Urednik me pokušao zainteresirati za knjigu "Sve što znam o ljubavi", britanske autorice Dolly Alderton koja uskoro izlazi u hrvatskom prijevodu. No, nisam se uspjela uživjeti u autoričinu autobiografsku tinejdžersku internetsku usamljenost, tako da sam odustala na samom početku, ne stigavši do njezinih pokušaja emotivne i profesionalne realizacije u Londonu. Nekako sam sita te adolescentske mučnine.
I u "Lažljivom životu odraslih" Elena Ferrante izvlači na površinu jedno komplicirano žensko odrastanje. Nesigurnoj, zbog rastave roditelja izgubljenoj gimnazijalki Giovanni suprotstavlja ružnu i zlu tetu Vittoriju. Priča se razvija u meni manje zanimljivom smjeru - umjesto da upoznamo tu poganu Vittoriju, Ferrante raspisuje još jedno otkrivanje seksualnosti mlade protagonistice s ozbiljnim manjkom samopoštovanja.
U "Razgovorima s prijateljima" Sally Rooney, autorica koja stoji iza senzacije - romana "Normalni ljudi" po kojoj je snimljena jedna od serija godine, i koji će uskoro izaći na hrvatskom, ima sličnu junakinju. Dvadesetogodišnja Frances, koja, naravno, pokušava pisati, ulazi u toksičnu vezu sa zgodnim, oženjenim, ali i depresivnim glumcem. Uz malo gladovanja i samoozljeđivanja, shvati da je osoba koju voli netko sasvim drugi.
Nekako me hladnom ostavlja ta mladenačka potraga za ljubavlju i samoodređenjem. No, zato me oduševljava čangrizava Olive Kitteridge, nemoguća umirovljena profesorica matematike koja živi u obalnom gradiću u državi Main i koja, ako se nečega grozi - to je iskazivanje ikakvih (nepotrebnih) osjećaja. Sitničava, zahtjevna, bez inhibicija kada treba iskazati svoje mišljenje - ovaj je ženski lik svoju pravu dimenziju dobio u nastavku hit romana Elizabeth Strout: "Olive, iznova". Nekako se taj zalazak jednog običnog života čini uzbudljivijim od bilo kakvih mladenačkih oluja.
Kada sam početkom ovog tjedna išla u HNK na predstavu "Sylvia" Fabricea Murgia, pitala sam svoju tinejdžericu zna li tko je Sylvia Plath. "To je ona… ima neke veze s plinom", glasio je odgovor. Pa da, Sylvia Plath je odavno postala pop-kulturna referenca. Belgijska predstava je bila pravi kazališno/glazbeno/filmski dragulj. Miješanje kazališta i filma i krupni plan glumaca na velikom platnu omiljeni je režijski postupak predstava koje gledamo na Festivalu svjetskog kazališta. Ovdje je taj način rada doveden do savršenstva.
Tragičnu američku pjesnikinju tumači devet glumica, a fatalnog Teda Hughesa, britanskog pjesnika za kojeg će mnogi reći da joj je došao glave, izvlače iz publike i s grubo napravljenom maskom na glavi on je tek - slučajni Ted. Naglasak je stavljen na njezinu potrebu za pisanjem i pitanje hoće li zadovoljstvo u braku pa i seksualno zadovoljstvo ugušiti njezinu nasušnu potrebu za kreativnom realizacijom. No priču zapravo vozi genijalni jazz kvartet An Pierlé, pjevačice i skladateljice koja je i autorica glazbe za predstavu. Taj naporan, ali na dobar način naporan jazz daje predstavi jedan beatnički ugođaj, pogotovo na početku. U epilogu predstave Plath se povezuje s Virginijom Woolf, Anne Sexton, Emily Brontë, a i postavlja se pitanje koliko su njezini nasljednici - Hughes i njihova kći, oblikovali našu percepciju žene koja je postala znak za sve nas mrakom rastrgane i neuračunljive, ne samo umjetnice.
Za vrijeme svoje adolescencije, jednom od svojih prvih dečki, nakon prekida koji se dogodio na koncertu Discipline kičme u Kulušiću - jer jednostavno nisam htjela obraćati pažnju na njega, kao oproštajnu gestu sam poslala "Odabrane pjesme" Sylvije Plath. Knjigu je 1986. objavila sarajevska izdavačka kuća Svjetlost u prijevodu Jadranke Sloković, koja je ovog ponedjeljka, odjevena u savršeno crno odijelo, bila na predstavi "Sylvia". Ne znam što sam htjela time pokazati? Da sam mračna i komplicirana? Valjda je nešto svjetlosti u međuvremenu ušlo u moj teški karakter. I dok s gorkim veseljem dočekujem svoju pouzdanu transformaciju u mrzovoljnu Olive Kittridge, ipak vidim da dosadna, s osjećajima još uvijek nepomirena adolescentska ja, nije potpuno za sobom zatvorila vrata.