Kao što čitatelj otkriva, imam problema s kontroliranjem bijesa. U nekim se okolnostima ni ja ne bih suprotstavio sam sebi. Jedina osoba koja me ikad zaustavila u jednom takvom gadnom naletu bijesa bio je zen-prezbiterijanac kojega zovemo Edge. Na nastupu na promotivnoj turneji albuma Boy u New Havenu u Connecticutu obuzeo me takav bijes da sam doslovno podignuo Larryjev komplet bubnjeva i bacio ga u publiku. Adam i Larry potražili su zaklon, ali Edge se nije dao i zveknuo me u glavu dok sam trčao prema njima. To me usporilo. Nikad se nemojte kvačiti s nekim tko zarađuje za život na temelju koordinacije ruku i očiju, i to na takvoj razini! A onda me tresnula posramljenost zbog cijele situacije, dok su dobri ljudi iz New Havena zgranuto zurili u Irce koji su se ponašali tako da irskije ne može.
Netom što me udario, Edge se već počeo ispričavati. Naravno.
Takav je on čovjek. Nije se znao ljutiti.
Nije se mogao ni sjetiti zašto bi se trebao ljutiti. Samo sam ga tri, možda četiri puta vidio na rubu pucanja. Prvi put 1979. godine, kad se na jednoj katastrofalno lošoj probi činilo da sviraju u različitim ritmovima i tonalitetima, a ja sam urlao na njih kao da su sva trojica krivci. Nedvojbeno svjestan da jedino on svira dobro, Edge je podignuo gitaru kao da će je zavitlati u mom smjeru i zakoračio naprijed; nakratko se činilo da se hrva s njom u zraku, a zatim se zaustavio. Pažljivo je spustio gitaru na stalak, izletio iz prostorije, zalupio vratima za sobom i – prije nego što je tresak i dopro do naših ušiju – opet otvorio vrata i ušao natrag da nam se ispriča. To je bio njegov bijes. Hrvao se s njom jer je to bila njegova gitara i nije ju htio slomiti. I dandanas svira tu gitaru.
Najranije glazbene ideje snimali smo kasetofonom, a kad bismo kasete premotavali unatrag, proizvodio je škripav, brbljav zvuk. Za mene je to uvijek bio zvuk Edgeova mozga. Unatoč njegovoj smirenosti, unutra nešto vrišti. Ali njegova je volja tako snažna da je vrisak stisnula u tišinu.
Kad sam počeo slušati Marquee Moon grupe Television, u sviranju Toma Verlainea i Richarda Lloyda prepoznao sam nešto Edgeova stoicizma i njegove želje da gitarom priča priče. U punk rocku gitarske solaže bile su zabranjene, držalo ih se nečim što je samo sebi svrha. Solaža se mogla provući ako je bila kratka, konkretna i vrlo melodična, ali bude li duža, mora ispričati melodičnu priču. Neke od najboljih solaža bile su na Marquee Moonu, a nešto mi je govorilo da bismo uz odmak od bluesa možda trebali zakoračiti korak bliže znanstvenoj fantastici. Note bluesa bile su previše poznate i bilo je teško njima nekoga iznenaditi. U vrijeme kad je Lemmy bio u Hawkwindu, osjećalo se nešto SF-a u njihovoj futurističkoj pjesmi Silver Machine. Isto vrijedi i za eho-efekte na albumu Animals Pink Floyda.
Edge je unajmio Rolandov tape echo da ga isprobamo na probama, a tako smo i došli do hooka za A Day Without Me. Nedugo zatim u dablinskoj je glazbenoj trgovini McCullough Pigott pronašao eho-pedalu Electro-Harmonixa nazvanu Memory Man, kutiju od nehrđajućeg čelika veličine bombonijere, s potenciometrima, koja kao da je pustila korijenje kraj njegova stopala. Nije bila digitalna. Nego analogna. Nisi mogao samo utipkati brojke; morao si utvrditi kojim tempom želiš svirati. Potegneš po žicama i čuješ čt-čt-čt, za čim bi uslijedila jeka-jeka-jeka. Edgeovo stopalo bilo je na Memory Manu i njegovim zamjenama sve do 2000. godine. Jeka i reverb Memory Mana pretvorili bi i najmanji punk-klub u katedralu. U ekstatičnu crkvenu glazbu.
Za nekoga tko toliko vremena provodi u budućnosti, Edge kao da je uvijek u duši nosio neku duboku prošlost, vjerojatno opskurno selo u metodističkom Walesu. Edgeov otac Garvin bio je strojarski inženjer i redovito je išao u crkvu. I Edgeova majka učiteljica redovito je išla u crkvu. U njihovoj kući znanost i vjera nisu bile protivnice. Njegovi su roditelji bili pjevači crkvenih pjesama, a u Walesu je to kao stadionski rock.
Čini mi se pomalo nategnutim kad netko kaže da u našoj glazbi čuje Bacha ili Beethovena; vjerojatno čuje crkvene pjesme koji su u DNK-u tog kontemplativnog vjernika. Postoji kombinacija nota – kvinte – koje čujemo u velikoj zborskoj glazbi, osobito kod Bacha. Nema gubitka koji ne možeš preživjeti uz te goleme crkvene pjesme. Nema udarca koji ne možeš podnijeti. Možeš donijeti najteže odluke. Možeš odlučno koračati naprijed svojim životom i protiv svih nevolja. Ja sam svoje koračnice pronašao u Edgeu; pronašao sam one goleme melodije Charlesa Wesleyja, Isaaca Wattsa i Johna Newtona koje te diraju u dušu, a koje su u mladim danima bile baš ono što sam tražio. Moja je duša imala očajničku potrebu da bude dirnuta.
New Year‘s Day na albumu War iznikao je s nekog takvog klasičnoglazbenog mjesta, a i poslije, u Where the Streets Have No Name ili I Still Haven‘t Found What I‘m Looking For, postoji određena zaostajalica u glazbi, onaj uzvišeni osjećaj kad pjesme poprime osobine crkvenih hvalospjeva, održavajući napetost između gospela i bluesa.
Crkvene pjesme bile su jedan od putova kojima su se gospel i blues vratili iz Afrike i Amerike u sjevernu Europu, u Wales, Englesku, Njemačku, a negdje u svemu tome nalazi se i sama bit nas kao benda.
Rani je primjer toga trenutak kad je Edge odsvirao predivan niz nota na klaviru, potpuno drukčiji od svega što sam ikad prije osjetio. October u sebi nosi Edgeovu blagu snagu, bol njegove usamljenosti, čežnju za pripadanjem. Ta je pjesma postala mjesto za meditaciju o prolaznosti.
I vjeri.
Svi smo imali vjere. Vjere jedni u druge. Vjere u to da ćemo okupljeni u bend biti više od zbroja njegovih sastavnih dijelova. Ali vjera je i razlog zašto se band zamalo raspao jer vjera u religijskom smislu može biti problem. Vjera dijeli ljude. Vjera dijeli ljude koji vjeruju, ako vjeruju u različito, i dijeli ljude s vjerom od onih koji je nemaju. Čak i unutar benda može doći do podjela. Bilo nam je potpuno nevažno jesu li Adam i Paul ateisti ili agnostici, ali Edge, Larry i ja postali smo vrlo svjesni da njih uopće ne zanima što bi možda moglo smetati Bogu. Paul je pokazivao poštovanje prema pitanjima koja smo postavljali, ako već ne i prema našim odgovorima, ali sad shvaćam da je za život i rad u društvu triju duša u plamenu potrebna određena velikodušnost i snošljivost. Paul i Adam zaista su imali strpljenja za naš žar i zanesenost.
Čak i u vrijeme kad me to potpuno zaokupljalo, bilo je očito da više volim društvo takozvanih nevjernika. Ne samo zato što neki od najboljih ljudi koje poznajem ne pripadaju nijednoj određenoj vjeri nego možda više zbog toga što ljudi koji otvoreno žive u vjeri znaju biti – kako da se izrazim? – pravi gnjavatori. U svijetu u kojem je nemoguće izbjeći oglašavanje, ne želim da mi osoba pokraj mene svim silama pokušava prodati svoje tumačenje "velikih pitanja". Jer točan je odgovor: živi svoju ljubav.
Držim se one rečenice pripisane Franji Asiškom, kad je svojim sljedbenicima rekao: "Idite u svijet propovijedati evanđelje, a ako baš bude potrebno, činite to riječima." Treba nam manje riječi, a više propovijedanja primjerom: nemojte nam govoriti kako da živimo, nadahnite nas svojim životom. Istovremeno sam duboko svjestan da ne mogu živjeti u skladu s bedžom koji sam zakvačio na rever. Ja sam Kristov sljedbenik koji ne uspijeva držati korak. Ne mogu držati korak sa zamislima koje su me u početku potaknule na hodočašće.
Za nas je sve počelo kasnih sedamdesetih. Nešto se neobično događalo u Dublinu. Ovisno o tome u što vjerujete, moglo bi se reći da je to bilo "probuđenje", pokret Duha Svetoga. Po cijeloj su se Irskoj održavala okupljanja na kojima se činilo da se ljudi dramatično predaju višoj sili. Ekstatično bi pjevali, a onda u jednom trenutku kao da bi se Duh spustio na njih i melodije bi se promijenile. Poslije smo saznali da se to zove karizmatska obnova, a "karizma" je grčka riječ za "dar". Bio je to pokret koji je naglašavao "darove Duha" Novog zavjeta, što je katkad uključivalo i ono što se u svetim spisima navodi kao "govorenje u jezicima". Iznimno je zanimljivo da se to u Irskoj događalo i u protestantskim i u katoličkim crkvama. Pentekostna novačenja tijekom naših kasnih tinejdžerskih godina navela su mene, Guggija i druge članove naše umjetničke družine iz Lypton Villagea na velik oprez.
Najekstrovertiraniji ljudi obično imaju najdramatičnije susrete s Duhom, a tiši, povučeniji ljudi baš i ne toliko. Ali iako nam je bilo jasno da je dio toga melodrama, shvaćali smo da se događa i nešto autentično, a mi smo u to vrijeme pokušavali pronaći nekakav duhovni dom izvan tradicionalnih crkava. U Mount Templeu naša učiteljica vjeronauka, gospođa Sophie Shirley, počela je održavati neobične molitvene sastanke. Kako je to bila nedenominacijska škola, nitko nije znao je li ona protestantica ili katolkinja, ali svi smo znali da je Sophie Shirley posebna duša. Dok nas je vodila kroz Sveto pismo, prostorija kao da je vibrirala malo drukčije. Kao petnaestogodišnjaku, njezini su mi satovi bili neočekivana utjeha – poruka i glasnik nestajali su jedno u drugome. Poruka da je svaka vlas na tvojoj tinejdžerskoj glavi bila izbrojena. Što je bilo prilično velika stvar, s obzirom na naše tadašnje frizure. Počela je održavati sastanke srijedom poslije škole u glazbenoj učionici, u istom onom prostoru u kojem će bend vježbati nekoliko mjeseci poslije. Svratili bi i neki učitelji. Donald Moxham, koji ne samo da nas je poticao da čitamo povijest nego i da se pokušamo u nju zapisati. Neustrašivi propitivač pravovjerja i čovjek koji će jednog dana imati hrabrosti održati mi sat pouke vožnje. Jack Heaslip, još jedan ne baš očit kandidat za "karizmatičnu" vjeru i isprva prilično skeptičan, ali ubrzo se prepustio ozračju nalik na probuđenje.
Po prirodi bitnik iz šezdesetih, s dugom bradom i prorijeđenom kosom, Jack je bio otvoren i pun razumijevanja za učenike, bez obzira na to u kakvu su raspoloženju došli. Ljutiti, tužni, zbunjeni, s osjećajem krivnje?
Jack je bio mudar savjetnik. Učenici od četrnaest ili petnaest godina s rizičnim seksualnim ponašanjem? Pronašao bi im kondome. Nijedna tema nije bila tabu, pa smo mu počeli vjerovati. Ja sam mu vjerovao. Pogotovo nakon nekoliko incidenata u kojima sam dopustio da me svlada bijes. Jack mi je strpljivo objasnio odnos između straha i ljutnje te u kojim se sve oblicima tjeskoba može pojaviti.
Kao povremeni nadstojnik, gospodin Heaslip bio je zadužen za disciplinu, ali imao je neobičan pristup. Kad bi mu poslali učenika koji je udario drugog klinca ili razbio prozor, on bi ga pitao kakva bi mu kazna bila primjerena. Većina učenika, rekao nam je kasnije, izabrala bi goru kaznu od one propisane pravilima, što je on shvatio kao uvid u ljudsko stanje duha i u to kolika je uloga krivnje u udaljavanju ljudi od vjere. U udaljavanju ljudi od sebe samih. U samoprijeziru.
Molitveni sastanci postali su popularni. Na tim sastancima smo pjevali jednostavne pjesme i molili se za mir u našoj zemlji, i imao sam osjećaj da se nešto pokreće. U našim dušama, našoj školi, našoj zemlji. A u toj istoj glazbenoj učionici rađala se još jedna vrsta ekstatične glazbe, glazba U2.