Motivirati desetak globalno poznatih književnika da napišu knjigu, znajući da im taj rukopis neće biti objavljen sljedećih stotinu godina, preciznije do 2114. te da o tom rukopisu ne smiju u javnosti otkrivati baš ništa, osim njegova naslova, može samo neka neobična, velika ideja. Upravo to već devetu godinu za redom uspijeva nekolicini ljudi okupljenih oko projekta Knjižnice budućnosti u Oslu ili kako je Norvežani nazivaju Framtidsbiblioteket.
Začeta 2014., knjižnica će skupljati neobjavljene rukopise sljedećih stotinu godina. Tek 2114. bit će objavljene sve knjige.
U Nordmarka šumi na sjevernim rubovima Osla posađeno je tisuću stabala, jednog će dana od papira tog drveća biti tiskana limitirana edicija sačuvanih rukopisa.
Prva je svoj rukopis, nazvan „Scribbler Moon“ Knjižnici budućnosti darovala Margaret Atwood, 2014-te. Godinu kasnije napravio je to i britanski autor David Mitchell. 2016. islandski pisac Sjón, 2017. turska autorica Elif Shafak, 2018. korejska književnica, dobitnica Bookera, Han Kang, potom Karl Ove Knausgård („Blind Book“) zadnjih godina najprevođeniji norveški autor, pa književnica iz Zimbabvea, Tsitsi Dangarembga („Narini and Her Donkey“). Ove je godine koncem svibnja na tradicionalnoj ceremoniji u Oslu rukopise za Knjižnicu doniralo dvoje autora, sjajan američki autor vijetnamskog podrijetla Ocean Vuong i njemačka književnica Judith Schalansky.
Knjižnica budućnosti ideja je škotske umjetnice Katie Paterson, a oko nje je u Oslu ponajviše angažirana Anne Beate Hovind.
Nitko od autora koji su zasad uključeni u Knjižnicu budućnosti, za pretpostaviti je, neće biti živ u vrijeme tiskanja knjiga.
Hoće li se tad, kad skupljanje neobjavljenih rukopisa bude završeno, uopće tiskati knjige? Kako će, na čemu će ljudi uopće čitati te daleke 2114., pitam Anne Beate Hovind.
„Prije deset godina mislili smo da će se čitanje posve preseliti na digitalne knjige. Ipak, to se nije dogodilo, papirnate knjige se i dalje čitaju.
Odlučili smo, nakon raznih konzultacija, rukopise čuvati u papiru. Jer, tehnologija se stalno mijenja i na čemu god da to danas pohranimo možda za stotinu godina neće biti u upotrebi. Papir mislim da hoće. Ja sam generacija koje se, primjerice, sjeća floppy diska. Pamtite li vi što je floppy disk?“, pita me smijući se.
Soba tišine
Rukopisi se čuvaju u Sobi tišine u Knjižnici budućnosti koja je nevelika, dizajnom fascinantna soba, smještena na zadnjem katu goleme Deichman knjižnice u Oslu, tamo gdje su arhivi i gdje se čuvaju specijalna izdanja.
Soba je u malo prometnom kutu, okrenuta u smjeru Nordmarka šume, tamo gdje raste drveće koje će poslužiti za tiskanje tih rukopisa. Soba tišine i napravljena je od drveta posječenog u šumi Nordmarka. Na mjestu gdje je nekad raslo za Sobu tišine posječeno drveće danas raste mlada, desetak godina stara šuma, ona od koje će 2114. tiskati knjige.
U Sobu tišine vodi me Indigo Trigg-Hauger, Amerikanka koja u Oslu surađuje na projektu Knjižnice budućnosti. Penjemo se nizom pokretnih stepenica, prolazimo pet katova za redom, iz ptičje perspektive promatram stotine nad knjigom pognutih studentskih glava, djecu kako se igraju po raznim odjelima goleme Deichman knjižnice, veliku grupu koja sluša predavanje na lijepo dizajniranom drvenom stepeništu koje služi i kao amfiteatar.
Na petom katu, u jednom od kutova knjižnice, pred ulazom u Sobu tišine skidamo cipele. Uskim dugačkim prolazom koji diskretno meandrira ulazimo u Sobu tišine. Podsjeća na drvenu špilju. Uvlačimo se unutra kao da se uvlačimo u dublju drveta.
Da naprave Sobu tišine upotrijebili su drveće izrezano u 16 000 komada. Od lijevanog stakla izrađeno je točno stotinu ladica, ugrađenih u zidove sobe, za koje će trebati stotinu godina da se popune rukopisima pisaca.
Ladice s rukopisima bit će otključane 2114.
Cijela soba tišine vizualno podsjeća na godove drveta, optočena drvetom u slojevima, nalik na godove koji vijugaju.
Ladice su diskretne, uklopljene u zidove sobe. Svaka ladica u zasebnom je godu drveta.
Projektirajući sobu pomno su pazili na uvjete koji će osigurati dugovječno čuvanje, napravljeni su i specijalni, ručno izrađeni ključevi koji otvaraju ladice, ugrađen poseban sustav osvjetljenja.
Svake jeseni Odbor koji upravlja Knjižnicom budućnosti objavi tko je autorica ili autor koji će iduće kasno proljeće položiti svoj rukopis u Knjižnicu budućnosti. Ove će godine novog autora objaviti u listopadu, na sajmu knjiga u Edinburgu. Sadržaj napisanog djela autori ne smiju otkrivati, rukopis može biti bilo koje duljine, sadržavati jednu riječ ili stotine stranica, može to biti priča, roman, pjesma, raznolika zbirka, može biti i publicističko djelo.
Dva su kriterija po kojima biraju autore, kaže Anne Beate Hovind: bitno je da su to vrhunski pisci, ljudi velike imaginacije te da od listopada do svibnja mogu, imaju vremena i žele napisati knjigu. “Ovo je globalni projekt. Tražimo autore iz cijelog svijeta. Ako je netko usred pisanja svog romana ili nekog projekta teško da može stići u nešto malo više od pola godine napisati knjigu za Knjižnicu budućnosti. Dogodilo nam se i da su dva autora preminula ne stigavši napisati rukopis, a jedan se razbolio pišući. Mnogi od tih ljudi su u visokim godinama.“
Zaklada Knjižnice budućnosti bira redom globalno dobro znana imena suvremene književne produkcije.
„Projekt Knjižnice budućnosti raste vrlo organski. Ljudi iz različitih dijelova svijeta u njemu vide razne stvari: klimatske promjene, budućnost demokracije, nadu, povjerenje, prirodu, smrtnost … Ja, okružena moji unucima, u Knjižnici budućnosti vidim nadu. Jedno je sigurno: ovo je projekt nade koji korespondira s budućim generacijama.“
