Pisati na francuskom za mene je bilo kao boks-meč od stotinu i jedne runde

Velibor Čolić, koliko mi je poznato, jedini je autor s ovih prostora koji je, završivši nakon bosanskog fronta u Francuskoj kao izbjeglica, kao formiran čovjek već zagazio u kasne dvadesete, počeo učiti francuski, a danas piše na tom jeziku, dapače ima tome dugo da ga objavljuje Gallimard. Na njega računaju, objavljuju svako toliko njegov novi naslov. Ovih je dana Meandar Media u nas objavio Čolićevu “Emigrantsku mantru”. Nije riječ o prijevodu, nego o knjizi koja je nastala u doba kad je pisao jezikom koji je naučio od roditelja, jezikom na kojem je u Zagrebu studirao, na kojem je davno objavljivao novinarske tekstove.
Nije Čolić, kad je zagazio u francuski, imao u glavi neki solidan korpus romanskih jezika da ga to ohrabruje. Znao je tek nešto engleskoga, prevodio si...