John le Carré prvi će put otkriti sve o svom tajanstvenom životu, o kojem se do sada samo moglo nagađati (a nagađalo se mnogo), u memoarima na kojima upravo radi, a koji će biti objavljeni sljedeće jeseni. Njegovu autobiografiju s nestrpljenjem očekuju u izdavačkom svijetu.
Le Carré, koji je najpoznatiji po svojim špijunskim romanima, svojedobno je radio za MI5 i MI6, objasnio je što će opisati u knjizi pod naslovom “The Pigeon Tunnel”: “Prvo je došla mašta, zatim potraga za realnosti, pa sam se vratio natrag na maštu, pa ponovno u realnost, sve do današnjeg trenutka”.
Otac varalica i kockar
A upravo je izašla biografija ovog pisca koju potpisuje Adam Sisman, koja već otkriva mnoge tajne o njemu. Le Carré je pseudonim pisca Davida Cornwella koji je 19. listopada 1931. godine rođen kao David John Moore, sin Olive i Ronnieja u britanskom mjestašcu Poole u Dorsetu. Već je poznato da je piščev otac Ronnie Cornwell bio varalica i kockar, koji je u par navrata podulje boravio u zatvoru, te se nekoliko puta obogatio pa potom bankrotirao. Poslužio je i kao inspiracija nekim Le Carréovim likovima, među ostalim opisan je u “Savršenom špijunu”. Međutim, Sisman u novoj knjizi dokazuje da je piščevo djetinjstvo još mračnije nego što se mislilo - da je Ronnie bio tiranin koji je tukao suprugu te da je Olive pobjegla od obitelji kada je mali David (odnosno John) imao pet godina, “antagonizirana suprotnim spolom”, kako tumači. “Tko ga je više povrijedio, bezosjećajni otac ili majka koja ga je ostavila, ostaje neriješeno”, tumači Sisman. Biograf smatra da Le Carréove rane nikada nisu zacijelile i da je njegov odgovor u odnosu na djetinjstvo bio taj da se “trudio da ga svi vole”. Interpretira i pismo koje je pisac napisao bratu, a u kojemu, među ostalim, stoji: “Bili smo nesretna djeca koja su se smrzavala, takvi ćemo i ostati”. Jedan njegov prijatelj iz djetinjstva opisao je biografu kako “zahvaljući svojem ocu, David nikada nije znao tko je, jedan dan su živjeli u dvorcu, drugi je dan njegov otac bio u zatvoru”. Rekao je također da je njegov otac bio čovjek koji je “s istom iskrenošću jednu ruku čovjeku stavljao na rame, a drugu u džep”.
Sam Le Carré tumači: “Ljudi koji su imali vrlo nesretno djetinjstvo vrlo su dobri u tome da sami sebe ponovno izmisle. Ja sam lažov, rođen sam da lažem, dišem za to, trenirala me industrija koja mora vrlo dobro znati lagati”.
Sismana je na pisanje biografije potaknula činjenica da je, kako je definirao, “većina onoga što se zna o Le Carréu tajna”, a pisca opisuje vrlo romantično, kao “klasičnog izgubljenog dječaka”. On je roman pisao s dozvolom, imao je pristup piščevoj privatnoj arhivi i najvažnijim ljudima u njegovu životu, obitelji, prijateljima, neprijateljima, bivšim kolegama iz tajne službe, bivšim ljubavnicama i do sada neviđenom fotografskom materijalu. Pisac se, inače, ženio dva puta, ima četvero djece, ovaj 84-godišnjak s drugom suprugom danas živi u Cornwallu, zagovarajući snažna ljevičarska uvjerenja.
MI6
Kada je bio student na Oxfordu, prvo je špijunirao svoje kolege za MI5, i to bez imalo grižnje savjesti, kako je poslije izjavio, potom je prešao u MI6 i živio u Bonnu. Iskustvo kojemu je svjedočio, podizanje Berlinskog zida, bilo je među događajima koji su ga potaknuli na pisanje. “Svjedočio sam, kao tridesetogodišnjak, kako se podiže Berlinski zid i svjedočio sam kako se ruši kad mi je bilo šezdesetak godina”, rekao je i dodao: “Kroničar sam svog vremena, živio sam strast tog doba i ako mi pojedinci kažu da sam pisac žanra, mogu im samo odgovoriti da je špijuniranje bilo žanr hladog rata”. Nakon romana kojim je postigao najveći uspjeh, “Špijun koji je došao iz hladnoće”, koji je bio najprodavaniji na svijetu te 1964. godine, Le Carréov se život nepovratno promijenio. “Od prvog dana kada je moj prvi roman objavljen shvatio sam da ću zauvijek biti obilježen kao špijun koji je postao pisac, a ne pisac koji je imao pogled u tajni svijet i o tomu je i pisao”, napisao je romanopisac.
Tajna sebi i drugima
Dok je radio u britanskoj ambasadi u Bonnu, bio je tajna, kako je rekao, “svojim kolegama i većinu vremena samome sebi”. A nastanak knjige Sisman pripisuje, osim povijesnim događajima koji su ga inspirirali, i slomu prvoga braka. Intenzivna potraga novinara te godine dovela je do toga da je Le Carréov pseudonim raskrinkan i morao je dati ostavku u tajnoj službi. Njegovi poslodavci u tajnoj službi prethodno su odobrili roman, pisao je, jer su zaključili, “ispravno ili ne”, da je knjiga “čista fikcija od početka do kraja”, da “ne informira o osobnom iskustvu” i “da stoga ne krši nikakva pravila sigurnosti”. Ipak, često se tumačilo da u knjizi ima i dosta istine.
Uistinu ne postoji niti jedan pisac koji ima više osobnog iskustva u špijunaži od Le Carréa. Ta autentičnost bila je upravo ono što je kritika cijenila kod njega, svijet u kojemu nema glamuroznih špijuna, nego onih sredovječnih, pomalo umornih, nerijetko na rubu toga da se propiju, a linija između pogrešnog i ispravnog zamućena je, kao i linija na koju stranu stati. Le Carré je novinaru Sunday Timesa svojedobno rekao da je neko vrijeme dok je radio u MI6 razmišljao da pobjegne u SSSR, što je poslije na neki svoj način demantirao, međutim u svakom je slučaju jedan od sinonima za hladni rat, dok na naslovnici Sismanove biografije (izdavač je Bloomsbury) iza pisca stoji prepoznatljiv pejsaž s moskovskih ulica.
Kritičar Georgea Busha
Kasnije je Le Carré bio i kritičar Georgea Busha, tumačeći kako se “novi američki realizam sastoji od toga da Ameriku stavi na prvo mjesto”, nije krio ni zgroženost Guantanamom, “gdje se zatvorenici mogu držati beskonačno bez suđenja”. Interpretirao je i porast korupcije u Britaniji: “ Mussolinijeva definicija fašizma bila je da ne možete razlikovati korporacijsku moć od moći vladajućih, upravo se to zbiva”, rekao je.
U većini slučajeva kritika i kolege vrlo su skloni Le Carréu, Philip Roth je knjigu “Savršeni špijun” opisao kao “najbolji engleski roman nakon rata”, Graham Greene tumači da piše “najbolje špijunske priče koje je ikada pročitao”... I Sismanovoj su biografiji vrlo skloni pa Indenpendent, primjerice, piše kako je to “najbolja biografija 2015. godine”, i većina se slaže s tom ocjenom.
A kad je riječ o autobiografiji 84-godišnjaka, u nju je uvid do sada imao samo njegov izdavač Jonny Geller, koji je rekao: “Ono što me fasciniralo dok sam čitao knjigu bila je energija. I elegancija po kojoj je poznat”. Ne otkrivajući previše, Geller obećava “uvid u kreativni um, filmske avanture u stvarnom životu, susrete s velikanima i s ne tako dobrima, intenzivne priče”, sve ispričano u “prozi na kojoj bi mu drugi pisci pozavidjeli”. Izdavač Penguin Random House tumači da će “The Pigeon Tunnel” biti prvo Le Carréovo nefikcionalno djelo i da “otvara uvid u veličanstven svijet autora romana poput ‘Dečko, dama, kralj, špijun’ ili ‘Smileyjevi ljudi’”.