VELIBOR ČOLIĆ

Pisati na francuskom za mene je bilo kao boks-meč od stotinu i jedne runde

Velibor Čolić
 ©c.hélie
Zbog rata je izbjegao u Francusku, sporo učio novi jezik, a danas na tom jeziku piše i kontinuirano ga objavljuje vodeći Gllimard

Velibor Čolić, koliko mi je poznato, jedini je autor s ovih prostora koji je, završivši nakon bosanskog fronta u Francuskoj kao izbjeglica, kao formiran čovjek već zagazio u kasne dvadesete, počeo učiti francuski, a danas piše na tom jeziku, dapače ima tome dugo da ga objavljuje Gallimard. Na njega računaju, objavljuju svako toliko njegov novi naslov. Ovih je dana Meandar Media u nas objavio Čolićevu “Emigrantsku mantru”. Nije riječ o prijevodu, nego o knjizi koja je nastala u doba kad je pisao jezikom koji je naučio od roditelja, jezikom na kojem je u Zagrebu studirao, na kojem je davno objavljivao novinarske tekstove.
Nije Čolić, kad je zagazio u francuski, imao u glavi neki solidan korpus romanskih jezika da ga to ohrabruje. Znao je tek nešto engleskoga, prevodio si toliko da otprilike shvati o čemu govori Bob Dylan. Njemačkog toliko da u Frankfurtu naruči pivo. Nije imao ozbiljno znanje jezika, ali je imao ozbiljnu, podjednako dirljivu i komičnu želju da, unatoč svim tim okolnostima koje mu nisu, a zapravo jesu, išle na ruku, bude – pisac. Konačno, rat i izbjeglištvo, kolikogod okrutni, i nisu loša popudbina za pisca.


U romanu “Egzil za početnike: Kako uspjeti u izbjeglištvu u trideset pet lekcija” (prijevod Mirna Šimat, Vuković & Runjić) pripovijeda o toj želji i vjeri u pisanje. Lik iz romana prvo vrijeme u Francuskoj živi u domu za tražitelje azila, jezik uči na tečajevima za migrante. Prvi sat njih petnaestak ispunjava formulare. Na pitanje “vaš plan u Francuskoj”, upozorava ga profesorica francuskog, “napisali ste konkurs. Ne razumijem...” “Nisam napisao konkurs, nego – Goncourt”, odgovara mladić. “Ni manje ni više nego Goncourt!” čudi se. “Da, Goncourt...” “Pa onda nek vam je sa srećom”, uzdiše, “ali zasad ste potpuno nepismeni u francuskom.”

Homo politicus
Danilo Kiš pisao je da piscima s ovih prostora na Zapadu nije dano da budu homo poeticus, da se od njih tvrdoglavo očekuje da budu homo politicus, da ne pišu o intimnim, ljubavnim i sličnim temama, već da se u svojim knjigama bave politikom. Koliko je to i danas aktualno? Osjeća li to ponekad i Čolić na svojoj koži?
“Komplicirano je biti samo homo poeticus ako si došao u jednu zemlju kao politički emigrant. Taj rat me je, kao i mnoge od nas, odredio. Ja nisam bio ekonomski ili ini izbjeglica nego baš politički. Egzil često dolazi poslije poraza. Egzil je logičan nastavak poraza. Ja sam bjegunac. Znači, normalno je da sam bio prvo politički čovjek. Jedna od ključnih borbi za izbjeglicu je normalizacija. Postati kao sav ostali svijet. Smanjiti svoju vidljivost. To je kod mene išlo preko francuskoga jezika. I književnosti naravno. Danas živim u Bruxellesu. I nemalo sam iznenađen koliko ljudi ne govori jezik zemlje u kojoj žive. U dućanima, na ulici, u metrou... Znači, moguće je. Znači, ne treba im. Znači, više nam nije potreban jezik zemlje u kojoj živimo. I na kraju to znači da ima čitava jedna, ako ne i više, paralelna ekonomija koja omogućava ljudima da žive u svojoj kulturi i jeziku u nekoj stranoj zemlji. Predosjećam, a volio bih da se varam, velike probleme koji nailaze za naš europski način života. Ja u svojim knjigama uglavnom probam raširiti teme, a granica je moj talent.”

image
naslovnica knjige Emigrantska mantra


Pisao je o jazzu, Modiglianiju, sarajevskom atentatu, o Emily Dickinson... “Tek sam relativno kasno, 2016., otvorio svoju buduću trilogiju o egzilu. Stilski čistu (nadam se), direktnu, realističnu prozu o mojemu iskustvu. Bez nekakvih generalnih trućanja o egzilu. Bez teorije. Proživljeno i doživljeno. Gdje branim jednu tezu o tužnom i ozbiljnom. Često se pogrešno misli da je tužan čovjek ozbiljan. Ne, on je samo tužan. I ništa više. Dakle, ne moramo biti tužni da bismo bili ozbiljni. Zbog toga su moje knjige o mojemu egzilu recimo tragikomične. To mi se dopada, ići na teritorij velikog Milana Kundere. U taj uski prostor između farse i tragedije. Ponekad u šali kažem da sam pisac marksist. Tendencija Groucho.”

Zamuckivanje
Koliko je trebalo da nauči francuski toliko dobro da suvereno na njemu stvara književnost? “Wittgenstein je rekao: granica moga svijeta je moj jezik. Jezik se živi. Selimo se iz geopolitike, iz kulture, iz rata, u jezik. Odlazimo i vraćamo se. Skoro trideset godina živim francuski jezik. Da, u početku moga stranstvovanja bio je to potpuno nepoznat jezik za mene. Hijeroglifi. Ništa. U šali kažem da sam došao u Francusku s tri riječi: Jean, Paul i Sartre. Prvo sam ga počeo živjeti, pa zamuckivati i na kraju govoriti. Jezik nam dolazi u više slojeva. Prvi, onaj bliski jezik razgovora i razumijevanja; drugi, koji nam dolazi u pozadini, zvukovi s ulice, susjedin radio; i treći, daleki zvukovi, koji su na rubu čujnosti, ali za koje znamo više iskustveno nego što to otkrivamo uhom da su na tuđem, na tom novom našem jeziku. Korijen duše je u trbuhu, rekao je majstor Bukowski. Moj francuski je ‘ulazio’ u mene i sa sirom. Naročito onim plavim, buđavim.”


Jednom zgodom, govori, na početku njegova života u Francuskoj, upitao je gospođu kod koje su večerali: “Madame, ovaj ovdje plavi sir, ovaj što se mrda? Prvo ga ubijemo ili ga jedemo ovako, živog?” Francuski je, pripovijeda dalje, učio i naučio na ulici. “Po birtijama. Na putovanjima. U dugim noćima bez sna. Znojeći se iznad kristalne rečenice Alberta Camusa, pijanih Baudelaireovih rima, sve više uživajući u rečenicama tih ludih francuskih čarobnjaka, Perec, Raymond Queneau ili Blaise Cendrars... Učio sam ga ‘napamet’ iz školskog rječnika, riječ po riječ, slušajući onu finu dikciju, južnjačku, starog anarhista Georgesa Brassensa. Borio sam se s tom kompliciranom gramatikom, iskašljavao njihove riječi, njihove naglaske. Bio sam stranac koji ništa ne zna i koji ne može nigdje otići. Onaj koji ne razumije. Zvao sam to tada ‘froid méthaphysique’, metafizička studen onoga koji je slučajno preživio pakao i sada se nespretno koprca u tragikomičnoj svakodnevici. To je ta potraga ljudske vertikalnosti koja kod izbjeglice prolazi i dolazi samo i isključivo kroz jezik. Kroz komunikaciju, kroz riječ koje nam tako nesebično daje i vraća ništa drugo i ništa manje nego našu vlastitu ljudskost.”


Prvo je u strazburškim novinama Dernières Nouvelles d’Alsace počeo objavljivati kratke članke o jazzu. “Kao i svi propali muzičari završio sam kao nešto što bismo mogli nazvati jazz kritičar. Radio sam to šest godina. Odličan poligon za sve moje strahove i za moje pisanje na francuskome jeziku. Ja sam 100 posto autodidakt. Novinarstvo me je oslobodilo, pomoglo. Pronaći pravu mjeru i pravi dah za moju rečenicu. Pravu formu. Melodiju. Bas kao u jazzu. Dati taj famozni body & soul tome novome jeziku. Biti prirodan, uživati u pisanju. Biti opušten u novome jeziku. Konačno biti slobodan.”

"Emigrantska mantra"
Koliko je to bilo u Čoliću volje i predanosti da je svoj francuski dotjerao do razine da na njemu piše? “Ambicija je dobra ako je zdrava. To je došlo s gorkom spoznajom da se nikada više neću vratiti u rodni kraj. Kruh sa stotinu i sedam kora. Pisati na francuskom za mene je bio boks-meč od stotinu i jedne runde. Frontalni napad, bez foliranja, bez garda, bez zadrške. Jedini garant mi je bila ta moja luda, ničim opravdana, vjera da je to mogu: pisati romane na jeziku koji sam naučio s trideset godina. Do posljednjeg daha. Bez kalkulacije. Samo tako, mislim, možemo biti mirni s ovim zaludnim zanatom. A književnost je jednostavna stvar. Uvijek nam vrati što uložimo u nju. Pošteno. Čuda postoje samo ako vjerujemo u njih?”
Kako je i kad nastajala “Emigrantska mantra”, od čega je stvarana?


“’Emigrantska mantra’ nastajala je godinama. Lagano. Kao zbir svih mojih, svih naših poraza. Mantra je vjera u riječ. U drevnih kultura, znači na početku svijeta, molitva i poezija su bile ista stvar. Ja kao ateist moram kombinirati. Vjernik ima sve formule, sve gotovo i pripravljeno, sve objašnjeno o ljubavi i smrti, o vremenu i stradanju. Mi ‘nevjernici’ nemamo to. Ja moram kombinirati stotinu stvari, poeziju, glazbu, jazz, arhitekturu, slikarstvo, filozofiju, Leonarda Cohena, Matoša, Kamova, Loua Reeda, Borgesa... da bih dobio nešto približno molitvi. Mantra je za brata kojeg su ubili. Mantra je za naš nesretni narod, bosanske Hrvate, koji su nestali s naših ravnica. Mantra je ritam i dah, sol svih naših odlazaka. Mantra je zbir sjenki, fantomska bol u ruci koja nedostaje, onaj trenutak praznine koji ostane na grani nakon što odleti ptica. C’est l’horreur d’être et de continuer d’être, kako to reče vidoviti slijepac Jorge Luis Borges, užas biti i nastaviti biti. Eto tome je ova moja ‘Emigrantska mantra’.”
Pati li i od emigrantske nostalgije? “Ne, nije to nostalgija. Kad pogledam ono što je ostalo iza mene, način na koji smo napuštali rodnu grudu, nema tu mjesta nikakvoj nostalgiji. Međutim, postoje neki sumraci, neke kiše ili ljetne večeri kad se pojavi ta ‘sijamska’ sestra nostalgije... melankolija. La mélancolie, rekao je Victor Hugo, c’est le bonheur d’être triste. Melankolija je sreća biti tužan, tako nekako. Dakle tu je to, taj uski metafizički prostor između sadašnjeg i prošlog vremena, između ondašnjeg i današnjeg mene. Fina igra, kazalište sjenki. Uz svu skromnost ja sam ovdje u prostoru francuskoga jezika postigao više kao književnik nego što bih mogao kod nas i u našemu jeziku. Bolje mi je ovdje kao profesionalnom piscu. Ali to se naravno plaća. Platio sam jednu od najskupljih cijena za pisca. Izgubio sam rodni jezik.”

Profesionalni i intimni jezik
Je li mu francuski toliko ušao u pore da mu je na materinjem nemoguće pisati? Kako to izgleda u glavi pisca kojem je nasilje odnijelo jedan jezik i stavilo ga u poziciju da uči pa piše na novom jeziku? “Francuski je moj profesionalni jezik. Jezik mojih romana. To zahtijeva skoro pa gvozdenu disciplinu. Stalni rad na sebi i na tekstu istovremeno. Postati književni Clint Eastwood. Mirna ruka i precizno oko. Zbog francuskog sam i prestao potpuno i temeljno s alkoholom. Nemoguće je. Strani jezik zahtijeva sve tvoje. Svaku poru pameti (ako je ima), snage, zdravlja, talenta, hrabrosti, ludila. Legenda o svetom pijancu piscu je samo legenda i ništa više. Danas se zna da su Dante, Bukowski, Hemingway bilo teški šljakeri literature. I tu nema razdvajanja. Profesionalni jezik s vremenom postane i intimni jezik. Nema mjesta oklijevanju.”


Kako je došlo do toga da je prestao pisati na materinjem, kako je izgledalo to vrijeme kad se u tom novom jeziku osjetio tako da je odlučio u njemu stvarati? “Nisam ništa odlučivao. Život je postavio i donio tu promjenu u jeziku. I geopolitička situacija u rodnoj Bosni. Naime, nakon par godina stranstvovanja postalo mi je potpuno jasno da se nikada više neću moći vratiti tamo. S druge strane, Francuzi nisu htjeli učiti naš jezik. Trebalo je preuzeti vlastitu sudbinu. Počeo sam pisati na tuđem jeziku sa strahom i respektom koji su ostali do danas. Ah da, treba tu biti malo i bezobrazan. Neke stvari dođu same. Neke nam se ponude. A neke opet moramo uzeti sami. Ja sam tako pozajmio francuski jezik. Organizirao ga kao iznajmljeni stan. Znamo, nije to naše, ali ga sredimo tako da se osjećamo najbolje što je moguće. Možda ću ga na kraju i vratiti pravim vlasnicima, Francuzima.”

Na kojem jeziku razmišlja, na kojem komunicira noću, u snovima? “San nema lingvistiku. Mislim da sanjamo u slikama, a ne u jeziku. I da ne postoji neka naracija u snu. Nego da budni pokušavamo dati nekakav redoslijed, formu i smisao našemu snu. Zbog toga je možda i dopušteno reći da je svaki od nas spavača pomalo i pisac.”
U Francuskoj je prošao razne faze, prvo su njegove knjige tamošnjem tržištu bile egzotične, u niskim tiražama objavljivali su ga mali izdavači, potom je prešao kod srednje velikih izdavačkih kuća, naposljetku ga je pod svoje uzeo Gallimard. Ono što napiše na francuskom, kad se u ovom dijelu svijeta prevede, čita li se to drugačije u Zagrebu ili Sarajevu negoli u Parizu?
“Vjerojatno. Drukčija su iskustva, drukčiji je background. Pri pisanju romana ne smijemo nikada pomisliti na eventualnu ‘komercijalnu’ stranu buduće knjige. Samo tekst. I ništa drugo. Samo bauštela, što bi rekli naši ljudi u Njemačkoj. Ovaj novi roman, moj peti za Gallimard, pišem još opreznije nego inače. Više nisam onaj simpatični stranac koji je sam naučio jezik pa piše. Počeo sam zauzimati prostor. Zovu me na televiziju, na France Culture državni radio, na svašta nešto... Pojavile su se i prve negativne kritike. Negativna kritika za mene je ključni dokaz da nešto postaje ozbiljno. Nogometnim žargonom rečeno: za ovaj novi roman pojačao sam obranu i srednji red, nadajući se da ću iz kontranapada moći povremeno ugroziti protivničku mrežu.


A što se tiče naših prostora, ne znam. Jave mi se naši ljudi. Neki su se prepoznali. Ima i jedna nova skupina čitatelja. To su naši ljudi vani. U Francuskoj, Italiji, Njemačkoj... I tu nema problema, oni se odmah prepoznaju, naročito u ovim mojim knjigama o egzilu. I ne samo oni, pišu mi ljudi iz Afrike, Južne Amerike, bivšeg istočnog bloka, kako bi rekli kod nas u Posavini – odsvakle, pišu da su se prepoznali. Možda sam postao porte parole tih ljudi bez zemlje i identiteta. Te nemale vojske poraženih. Tih zadnjih cigli iz Berlinskog zida. Ako je iole istina, nije bilo uzalud sve ovo moje zlopaćenje od pisanja.”

Koje mjesto osjeća domom? I što je za njega dom? “Danas živim u Bruxellesu. Tu je prema mnogim definicijama dom. Početni kolodvor, početna točka koja me smiruje, koja mi kaže: danas putuješ. I za dogledno vrijeme tu se i vraćaš. Putovanje ima točku odlaska i točku povratka. Ono drugo je biti vagabund, rasut kao pelud. Ili pepeo. Probao sam i to. Jedno vrijeme je interesantno. Poslije umori. Čovjek ipak nije kotrljajuće kamenje.”

Čega se u životu najviše pribojava? “Izdaje vlastitog tijela. Možda je jedna od definicija starenja, pa i bolesti, baš to: izdaja tijela. Mehanike. S poznatim krajem. Tu barem ne bi trebalo biti iznenađenja. Statistički je dokazano da je kod živih smrtnost na visokoj razini. Sto posto.”

Sarajevo, Zagreb

Nema tome dugo da je bio u Sarajevu. Gostovao je na tamošnjem književnom festivalu, Bookstanu. Kako izgleda Bosna s geografske i vremenske distance od gotovo 30 godina? “To ide prvo preko ljudi. Zatim preko ulica. Nismo baš potpuno isti. Ni Sarajevo, a ni ja. No, nije tu neka velika zabuna, niti zabluda. Ušao sam oprezno u grad, na prstima, bilo mi je drago što su me se sjetili, što su pomislili na mene. U Sarajevu nisam vidio mnogo nasmiješenih ljudi. Doduše, ne vidim ih ni u Bruxellesu, Parizu ili Ženevi, zadnji put sam vidio nasmijane ljude u favelama iznad Rio de Janeira u zimu 2014. godine. Ljudi iz Sarajeva misle da su napušteni i prevareni. Ružne stvari su se desile. I one će ostati ružne, vrijeme tu ne može ništa. Možda izblijediti sjećanje. Ali ne i njihovu težinu i ružnoću.”

U Zagrebu je prije rata studirao jugoslavistiku. “Bile su tri južnoslavenske književnosti, tužna konstatacija da se književnošću bave činovnici. Recimo da imaju dvije vrste književnika. Borges i knjižnica s milijun knjiga i s druge strane, recimo, Jack London, Ernest Hemingway ili meni posebno dragi Blaise Cendrars. Meni su draži ovi drugi. Literatura ne smije biti izvan, ili nedajbože iznad, života. Ona može, i treba, biti ljepša, sređenija, življe obojena od stvarnosti. Ali nikada bolja od svijeta koji nas okružuje. Nemoguće. A i zašto bismo tražili da nam pisana riječ uredi život? Ili državu? Brak? To ne mogu ni Messi ili Ronaldo, a kamoli pisci.”


Za Zagreb kaže da je vrlo visoko na intimnoj karti njegovih gradova. “Dječačka ljubav, kad mi se činilo da je to nas Manchester, gdje je rock’n’roll glavni, gdje možemo zapjevati ‘naša su vesla gitare’. Nisam dolazio dugo. Sad prođem češće. U ovih trideset godina sam naučio vrlo dobro kako biti stranac. U Zagrebu, kao i Sarajevu, funkcioniram kako mogu s tim čudnim osjećajem, i jesi i nisi, i domaći si a i nisi, stranac si pa opet nisi. A u mom intimnom albumu ostaju, i ne blijede, te šarene zagrebačke sličice: Hit biblioteka, albumi Azre, tramvaji plavi kao Gauloises, gužve na kolodvoru, Tomislav na konju, magla, ono Plivino P na Trgu Republike... Moje prve knjige. To ostaje, naravno. Pa se čak ponekad prelije u ‘Emigrantsku mantru’. Malo poblijedi, dobije patinu, ali ostaje.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. rujan 2021 13:40