PJESNIKINJA DORTA JAGIĆ OTKRIVA KAKO JE NAUČILA DA JE ŽIVOT UVIJEK LIJEP 'Neki me smatraju ludom, a neki hrabrom što živim od pisanja'

Sedam je godina Dorta Jagić povremeno, ovdje i ondje, zapisivala misli, sekvence razmišljanja o muzejima, podstanarima na rubu grada, hotelima, tramvajskim i autobusnim okretištima, slastičarnicama što ih naziva gorkičarnicama, stanju čekanja i iščekivanja, privremenosti i vječnosti.

Tek zadnje dvije godine, nakon što je napisala niz pohvala (hotelima, povučenim gradovima, vlakovima, biljkama, kišobranu, vodi) polako je razaznavala da napisano prirodno gravitira zbirci, da to valja ukoričiti; tako je nedavno objavljena “Veće od kuće” (Hena com).

“Inicijalni zamah uvijek je bila neka intimna, posve moja priča, koja bi se asocijativnim i interpretacijskim igrama širila u koncentričnim krugovima, sve do oboda opće i povijesne perspektive. Dakle, priča je slagana bez cilja...