku i germanistiku, ali i muzikologiju u Njemačkoj. Već 1959. je bio doktor znanosti. Imao je međunarodni ugled. Bio je nosilac kulture te simbol za uglađenost, znanstveno i umjetničko poštenje i etičnost. Sve je manje ljudi tog kova. Osim kod nas, i u Njemačkoj je bio vodeći um, za proučavanje književnosti. Sjećam se njegove reakcije na velike poplave u Njemačkoj i Češkoj. Bio je jako potresen, govorio je kako kulturu treba zaštiti velikim zidovima i nasipima. Sve u svemu, u Akademiji smo uživali u njegovim dolascima, komentarima koji su obično bili kratki ali duboki. I kao čovjek je bio bez presedana. Ljubazan kakvi su samo iznimno veliki ljudi."
Pavao Pavličić, pisac i tajnik Razreda za književnost HAZU, izjavio je: "Kad pričamo o profesoru Žmegaču, obično ga najprije spomenemo upravo tako – kao profesora. S jedne strane, bio je sjajan sveučilišni nastavnik, a s druge je donio generalnoj zajednici brojne uvide i znanja. Posebno mi je impresivno u posljednje vrijeme bilo to što je i u zrelim godinama pisao mnogo i dobro. Utoliko može biti primjer svim mladim znanstvenicima i piscima. I prije je bio produktivan na tome polju, no posljednjih je deset godina pronašao neke nove teme. Osobito su mi zanimljive njegove knjige o gradovima. I to što je pod zadnje uveo i memoarsku dimenziju u svoje tekstove. Pisao je o djetinjstvu i mladosti u Đurđenovcu, Slatini, Osijeku… To je odlična proza, ali i vrijedan dokument vremena. Sve u svemu, od profesora smo naučili puno, a još uvijek ćemo učiti. Njegove knjige treba čitati više puta i dobro ih razumjeti. U tome smislu možemo barem malo nadomjestiti njegov odlazak."
Svjetlan Lacko Vidulić, pisac i profesor na germanistici oprostio se od svojeg kolege sljedećim riječima: "Teško je izdvojiti nešto po čemu ćemo Viktora Žmegača posebno pamtiti, ponajviše zbog toga što se radi o čovjeku koji je bio izniman na toliko puno područja. Upoznao sam ga kao profesora i već tada me zadivio nevjerojatnom erudicijom i živošću kojom je povezivao područja svojega znanja. Žonglirao je činjenicama i informacijama. Kasnijih sam mu dana bio asistent, pa onda i docent. Vodili smo brojne razgovore, bili su uvijek intenzivni i plodni. Uvijek je bio spreman razgovarati, bile su to priče koje su imale nevjerojatnu širinu. Svaka izmjena riječi s njim pretvorila bi se u panoramu europskog, ali i ljudskog znanja. Kada sam čuo da je umro, bacio sam se na čitanje nekih njegovih članaka. Fascinira me kako je čovjek s jednom glavom i jednim mozgom imao nevjerojatno pamćenje, ali i čudnovatu moć da zorno sintetizira ono što je znao. Spajao je znanja iz različitih područja na način koji je bio svojstven samo njemu. Možda griješim, no mislim da u Hrvatskoj više ne postoji nitko tko može povezivati činjenice na način kako je to činio on, pri čemu se posebno osvrćem na njegov rad iz područja germanistike. Bio je jedan na njih milijun."
Miro Gavran, pisac i predsjednik Matice hrvatske, za Jutarnji list je izjavio: "U notesu sam imao zabilježeno da ga danas nakon doručka nazovem. Netom prije toga stigla mi je tužna vrijes. Vijest o odlasku poštovanog akademika Viktora Žmegača u Matici hrvatskoj istinski nas je rastužila. Bio je naš autor, vrsni poznavatelj hrvatske, njemačke i europske književnosti. U Matici hrvatskoj objavio je čak 11 knjiga, a među njima i posljednju ‘Vrhunski europski romani‘, koja je izišla samo nekoliko dana prije Božića 2021. Posljednji svoj tekst ‘Simbolički likovi europske književnosti‘ publicirao je šest dana prije smrti u Matičinu dvotjedniku Vijenac. Proljetos smo s njime dogovorili objaviti mu i knjigu na kojoj je proteklih mjeseci radio i kojoj se istinski veselio. Nadamo se da ćemo taj dug ispuniti jer nas je akademik Žmegač svojim znanstvenim i književenim djelom trajno zadužio. Voljeli smo njegove knjige, voljeli smo ga kao suradnika i kao osobu ugodnu za razgovor. Njegovu ljubav prema književnosti i znanosti prepoznali su i čitatelji. Akademik Žmegač imao je brojne poklonike i među književnim znalcima i među općom javnosti. Za utjehu nam ostaju njegove neponovljiva djela, kao sjećanje na istinskog intelektualca naše zajednice, na ponos Matici hrvatskoj čiji je bio dugogodišnji član, suradnik i prijatelj."
Statusom na Facebooku, od Žmegača se oprostila i Julijana Matanović: "U trenutku kad sam, nedavno, u Vijencu pročitala Viktorov tekst o Đurđenovcu, rasplakala sam se. (Da, veliki Viktor Žmegač je zahtijevao da ga zovem imenom). Pomislila sam da se tekstom oprašta od našeg skromnog industrijskog naselja u kojem kao jako mlad čitao Kafku na njemačkom. Zašto je bilo tako, ne znam. Viktor nije bolovao. I sinoć sam započela razgovor o njemu. Ne znam po koji sam put Pavlu opisivala svoje zaigrano čuđenje sa svime što je vezano uz obitelj Žmegač. Zastajala sam, kao djevojčica, često uz Žmegačevu vilu. Radovala bih se kad bih u dvorištu ugledala gospođu uređene sijede kose i u haljini na cvjetove. U našoj maloj provinciji žene njezinih godina odijevale su se u tamne haljine. Supruga pokojnog liječnika Žmegača govorila je njemački i bila je majka dvojice sinova. Stariji je bio nastavnik u našoj osnovnoj školi, a mlađi, imenom Viktor, veliki znanstvenik u Zagrebu. I oni koji ga nisu poznavali, divili su mu se. Priču o njegovu uspjehu stariji su prenosili na mlađe. I mi smo rasli, u hodu širili svoje staze jer smo znali da je netko velik hodao njima prije nas.
Meni je bio podrška na hodnicima Filozofskog fakulteta. Prepoznavao je strahove, širio ruke i uvjeravao me da ono što radim itekako ima smisla. Znao je, pozivajući me za govornika na promocije svojih knjiga, da to treba meni. I zahvaljivao je, premda nije trebao. Itekako sam svjesna da u meni nije vidio samo osobu koja tumači napisane rečenice nego i nekoga tko zna kakvu hladovinu pruža đurđenovački park u vrućim srpanjskim danima.
Zahvalna sam ti, Viktore, na svakoj sekundi, na svakoj upućenoj riječi. U tvojoj blizini svi smo postajali veći. A ti si bio viši od svih nas, i svih njih. Jer, daroviti se ne plaše kad slabiji uz njih rastu.
Već dugo ne volim ljeto. Odnosi nam one bez kojih će naša kultura nalikovati građevini kojoj je netko ozbiljno dotaknuo nosive zidove. I ako se u čemu ova naša kulturna scena slagala, slagala se u tome da je Viktor Žmegač prvi. Postoji Vrijeme Viktora Žmegača i vrijeme poslije njega. Jedina periodizacija koja upisuje istinu i koja ima smisla.
Spavajte mirno, poštovani profesore, spavaj mirno dragi Viktore. Prošetat ću uskoro ponovno uz tvoju đurđenovačku kuću. Kroz njezina vrata zauvijek će se izlijevati ponos. Bit će tako, vjeruj mi, dok god budem mogla svjedočiti".